Upozorenje ratnom huškaču Čoviću nije poziv na rat

Izetbegović zna da Bosna i Hercegovina ne može postojati bez Hrvata, dok Čović zna da „treći entitet“ ne može postojati sa Bošnjacima ili sa bilo kim drugim. I upravo je ta razlika ono što Čovića, uprkos svim njegovim zaklinjanjima u „europske vrijednosti“ ostavlja s onu stranu civilizacijske granice

Piše: Elis Bektaš 

Gostovanje Bakira Izetbegovića u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u 2 ujedno je bilo i kratki kurs iz političke retorike kojeg je Izetbegović održao svom domaćinu. Aleksandra Stankovića, inače visprenog i elokventnog novinara, ne treba kriviti što je, nakon tolikih godina provedenih u studiju, na kraju i sam postao žrtva jednog modela javnog i političkog govorenja i mišljenja kojeg odlikuju nepreciznost, predrasude, isključivost i ubjeđenje da se bilo šta može izgovoriti u javnom prostoru, bez ikakvih posljedica. Zbog toga je Stanković izgledao pomalo zbunjen kada je shvatio da sa druge strane stola ima čovjeka koji precizno i nedvosmisleno govori ono što misli i koji ne dopušta da bude uvučen u beskonačnu igru proizvoljnog tumačenja činjenica.

Bilo bi u najmanju ruku neozbiljno ustvrditi da se Stanković stavio u službu Čovićevog secesionističkog i ksenofobnog avanturizma na osnovu toga što je dramatično pozivao Izetbegovića da odustane od nekakve ratne retorike. Elegantni prisavski voditelj samo je proveo previše dugo vremena u okruženju u kojem je normalno i prihvatljivo da se sagovornik ne sasluša i da se njegove riječi nasilno vade iz konteksta kako bi se njima zakrpio vlastiti horizont očekivanja. Zato je bilo potrebno da mu Izetbegović nekoliko puta ponovi kako njegovo spominjanje rata nije nikakva ratna retorika, već upozorenje onima koji se opasno približavaju „crvenoj liniji“ svojom perfidnom retorikom koja uključuje promociju nacionalne i vjerske mržnje i loše prikrivene prijetnje nasiljem, uključujući i rat.

U Bosni i Hercegovini, valja to reći krajnje izravno, postoje samo dva političara sa nešto većom specifičnom težinom čije djelovanje više ili manje izravno otvara prostor za rat kao opciju, a Bakir Izetbegović nije jedan od te dvojice. To su Milorad Dodik i Dragan Čović. Pri tom je Čović, na neki način, čak i perfidniji od Dodika, koji u posljednje vrijeme sve više pokazuje znake neuravnoteženosti i gubljenja kontrole nad vlastitim ponašanjem i koji je svjestan da samo neprekidno izazivanje krize može usporiti interesovanje nadležnih domaćih i stranih pravosudnih organa za njegove mutne poslove.

Čović je, istina, izložen nešto manjem pritisku, pa stoga može da djeluje nešto metodičnije, ali to ne znači da je njegovo djelovanje išta manje zloćudno od Dodikovog. Ovaj nekadašnji komunistički aparatčik, koji se u međuvremenu uspio nametnuti za neprikosnovenog vođu bosanskohercegovačke HDZ, već godinama primjenjuje isti ucjenjivački mehanizam u Federaciji i na državnom nivou. Taj je mehanizam veoma prost – Čović ispostavlja maksimalističke zahtjeve, čije bi ispunjavanje predstavljalo ostvarivanje ratnih ciljeva zločinačkog rukovodstva HRHB, a svako pozivanje na umjerenost i svaki prijedlog da se pronađe kompromisno rješenje promptno proglašava bošnjačkim unitarizmom, islamskim radikalizmom, majorizacijom Hrvata i sličnim ispraznim floskulama.

Pozitivna diskriminacija Hrvata na štetu Bošnjaka i ostalih

Famozna majorizacija Hrvata, kao temelj Čovićeve secesionističke politike, jedan je od najvećih političkih mitova u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, bez ikakvog uporišta u činjenicama i Čović se, ne bez razloga, panično plaši tih činjenica, jer one pokazuju sljedeće: ako i postoji ikakva diskriminacija Hrvata, ona može biti isključivo pozitivna, jer u federalnim i državnim agencijama i institucijama procentualno je neuporedivo više zaposlenih Hrvata nego što ih ima po popisu, ponegdje i dvostruko više od popisnih rezultata.

