Prvu vijest o postojanju heretičke crkve u Bosni poslao je 1199. godine zetski knez Vukan, stariji sin srpskog vladara Stefana Nemanje, koji je obavijestio papu Inoćentija III da se ”… u zemlji Bosni razvija hereza ne malih razmjera i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom… i sa više svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana”. U tom pismu se još obrazlaže opasnost od heretika i njihovog učenja koje se toliko raširilo u Bosni, da je predstavljalo ozbiljnu opasnost po interese rimske katoličke crkve. Rimski papa Inoćentije III, energični predvodnik borbe protiv heretičkog učenja i osnivač Inkvizicije, odmah reagira pismom svom vazalu, ugarskom kralju Emeriku, tražeći od njega vojnu intervenciju u Bosni – to je početak duge političke suradnje rimske crkve i Ugarskog kraljevstva, suradnje između križa i mača, i duhovno-političkog potčinjavanja Bosne papskoj hegemoniji.

Opasnost od krstaškog rata ban Kulin (1180-1204) je pokušao izbjeći pismom papi u kojem se pravdao nepoznavanjem opasnosti od njihovog učenja i pozivom papi da pošalje svog emisara koji će provjeriti njegove navode. Papin izaslanik Ivan de Casamaris stiže početkom aprila 1203. godine u Bosnu i sa starješinama ”krstjana” je održao sastanak, u prisustvu bana, na Bilinom polju kod Zenice – revizijom je utvrđeno da je učenje bosanskih krstjana u bitnim odrednicama suprotno učenju katoličke crkve i Casamaris je zatražio i dobio potpisanu izjavu bosanskih dualističkih starješina i bana Kulina o odricanju od heretičkog učenja – to je poznati Akt abjuracije od 8.aprila 1203. godine, potpisan uz svjedoka, dubrovačkog arhiđakona Marina. Pošto je postigao svoj cilj, papski legat je otišao u Ugarsku vodeći sobom Kulinovog sina i dvojicu heretičkih učitelja, Ljubina i Bragetu, koji su pred ugarskim kraljem, kaločkim nadbiskupom i ugarskim velikašima ponovili zakletvu da će se pridržavati datih obaveza.

Međutim, Kulinov akt abjuracije nije bio ništa drugo nego diplomatski i taktički potez – tipična manihejska taktika prilagođavanja datoj političkoj situaciji. To je vrijeme kad rimska kurija pod papom Inoćentijem III vodi poznati IV krstaški rat evropskih križara uperen, naoko, protiv muslimana u Svetoj zemlji ali, zapravo, sa ciljem uspostavljanja pune dominacije rimske katoličke crkve u svijetu: tad su križarske horde izvršile npr. pokolj Jevreja u Češkoj, srušili Bizantsko carstvo 1204. godine i osnovali Latinsko carstvo, a u Carigradu je ustoličen latinski patrijarh (umjesto pravoslavnog) sa ciljem potčinjavanja pravoslavne crkve rimskoj kuriji. To je, dakle, vrijeme apsolutne nadmoći katoličke crkve i u takvim prilikama bosanski dualisti privremeno prikrivaju svoje učenje i lako otklanjaju opasnost po sebe, ali i po državu.

No, već za dvije decenije rimska kurija ponovo je organizirala krstaški pohod protiv Bosne i njenih heretika, a taj zadatak dobiva nadbiskup u Kaloči kome je bosanska biskupija bila tad potčinjena u pitanjima vjere. Ali, taj pohod nije bio sproveden zbog unutrašnjih problema Ugarske, što je omogućilo daljnje jačanje heretičke crkve u zemlji.

1232. godine za bosanskog bana dolazi Matej Ninoslav, koji je i poticao iz heretičke porodice i tad heretička crkva postaje dominantna crkva u Bosni, Usori i Soli. Nato rimska kurija oštro reaguje: u Bosnu stiže papski emisar Jakov Pekorari i smjenjuje bosanskog katoličkog biskupa i tad se (1233. godine) za biskupa postavlja energični dominikanac Johanes Vildeshauzen, Nijemac, a bosanska biskupija je izuzeta iz jurisdikcije dubrovačke nadbiskupije i direktno potčinjena Rimu. Činjenica je da se Dubrovčani nisu htjeli miješati u vjerska pitanja u Bosni, strogo vodeći računa o svojim trgovačkim interesima a pitanje crkve su stavljali u drugi plan.

Godina 1233. je bila vrlo važna jer od tada rimska kurija postavlja strance na položaj bosanskih biskupa, dominikanci uz pomoć inkvizicije počinju progon heretika po Bosni a Ugarska je od rimskog pape dobila ovlaštenje da štiti katoličke pozicije. Ugarski kraljevi otada nastoje, pod maskom borbe protiv heretika, nametnuti vlast u Bosni i Humu. No, bosanski i humski velikaši, kao i bosanski vladari, pružaju vrlo čvrst otpor i brane svoje feudalne posjede i zemlju, a u toj borbi bosanski velikaši dobivaju vrlo jakog duhovnog saveznika u heretičkoj bosanskoj crkvi. To je sinteza različitih društvenih slojeva s potpuno istim ciljem: očuvanjem svojih teritorija i ljudi pred vanjskom opasnošću – pitanje odbrane heretičke crkve bilo je pitanje odbrane države. Stoga će Crkva bosanska sve do propasti bosanske države biti potpuno pod zaštitom bosanskih feudalnih velikaša, a također i gotovo svih bosanskih vladara.

