Piše: Jusuf Trbić

Bosna i Bošnjaci oduvijek su bili kost u grlu svojih susjeda, i sve što je njih krasilo, i sve što ih je branilo, bilo je omraženo, prognano, zastrto velom mržnje i zaborava. Kako nekad, tako i sad. Srednjovjekovna Bosna, snažna i ponosna, njena Crkva bosanska, njeni velikaši – sve je to prebrisano u knjigama istorije napisanim i u desnom i u lijevom komšiluku. Izbačen je čitav period turske vladavine i prikazan kao doba terora divljih azijatskih hordi, koje su samo rušile, palile, nabijale na kolac, čupale nokte i progonile hrišćane. O visokom stupnju civlizovanog života, koji je tu carevinu krasio, pogotovo u doba ekspanzije, o njenim građevinarima, piscima, političarima, naučnicima, stvaraocima raznih vrsta – neće niko da govori. Jedno malo poređenje je, čini mi se, dovoljno rječito : za pet vijekova turske vladavine mnogo je izgrađeno, a malo porušeno, ostale su mnoge crkve i manastiri, Srbi i Hrvati nisu bili protjerani iz zavičaja, a za četiri godine Karadžićeve vladavine nije ostao ni jedan muslimanski vjerski objekat (kao i u Srbiji nakon odlaska Turaka).  Kako su prošli Bošnjaci – znamo. Svi koji su zaslužni za Bosnu i Bošnjake brišu se iz istorije. O prostačkim i neukim tvrdnjama da su Bošnjaci postali od Srba, da je bosanski jezik izmišljen, da je Bosna nastala u Dejtonu i sličnim nebulozama – da i ne govorimo.

11081780_10203852434698325_1848925115_n    Na žalost, tom namjernom zaboravljanju svega što Bosnu krasi pridružuju se i mnogi Bošnjaci, koji ne znaju, neće da znaju, neće da uče, neće da njeguju svoju istoriju i svoj identitet, ne znaju ni ko su, ni šta su. A ako su, nekada, bili sistematski uskraćeni da znaju, ko im danas smeta da pročitaju, da saznaju, da zapišu, da zapamte, da nauče druge? Učenje, znanje, svijest o sebi – to je danas najubojitije oružje jednog naroda i države. Kad su, nakon napada Njemačke na Englesku, neki članovi engleske Vlade predložili da se, dok traje rat, ne izdvajaju pare za kulturu, već da se usmjere za ratne potrebe, premijer Vinston Čerčil je upitao : “ A šta onda da branimo?”

Koliko bošnjačke djece danas zna za srednjovjekovne bosanske kraljeve i velikaše, za Hasan Kafiju Pruščaka, Kaimiju, Uskufija, Musu Ćazima Ćatića, za Bašagića, Spahu, Skendera, Maka Dizdara, reisa Čauševića? Za Džemala Bijedića, Avdu Humu, Pozderce, Hasana Grabčanovića? Svekolika bošnjačka i bosanska istorija gurnute su u maglu, i male su šanse da se odatle u skorije doba izvuče.

…………………

Među ljudima koji su svojim radom sačuvali cjelovitost bosanske države i njene kulture značajno mjesto zauzima i Hasan Grabčanović. A on je i primjer naše nebrige za sopstvenu istoriju i nacionalni identitet. Ime Hasana Grabčanovića rijetko ćete danas naći u knjigama i dostupnim tekstovima, a na internetu ga nema, izuzev u nekim rečenicama mrzitelja Bosne, kojima je Hasan bio žulj na srcu, kao i svi koji su za Bosnu nešto značili : Roćko Čolaković, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Nijaz Duraković, i mnogi drugi.

Hasan Grabčanović je Bijeljinac, sin Ibrahimbega Grabčanovića i brat bijeljinskog čuvara sjećanja Mustafe Grabčanovića. Bio je pripadnik generacije gimnazijalaca, koja se uključila u napredni pokret i dala mnogo aktivista, revolucionara i stvaralaca. Hasan je bio jedan od organizatora ustanka, sekretar Komunističke partije za srez Bijeljinu i učesnik u prvim akcijama protiv okupatora. Zbog toga je u avgustu 1941. godine uhapšen i interniran u logor Jasenovac. Njegov brat Mustafa, nakon mnogo muka,  uspio ga je spasiti odatle, a po povratku se Hasan ponovo priključio partizanima, i prošao čitav ratni put obavljajući mnoge odgovorne dužnosti, posebno u XVI Istočnobosanskoj muslimanskoj brigadi.

U oslobođenoj zemlji je, kao prvoborac i istaknuti komunista, bio najprije imenovan za načelnika OZN-e za Beograd, a potom za načelnika Uprave državne bezbjednosti (UDBA) u Sarajevu. Odatle je raspoređen u novoosnovani Savjet za kulturu BiH. Po riječima akademika Muhameda Filipovića, to je bio sretan datum za kulturu naše zemlje, jer je Hasan bio izuzetno obrazovan, sposoban i tolerantan čovjek. Završio je istoriju umjetnosti u Sarajevu i bio veliki poštovalac i poznavalac Miroslava Krleže. Kažu da je znao napamet skoro cijelo njegovo djelo. Doprinio je, u najvećoj mjeri, stvaranju niza značajnih kulturnih institucija, među kojima su i Akademija likovnih umjetnosti, Umjetnička galerija BiH, biblioteka “Kulturno naslijeđe”, pomogao je izdavačku djelatnost i slobodu izražavanja niza značajnih stvaralaca, koji bi, bez njegove podrške, sigurno doživjeli teške stvari. Posebno je to vidljivo u vremenu njegovog profesionalnog rada u Centralnom komitetu SK i Socijalističkom savezu. O njemu je Muhamed Filipović zapisao i ovo :

“ Ni o kome iz našeg političkog i kulturnog miljea nije, namjerno ili nenamjerno, stvoreno više netačnih predstava i proizvedeno toliko dezinformacija i neutemeljenih objeda, kao o Hasanu Grabčanoviću. A Hasan je bio rijetko pametan, vrijedan, pošten i principijelan čovjek. Bio sam svjedok desetina prilika u kojima je snažno i ne bez opasnosti po sopstveni položaj u komunističkoj hijerarhiji, podržao ljude i bio osobito dobronamjeran prema raznim intelektualnim djelatnicima, među kojima je, to treba znati i priznati, bilo dosta kreatura koje nisu zasluživale da ih se štiti i brani…Hasan Grabčanović je bio čovjek na svom mjestu i imao je velike zasluge za napredak Bosne i Hercegovine i njene kulture.”

Kad su velikosrpski fašisti počeli opsadu Sarajeva, ostao je u svom stanu, ne žaleći se ni na šta. Živio je teško, pa je morao rasprodati svoju izuzetno bogatu buiblioteku i kolekciju umjetničkih slika, da bi preživio. Jedan od najznačajnijih ljudi u novijoj bošnjačkoj istoriji umro je pred kraj rata u bijedi, zaboravljen od svih.

Neka ovo bude malo, skromno sjećanje na tog velikog čovjeka.

Komentari