Najljepša smo kita cvijeća

Piše: Mehmed Pargan

Karadžić nam je javno rekao da će uništiti zemlju i narod, a mi smo se smijali. Sada nam to govori Dodik, a mi se opet smijemo. Ko darne u moju zemlju, darnuo je u moju budućnost, moje dijete, u moj život. A ja to moram braniti! Jasno je to svima, ne bih se ja branio da me ne napadaju!

Kome je još važno za koga (a zašto ne za BiH, zemlju u kojoj su rođeni ili u njoj žive) ne navija recimo neki Nino Raspudić, taj mlađahni ultranacionalista kojega puštamo u svoje domove putem TV signala svake sedmice, ili ti tjedna, da nas iznova zarazi nacionalizmom ili da izazove zgražanje, mržnju, nepodnošenje i vjerovanje da Hrvati nisu dobri, te da nema zajedničke budućnosti sa njima u ovoj zemlji.

A zašto ga puštamo – samo zato da se dodvorimo nekoj imaginarnoj hrvatskoj strani koju percipiramo kao radikalnu, nacionalističku, permanentno mrzeću. Znam mnogo Hrvata, mnogi su mi i dobri prijatelji, ali niko ne liči na toga Ninu. Ako je Nino jedina hrvatska strana i snaga u Bosni i Hercegovini, ako ne postoji druga sa kojom treba da dijelimo pare od MMF-a, budućnost u zemlji mira i uvažavanja, da dijelimo pozicije u vlasti, obaveze prema koridoru 5C itd, mislim da trebamo sami graditi ovu zemlju, ma kakva ona da bila u toj opciji. Jer, moramo to shvatiti, ne može se praviti kuća s nekim ko preko noći sruši, ono što ti preko dana sagradiš, ma koliko ti to želio. Jer, desit će se uskoro (ono što se nama već dešava), da ćemo jednog jutra ustati i reći –nismo ni mi ludi da gradimo, danas ćemo i mi da rušimo, pa da vidimo šta će se dešavati. A kada ljudi ruše, onda ruše ono što druge najviše boli. Isto što i nama sada ruše – domovinu! Kontaminirani mržnjom i bezizlazom zaboravljamo da mi druge kuće nemamo i ovu moramo graditi kako znamo i umijemo, makar bila i nakaradna!

Merhametli muslimani

Ili pak Milorad Dodik, najsiroviji političar koga je ova zemlja imala u svojoj hiljadugodišnjoj povijesti. Dodvoravamo se Dodiku da bismo pokazali da smo, eto, baš mi kobajagi jedini multietični, slobodoumni, široki, obrazovani, Bošnjaci – muslimani – Europejci, da nemamo ništa sa islamistima, jer oni ubijaju i poturaju bombe širom svijeta, a mi smo europeizirani, bezopasni, merhametli, koji nekada volimo i popiti – dakle potpuno bezopasni. Nas možeš u zdrav mozak, a kada ti dosadi, opkoliš pa zakolješ hiljadu-dvije, ubiješ sedam-osam hiljada muslimana, držiš Sarajevo hiljadu dana na snajperu i onda kažeš da si se branio. (Pri tome postaneš važan faktor jer čuvaš Zapad od opasnih muslimana, koji nadiru i prijete, a toliko su opasni da su ih kao civile morali vezivati prije strijeljanja – to sam gledao u brojnim primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnica.) Kao da je važno koliki je broj ubijenih, jer da je važno za ovih dvadeset godina makar bismo prebrojali svoje mrtve. Taj broj još nije usaglašen, zaokružen, definisan. Iako smo već svi povezani kompjuterima i internetom. Nažalost , prosječni bošnjački i bosanski političar dvije decenije manipuliše spiskovima mrtvih. Manipuliše sada spiskovima poplavljenih. Manipuliše spiskovima glasača. Manipuliše svim, a zemlje nam je sve manje. Zato je, čast rijetkim izuzecima, ovaj posao najveće moderno prostituisanje, koje se ničim u povijesti neće moći nadoknaditi. Jer nema nazad. Neće se nikada moći vratiti ovo što sada gubimo.

