Piše: Jusuf Trbić

 

Nakon svega, djeca su ipak najveće žrtve. U ratu su ih ubijali, progonili, oduzimali im djetinjstvo i gušili radost, vaspitavali ih na tuđjoj i svojoj nesreći, a danas, u miru, nastavljaju, samo na drugi način. Danas ih uče da je prostakluk kultura, da je otimanje tuđeg poželjno, da su kriminalci uzor svima, da je mnogo važniji novac u džepu nego pamet u glavi, jer se sve može kupiti – i znanje, i diploma, i položaj, i ugled u društvu, sve. Samo je važno snaći se, a da te ne uhvate. I sve im je to malo, već djecu od rođenja truju gorkim voćem nacionalizma i mržnje, pa ih odvajaju, da shvate od malena kako su  «oni drugi» njihovi neprijatelji, s kojima nemaju ništa zajedničko. U malene glave sipaju nakaradna znanja, primitivnu nacionalističku politiku umjesto istorije, laži umjesto istine, zablude umjesto spoznaja, učeći ih da je najveća vrlina voljeti svoje zločince i odvajati se zidom od onih drugačijih. Pa su za njih uveli «dvije škole pod jednim krovom», u Hercegovini, pa svako svoju vjeronauku, čak i u dječija obdaništa, u Sarajevu, dok svi zajedno panično bježe od predmeta koji se zove kultura ili istorija religija, ili uporedna religija, da djeca ne bi naučila ništa što ih može približiti jedne drugima.

Ovih dana je u RS-u izbila prava đačka buna u osnovim školama u Vrbanjcu kod Kotor Varoši i u Konjević Polju kod Bratunca, jer škole ne dozvoljavaju bošnjačkoj djeci da uče nacionalnu grupu predmeta, na šta imaju pravo po Ustavu i zakonu. U Vrbanjcima školu pohađa 280 učenika, što je više od polovine ( 53 posto), a škola se zove «Sveti Sava», i u njoj nije dozvoljeno malim Bošnjacima da uče svoj jezik, svoju istoriju, svoju geografiju. A to je garantovano i sporazumom dva entiteta, kojim se srpskoj i hrvatskoj djeci u Federaciju garantuje to pravo, kao i  bošnjačkoj djeci u RS-u. Ali, vlast u oba entiteta pokazuje da zarezuje Ustav, zakone i sporazume koliko i lanjski snijeg. Direktorka škole u Vrbanjcima Slađana Šubara ( vrlo znakovito prezime, što bi rekli Hrvati), izjavila je cinično da ne mogu maloljetna djeca odlučivati kakvu nastavu žele pohađati, i da treba sačekati da odrastu. Na to su roditelji odgovorili da su oni dovoljno odrasli da odlučuju za svoju djecu, i zaprijetili da će ih uputiti u školu u Jelahu, u Federaciji.

U Konjević Polju je situacija još zanimljivija, jer u toj školi, koja ima status područne, ima više djece (158) nego u centralnoj školi u Kravici ( 101) , a od 38 zaposlenih samo jedan je Bošnjak. Jezik i književnost predaje nastavnica iz Srbije, pa djeca, htjela ne htjela, moraju učiti ekavicu. U školskom odboru, po zakonu, a na osnovu broja učenika, morala bi biti četiri Bošnjaka, a samo je jedan. Uz to, škola nema ni osnovne uslove za normalnu nastavu (nema pitke vode), što je u današnje vrijeme neshvatljivo.

Najinteresantnija od svega su objašnjenja koja je dao aktuelni ministar prosvete RS Goran Mutabdžija. Najprije je izjavio kako bi uvođenje nacionalne grupe predmeta iziskivalo nove zaposlene, a nema se para. Kako ima para za avion i helikopter kojim Vlada RS-a voza ratne zločince, za Cecine nastupe, za novokomponovanog Nemanjića od Andrićgrada, za lobističke firme iz Amerike, za pepeljare od 2 hiljade maraka u zgradi Vlade RS, u kojoj je zabranjeno pušenje, za milion drugih stvari  – nije objašnjavao. Onda je izjavio kako su roditelji zakasnili sa zahtjevima, jer već počinje školska godina. A zahtjevi su upućeni Vladi prije više od dvije godine, prošli su svu proceduru i stavljeni « na led». Na sve te argumente hrabri Mutabdžija je izjavio da Vlada RS-a ne prihvata nikakve ultimatume. I tačka.

Sjećam se koliko je muke bilo da se uvede nacionalna grupa predmeta u osnovnoj školi u Janji. Ali, i nakon toga, stvari se sporo mijenjaju. Nedavno, krajem juna, organizovana je proslava male mature za đake. Umjesto da se svi nađu na uzajedničkoj svečanosti u školi, kako se i do sad dešavalo, srpsku djecu je pop odveo u etno-selo Stanišići, gdje su posjetili i tamošnju crkvu. Bošnjačka djeca su ostala da slave završetak škole kako znaju i umiju.

Treba li govoriti o tome da su djeca budućnost svakog društva, i da njihova ljudska prava ne smiju da se krše, pogotovo ne na ovakve načine? Jer, nisu djeca kriva što smo mi takvi, što ministri i uprave škola ne rade svoj posao, što političari unose zlu krv i u školske učionice. Ali, kome to reći, kad će oni i ubuduće pitati djecu čija su i kojem nacionalnom stadu pripadaju, da bi im odredili šta će i kako učiti.

I činiće to sve dok mi ne ustanemo i ne kažemo : «Dosta je!»

Komentari