Prema posljednjim raspoloživim podacima Agencije za državnu službu BiH, u institucijama vlasti na državnom nivou zaposleno je 3.789 osoba, od kojih 1.669 Bošnjaka (44%), 1.308 Srba (34%), 710 Hrvata (19%) i 102 ostalih (9%). Na rukovodećim pozicijama, kojih ima ukupno 205 na državnom nivou, stvari su još povoljnije po uposlenike hrvatske nacionalnosti, kojih ima 29,7%, dok Bošnjaci pokrivaju 33,1% rukovodećih pozicija, Srbi 34,1%, a ostali samo 2,9%. I najpovršniji uvid pokazuje da je ta famozna „majorizacija Hrvata“ ostvarena na štetu Bošnjaka i ostalih. Naročito je upadljivo to da postoje skoro neprekinute rukovodne vertikale hrvatskih uposlenika u sektoru odbrane, finansija, pravosuđa… No Čović to jednostavno odbija da prihvati, što je i razumljivo – prihvatajući činjenice, on bi se morao odreći svoje agresivne, maksimalističke i ucjenjivačke retorike.

Zašto Čović vodi takvu politiku, prilično je razumljivo. Ovaj medodološki komunist, koji je na sebe navukao plašt zaštitnika nacije, svom biračkom tijelu jednostavno nema šta drugo ponuditi osim isprazne i ponavljajuće mantre o ugroženosti i nepravdi, a pri tom nije ni najmanje voljan liderstvo prepustiti nekom drugom i odreći se privilegija koje sa sobom nosi pozicija vođe hercegovačkih i nešto manje bosanskih Hrvata, jer za Čovića bavljenje politikom ne podrazumijeva rješavanje problema, već jačanje vlastite moći. Najkraće rečeno, u slučaju stvarne demokratizacije hrvatskog političkog prostora u BiH, Čovića bavljenje politikom više ne bi zanimalo, jer takva, na principima demokratije i legalizma utemeljena politika, ne bi dopuštala tajne kladioničke fondove, sumnjive kadrovske i još sumnjivije poslovne mahinacije.

Svojom politikom Dragan Čović, i to je nešto što valja izravno reći, ne iritira samo Bošnjake, već i sve građane ove zemlje koji ne žele živjeti u atmosferi straha i konstantnih prijetnji krizama, pa čak i ratom. To što Čović eksplicitno ne izgovara riječ rat, apsolutno ništa ne znači – ono što on sve češće zagovara, dakle formiranje famoznog „trećeg entiteta“, cilj je koji se može ostvariti samo ratom. Svako ko misli da Čović može izboriti „treći entitet“ bez konflikta dovoljno je naivan da povjeruje kako se i automobil može voziti bez pogonskog goriva. Ali najveću štetu Čović ne nanosi Bošnjacima niti ikom drugom, do li vlastitom narodu, koji je u Bosni i Hercegovini ugrožen isključivo grabežljivom i ksenofobnom politikom HDZ i njenih trabanata, politikom koja djeluje po principu – nama i ovce i novce, a narodu red ugroženosti, red tamburica.

Dodik nema šta dati Hrvatima

Bakir Izetbegović je i više nego često kritikovan od strane bošnjačke ljevice zbog navodne popustljivosti Čoviću i HDZ. Ta kritika, kao i Čovićevo odbijanje da pristane na bilo kakve plodonosne kompromise, potvrđuju samo jedno – da komunistički um, bez obzira na to da li je karikaturalan ili zamaskiran u nacionalne odore poput Čovićevog, jednostavno nije kadar shvatiti politiku umjerenosti i kompromisa, odnosno politiku koja je okrenuta ka budućnosti. Današnji karikaturalni komunisti, svojim ubjeđenjem da se bosanskohercegovački politički prostor može uređivati bez hrvatske političke volje, korist donose samo Čoviću, koji njihove radikalne tlapnje stavlja na teret čitavom bošnjačkom narodu. No oni su u svemu tome najmanje bitni. Mnogo je bitnije uočiti sljedeću razliku: Izetbegović zna da Bosna i Hercegovina ne može postojati bez Hrvata, dok Čović zna da „treći entitet“ ne može postojati sa Bošnjacima ili sa bilo kim drugim. I upravo je ta razlika ono što Čovića, uprkos svim njegovim zaklinjanjima u „europske vrijednosti“ ostavlja s onu stranu civilizacijske granice.

Svojim skarednim i počesto patetičnim dodvoravanjem Dodiku Čović ne samo da se legitimiše kao glavni kočničar napretka u BiH, već i nanosi strahovitu uvredu svom narodu. Ne računajući zapadnu Hercegovinu, Hrvati u BiH uglavnom žive izmješani sa Bošnjacima. U manjem entitetu ih, međutim, skoro uopšte nema. Egzodus Hrvata iz RS plod je, između ostalog, i saradnje nekih hrvatskih lidera sa nekim srpskim liderima koji su težili rastakanju BiH. Takva saradnja nikome nije donijela ništa dobro, a najveći gubitnici po pravilu su bivali upravo Hrvati. Zato je Čovićevo sjedenje na dvije stolice – u realnoj koaliciji sa SDA i u virtuelnoj sa Dodikom – ultimativni dokaz njegovog političkog nemorala i nebrige za vlastiti narod. Njegovo političko ašikovanje sa Dodikom ima samo jednu svrhu – pritisak na bošnjačku politiku i iznuđivanje ustupaka. Od samog Dodika on kao hrvatski politički lider ništa ne može dobiti, jer tamo gdje Dodik drži vlast od Hrvata je još davno sve oduzeto.