Ako izgubimo političku borbu, onda smo izgubili Bosnu. Oduševljen sam dijasporom zadnjih dva mjeseca. To je jedna naiskrenija energija i snaga koja čuva ovu zemlju. Uspjeli su sada dići zemlju na noge i spašavati ljude u nevolji. Međutim, ne mogu da shvatim da će i ovoga puta za glasanje biti registrovano samo petnaestak hiljada ljudi u dijaspori. Neko tim ljudima mora kazati da je važniji glas za opstanak zemlje, od vreće brašna, litra ulja ili agregata skupo plaćenog i poslanog u vrleti Žepe. Ako bude postojala politička pobjeda, bit će i vrleti Žepe. Ako izgubimo na političkom polju, onda nam opet predstoje egzodusi, čišćenja… Sada, u vrijeme pune demokratije i mira govori se javno o etnički čistoj (a ime joj to već implicira) Republici Srpskoj.

Ludi smo svi mi

Nedavno sam slušao od prijatelja kako (ni) jedan javni servis u BiH ne želi da napravi pozitivnu priču o jednoj uspješnoj izvozno orjentiranoj firmi, jer je to, avaj, reklama, a pri tome 24 sata dnevno reklamiraju besplanto one koji uništavaju zemlju, u kojoj je taj javni servis ima obavezu da nas servisira informacijama, nadom, podukom, a nikako nacionalizmom, mržnjom, bezizlazom. Svakoga dana slušamo o ljudima koji imaju tendenciju uništenja svega onoga što mi volimo i ne libe se to kazati i tako od njih pravimo institucije. Opravdanja svojih nesposobnosti, nerada, neznanja…

Niko ne reaguje kada Dodik javno kaže da je kao temelj svog izbornog programa za oktobarske izbore odabrao razbijanje Bosne. Javno je rekao da će poslati ljude u Predsjedništvo, u Parlament, u Vijeće ministara, sa jedinim ciljem – da rasture moju Domovinu, pri tome primajući visoku plaću za koju ja odvajam novac od usta svoga djeteta. Pa naravno, jesam lud što to trpim. Ludi smo svi mi. Osjećam zakržljanost svoga mozga. Nesposobnost i nedostatak snage u rukama. Da li je ovo hipnoza? Ili su sihiri!!!

Potrošili smo godine dajući svu pažnju i trošeći emocije na smutljivce, ratnohuškačke ludake i krvoločne primate u skupim odijelima. Imali smo protiv sebe destruktivne snage koje su u ratu pokušale uništiti Bosnu i Hercegovinu. Treba jasno kazati, zbog njih imamo danas društvo koje nikoga u ovoj zemlji ne čini slobodnim i sretnim. A oni blokiraju sve demokratske promjene, europske integracije i naše oslobađanje vjerujući da će ova zemlja ako ne funkcioniše biti razbijena. Zato iz Mostara i Banja Luke blokiraju sve pozitivne procese, uz svesrdnu pomoć stranih pomagača i mentora, a Bogami i uz pomoć domaćih izdajnika i kolaboracionista. Kako tumačiti odnos zvaničnog Sarajeva u zadnjoj deceniji, u kojoj se pokušava odreći svega što nije sarajevsko. Posljednje što sam imao priliku vidjeti je otimanje tradicije zanatstva u BiH i svođenje samo na sarajevski kvalitet.

Sarajevo dovoljno samo sebi?

Ako su zvaničnici u Sarajevu dovoljni sami sebi i svojoj ogrezlosti u talovima, novcu i bogaćenju, šta se dešava s nama? Ima li iko u ovoj zemlji snage i hraborsti da i njima kaže ‘ne’. Tito je imao snage da kaže Staljinu. Imamo li mi snage to reći našim staljinima.