U vremenu između 1235. i 1237.godine Ugarska je, pod hercegom Kolomanom, izvršila krstaški pohod na Bosnu i pri tom zauzela i područje Humske zemlje; no, i pored ratnih pustošenja, taj pohod nije dao efekta; suprotno tome, položaj katoličkih biskupa u Bosni je bio stalno u opasnosti, iako im je ugarska vlast stalno davala sve veće zemljišne posjede u području Slavonije, Usore, Huma i Bosne. Aktivni i pasivni otpor bosanskog stanovništva konačno je prisilio ugarski dvor da sjedište bosanske biskupije izmjesti 1250. godine iz Bosne u Đakovo; istovremeno je i pravoslavni episkop Humske zemlje napustio svoje sjedište u Stonu i preselio u manastir sv. Petra na Limu. Crkva bosanska tada potpuno dovršava izgradnju svoje crkvene organizacije i otada je ona sjedinjavala borbu bosanskih vladara i plemstva protiv ugarskih vladara i feudalaca u cilju zaštite ne samo svoje crkve nego i bosanske samostalnosti.

Krajem XIII vijeka u Ugarskoj jačaju pretenzije i moć krupnih feudalaca i tad jedan od njih, hrvatski valikaš Pavle Šubić stavlja i Bosnu pod svoju vlast, koju će uskoro prepustiti svom bratu Mladenu I Šubiću. No, 1304. godine ovaj je ubijen u Bosni u jednom sukobu protiv ”krstjana”. 1322. bosanski velikaš Stjepan II Kotromanić podržava Mladena II Šubića i učvršćuje svoju političku vlast nad Bosnom. To je početak sjajnog perioda bosanske države koja se širi ”od Save do mora, od Cetine do Drine”, perioda koji će biti krunisan izuzetnim vojnim i političkim uspjesima Tvrtka I Kotromanića, koji će 1377. godine izdići državu u rang Bosanskog kraljevstva.

Ovi i kasniji bosanski vladari, iako su bili vrlo moćni, strogo su pazili na zaštitu Crkve bosanske jer je ona bila čvrst saveznik i države i bosanske vlastele.

S druge, od 1291. godine u Bosni djeluje franjevački red koji je potpuno istisnuo dominikance; franjevci vode drugačiju politiku nastojeći pridobiti stanovništvo Bosne uza se i odvojiti ga od Crkve bosanske, otvarajući franjevačke samostane sa njihovim obrazovnim sistemom itd. Tvrtko II Kotromanić je 1436. godine franjevce uzeo pod svoju ličnu zaštitu, čime su oni praktički postali izjednačeni sa Crkvom bosanskom…

Istovremeno, polovinom XV vijeka Crkva bosanska prolazila je kroz agoniju u svom postojanju i iznutra se urušavala: njene crkvene starješine u drugoj polovini XIV a naročito tokom XV vijeka postepeno potpuno pristaju uz državnu vlast, preuzimaju državne poslove i stječu zemljišne posjede i bogatstva, odnosno po svemu se približavaju feudalnoj vlasteli. Što se više kod heretičkih starješina i učitelja pokazivao interes za materijalnim bogatstvima, to je njihovo moralno učenje gubilo na ugledu kod masa njihovih vjernika. Oni koji su dotad prednjačili u skromnostima i preziranju materijalnih bogatstava, sada su postajali bogati članovi vladajući društvene klase, okruženi slugama i poslugom, brinući se puno više o svojim porodicama i imetku nego o crkvenoj organizaciji. Kako je to samo bilo u suprotnosti sa učenjem Crkve bosanske! – upravo je rezignacija vjernika Crkve bosanske bila i glavni uzrok njene propasti pred vanjskim neprijateljima u XV vijeku.

Posljednja dva bosanska vladara Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević već su bili otvoreni saveznici katoličke crkve i progonitelji Crkve bosanske, u pokušaju dobivanja pomoći od evropskih kršćanskih država za odbranu od nadirućeg i moćnog Osmanskog carstva.

Posljednji pomen Crkve bosanske je iz doba Hercega Stjepana Vukčića Kosače, u čijoj službi je bio Gost Radin, više kao diplomata hercegov nego kao starješina Crkve bosanske.

Lišena vlastite crkvene organizacije, a ostavši bez svojih moćnih zaštitnika – bosanskog feudalnog plemstva, čija je moć bila slomljena – Crkva bosanska je, nakon propasti Bosanskog kraljevstva i nakon osvojenja Hercegovine, prestala postojati a njeni vjernici su lakše i brže nego pripadnici drugih kršćanskih konfesija prelazili na islam krajem XV i u XVI vijeku.

 

(kameni-spavac.com)

Komentari