Umjesto da efektivno, a ne samo deklarativno uzme učešća u integracionim procesima, Čović opstruira sve procese zbog izbornog zakona, pribjegavajući čak i otvorenim ucjenama i prijetnjama. Opstrukcija ugovora sa Islamskom zajednicom, obaranje zakona o igrama na sreću i PIO, otezanje usvajanja budžeta, samo su neki od elemenata te kočničarske politike. Uporedo s tim, Čović skupa s Dodikom napada pravosudni i obavještajno-sigurnosni sektor, te ultimativno zahtijeva smjene onih Hrvata koji nisu podobni po njegovoj mjeri.

Tome svakako treba dodati i njegove lobističke istupe izvan granica države, u kojima on Bosnu i Hercegovinu nastoji prikazati kao državu u kojoj islamistički radikalizam i terorizam samo što ne eksplodiraju. Srećom, nadležna inostrana i međunarodna tijela jako su dobro upoznata sa svime što je Bosna i Hercegovina učinila na suzbijanju radikalizma, pa tako Čovićevo propagandističko djelovanje ostaje samo otužan pokušaj. Ali zbog tog otužnog pokušaja ostaje i osjećaj gorčine, jer Čović smatra da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi on trebao svoju politiku dovesti u civilizacijske okvire.

Ko će zaustaviti Čovićevu opasnu avanturu?

Čovićeva sramotna reakcija na posljednju hašku presudu predstavljala je incestuozni spoj ksenofobnog šovinizma, populizma, pa i ostataka komunizma u njemu, i bila je iznenađenje samo za one koji su smetnuli s uma da je lider HDZ Darija Kordića nakon odsluženja zatvorske kazne dočekao kao heroja, a ne kao ono što Kordić jeste – kao zločinca. Zar onda treba da čudi to što se Bošnjacima uskraćuju prava ne samo u RS, već i u nekim kantonima gdje Čovićev HDZ drži većinsku vlast? Osporavanje prava na bosanski jezik, korištenje stranog nastavnog plana i programa, odsustvo državnih simbola na dokumentima… samo su neki od aspekata te diskriminacije. Na simboličkom nivou tu diskriminaciju možda i najbolje predstavlja predimenzionirani križ na Humu iznad Mostara, koji je od simbola kršćanske vjere pretvoren u koščati, prijeteći prst ka Drugome i Drugačijem.

Čovićevu radikalnu i isključivu politiku možda je ponajbolje sublimirao Fra Ivo Marković u svom tekstu Livanjska deklaracija je plod mržnje i podrška političkom monstrumu Herceg-Bosni, objavljenom na portalu Vijesti.ba: „HDZ i sada vodi opasnu politiku kojom ugrožava opstanak hrvatskog naroda u BiH. Donedavno je srž njihove politike bila da nije Hrvat tko nije hadezeovac, a onda su okrenuli da nije Hrvat tko ne mrzi muslimane. Nedavno za Božić blagoslivljao sam kuće u srednjoj Bosni, posjetio sam oko 250 obitelji i stekao uvjerljivu spoznaju da nakon ovako užasnog rata između Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana hrvatska strana nimalo ne radi na liječenju tih rana i pomirenju, naprotiv potpiruje se sustavno mržnja prema muslimanima. Ljudi doslovce masovno govore da sele ne samo radi posla, nego ne mogu shvatiti da će živjeti s muslimanima. Predivne obitelji, situirane, s dobrim zaposlenjem, s izgrađenom obiteljskom kućom, s vikend kućom i imanjem, grade kuću u Hrvatskoj i kažu da sele samo zato što ne mogu živjeti s muslimanima.“

Da li će Čović shvatiti razmjere pogubnosti avanture u koju se upustio sa svojom secesionističkom politikom ili će neki drugi hrvatski političar morati popravljati štetu koju je ovaj nekadašnji komunistički aparatčik nanio, pokazaće bliska budućnost pred nama. A za kraj ćemo ovdje još jednom ponoviti ono što je rečeno na početku teksta. Ratnom retorikom u Bosni i Hercegovini služe se isključivo Dragan Čović i Milorad Dodik. Bakir Izetbegović ih samo podsjeća da su zaboravili izgovoriti riječ rat i da su se prevarili ako su mislili da njihove perfidne prijetnje mogu proći neprimjećeno i bez reakcije. I upozorava ih, kao odgovoran političar, da na vrijeme „povuku ručnu“ kako ne bi prešli „crvenu liniju“, jer konflikt koji oni zazivaju nije ustavno pravo i obaveza odbrane, već eklatantni čin pobune.

 

(vijesti.ba)

Komentari