Eto, svake večeri slušamo i gledamo kako nam cjepaju zemlju i navikavaju naše uši na to. Sjećate li se Radovana Karadžića? Smijali smo se kada je prijetio da će nestati jedan narod i da Bosna ne može opstati. Danas to isto radi Dodik. Samo što Dodik ne koristi vatreno oružje (što ne znači da ne bi – samo ne smije). Sve je ostalo isto kao 1995. „Oni“ prijete da će raditi na uništenju države, dokidanju, ubijanju… A mi, mrtvi hladni (valjda smo genetski kodirani da budemo na ovim prostorima mrtvi). Lišeni emocija, reakcije i ideje kako da se branimo u ovom otvorenom ratu koji je pokrenut protiv BiH iznutra.

Mislim da je vrijeme da se razbudimo, mi dobroćudni i naivni medvjedi, iz svoga decenijskog sna. Onaj ko je pokušao puškom i krvavom kamom da uništi zemlju i nas u njoj, nažalost nikada to nije prestao i danas to radi, ali sofisticiranim sredstima. Mislili smo da svojim altruizmom, popustljivošću, ustupcima i kooperativnošću možemo dobiti šansu za budućnost, ali nije išlo. A iz svijeta jasno manipulišu nama. Mi se dokazujemo, popuštamo, a oni nas jednostavno neće. Neće nas Europa. Neće nas Amerika. Neće nas NATO (a zašto nas neće NATO, ptice znaju – zato, zato)! Neće nas baš nešto ni Turska, isto kao što nas neće ni Arapi. Kao ni Rusija!

Savijanje kičme

Jedino što smo dobili intenzivnim savijanjem kičme u zadnje dvije decenije (sve ostalo smo izgubili) jeste osjećaj da više nismo kićeno hrvatsko cvijeće – naša borba je rezultirala time da smo sada neubrana kita europskog ili pak svjetskog cvijeća (sa ankcentom na drugu riječ sintagme). Baš tako, neubrana, jer nas niko neće. A cvijeće smo, da bi nas mogli pokazivati i dokazivati imaginarnom demokratskom svijetu – evo podržavamo muslimane u Bosni. A to im treba kada uz vlade velikih zemalja daju zeleno svjetlo da se pali Gaza, ruši Bagdad, zatire Damask.

Već skoro dvije decenije prošlo je od postizanja mira u Daytonu. Taj period “oni“ su iskoristili da nas do-ubiju. Da nas unište. Da izbrišu našu snagu. Zatru sjećanje. Ali, sada je vrijeme da se promijeni pristup problemu. Da bismo stigli tamo gdje nismo bili, moramo ići putevima kojima nismo išli. Da opet podsjetim, Karadžić nam je javno rekao da će uništiti zemlju i narod, a mi smo se smijali. Sada nam to govori Dodik, a mi se opet smijemo. Ko darne u moju zemlju, darnuo je u moju budućnost, moje dijete, u moj život. A ja to moram braniti! Jasno je to svima, ne bih se ja branio da me ne napadaju!

Oni kažu da je ovo i njihova zemlja! Jeste, naravno, i njihova je koliko i naša, ali ako je čuvaju, izgrađuju i brane. Jer kuća je onoga ko se brine o njoj! Oni moraju znati da ako je uništavaju, onda će biti proglašeni neprijateljima, a od neprijatelja se zemlja mora sačuvati, po svaku cijenu. Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata zemlja i tu je kraj, mi imamo obavezu da čuvamo tu zemlju do posljednje kapi strpljenja, nade ili krvi. Tako je očuvana Amerika, tako se čuva Hrvatska, tako se čuva Srbija, tako će biti očuvana i Bosna, ma šta neko htio i mislio. Ima snage u ovom narodu, u ovoj zemlji, da to jasno kaže i stane iza svojih riječi. Ali ta snaga treba biti artikulisana i kroz političke programe i aktivnosti. To su izborni programi za naredne izbore. Jer kaže kineska poslovica: s pametnim pametno, sa ludim-ludo. Ako neko prijeti da uništi zemlju, naše je da ga spriječimo.

(Bportal.ba)

Komentari