Piše: Jusuf Trbić

Prvi dani aprila, crnog aprila 1992. godine, ostali su zauvijek, kao teški kamen, u dušama preživjelih Bijeljinaca. I ostala je nevjerica. Kako je moguće da se to dogodilo, pitali su se godinama i decenijama poslije toga. Kao da iz istorije i života ništa nisu razumjeli, i ništa nisu naučili.

Arkanovci su se tih dana razmjestili po krovovima nekoliko visokih zgrada u centru grada i kroz durbine snajpera osmatrali ljude na ulicama. Pa koga hoće – pogode, koga neće-neće. Snajperista s vodotornja ubio je Aliju Mujkića (1927.) na njegovom kućnom pragu u današnjoj Nušićevoj ulici i teško ranio Maida Brkića. Stanari u bijelim soliterima gledali su arkanovce kako se sunčaju na ravnom krovu Robne kuće. Kao na izletu.

Ostali su šetali ulicama i dovodili ljude. Nekima zaprijete, pa ih puste. Neke pretuku. Ostale pobiju. One na koje je neko pokazao prstom. Kao što je na mene pokazao prstom vojvoda Mirko Blagojević.

Vidio sam neke koje su doveli u Arkanov štab. Mog prijatelja Salku Nargalića Ćosu, čuvenog boksera, braću   Ibrahima i Almira Belkića, Hajrudina Salihagića Hajrova. Odveli su tada   i  Nijazima Alagića, i   Hasiba Kupusa, nekadašnjeg komandira policije, i Maida Sinanovića, i mnoge druge, koji se nikada više nisu pojavili živi. Brano Filipović Šumar je, s grupom arkanovaca, izveo iz kuće poznatog Bijeljinca Asima Fidahića, potomka čuvene porodica Fidahić. Godinama kasnije posmrtne ostatke Asima Fidahića našli su na groblju u Sremskoj Mitrovici.

Iz kuće mesara Redžepa Šabanovića, u blizini bolnice,  izveli su Redžepa i njegovu ženu Tifu, tročlanu porodicu Pajaziti i Muhameda Mulabdića, i ubili ih, kao i Redžepovog maloljetnog sina Admira. Fotografija Rona Haviva na kojoj arkanovac udara čizmom mrtvu Tifu obišla je svijet i postala simbol krvavog velikosrpskog pohoda u Bosni.

Brano Šumar je odveo u smrt i Mustafu Komšića (1933.) i njegova dva sina, Adnana (1963) i Rijada (1973). Adnan je malo prije toga završio medicinu i počeo raditi u bijeljinskom Medicinskom centru. Nije primio ni prvu platu, a planirao je da se ženi čim ta plata stigne. Bili su to najbolji i najmirniji ljudi na svijetu. Kome su se oni mogli zamjeriti, toliko, da su ih izveli iz kuće i nedaleko odatle pobili, i to na poseban način. Ubili su prvo mladiće, a onda su njihovog oca Mustafu pokosili rafalima po nogama i ostavili ga da iskrvari i umre gledajući svoju mrtvu djecu. Našli su ga ruku ispruženih prema sinovima. Posljednji pogled njegovih praznih očiju još je milovao draga lica.

U to vrijeme su dva čovjeka bila zakon u Medicinskom centru. Dr Milan Novaković, osnivač i prvi predsjednik SDS-a, i dr Milivoje Kićanović, direktor. Obojicu sam vidio te noći u Arkanovom štabu, Kićanović je bio u šarenoj vojnoj uniformi, a Novaković se pridružio oduševljenim Mauzerovim čestitkama hrabrim «braniocima Bijeljine.» Možda bi oni mogli reći zašto su Komšići pobijeni.       Nedaleko odatle ubili su Huseina Gelju (1933), Majdu Izić (1929.), skoro nepokretnog Huseina Dizdarevića (1941.), Sabita Arifovića (1935.) i teško ranili Amira Brkića. Njegovog brata Nusreta je u avgustu te godine odvela policija, i nikad se nije vratio. Amira Brkića i njegovu porodicu spasili su komšije Miloš Despot i Đojo Krstić.

U nekadašnjoj Skojevskoj ulici, sokaku iza Gradskog parka, arkanovci su napravili pokolj. Iz kuće Bišanovića izveli su najprije dijete, 16-godišnjeg Damira Danovića, koji je tu bio kod nene i tetaka. Ubili su ga odmah tu, na sokaku, bez riječi. Onda su ušli u kuću i rafalima pokosili Biseru (1924), njene kćerke Nerminu (1953) i Mirsadu (1961) i stanarku Radmilu Novaković. Ubili su i njihovog psa. A zatim su poveli Biserinog sina Hamdiju. Spasio ga je komšija Simo Bobić. Hamdiju su sutradan natjerali da utovari mrtve iz ulice u kombi, a onda je morao sam da ih unese u mrtvačnicu u bolnici. «Bacaj ih što dalje, mora što više da ih stane», rekli su mu.

U toj uličici ubili su i braću Mirsada i Nedima Denjagića, Dževada Jašarevića, Muhameda Sahačića. Reklo bi se : ubili su svakog Bošnjaka na koga su naišli.

U Ulici 27. marta zapucali su na grupu mladića koji su stajali na ulici i ubili Amira Arnautovića. Malo dalje odatle iz kuće su izveli Derviša Zulčića, mirnog, dobrog čovjeka, i ubili ga pucnjem u usta. Bedirhana Begu Šindrića ubili su na avlijskim vratima. Nije ni znao šta ga je snašlo.

Početak aprila je Živani Delić donio nezamislivu bol. Bijeljinski policajac Nebojša Narandžić  odveo je 3. aprila njenog muža Redžu i sinove Berzada, Sulejmana i Beriza. Niko se od njih nije vratio. Najstariji sin Sulejman nađen je na groblju u Sremskoj Mitrovici. Ostali još nisu. Na njih još čekaju mezari u bijeljinskom haremu Brčanska Malta.

Fadila Podruga je ubila policija. I niko, naravno, nije odgovarao zbog toga. Mirsad Osmanović je ubijen u avliji, dok se umivao na česmi. Halil Guci i njegov daidža Nezir Ćemi, koji mu je tih dana bio u posjeti, pokupljeni su na ulici. Nema im traga. Prema podacima koje sam uspio sakupiti, u Bijeljini je ubijeno dosta Albanaca, mirnih ljudi koji su radili u pekarama i poslastičarnicama. Među njima, pored tri člana porodice Pajaziti – Abdurahman (1954), Bejtulah (1956) i Hamijeta (1953), ubijeni su i : Mersim Elmazi (1969), Nedžbedin Ljatifi (1972), Feredin Sejdi (1971), Perparim (1973) i Vlaznim Redžbecaj (1967), Mehas Zendeli (1970), Hajruš Ziberi (1968), Shani Nezaj (1965). Ali, niko još ne zna tačno koliko je Albanaca stradalo u Bijeljini, kao što se ne zna ni koliko je Roma stradalo.

Iz bijeljinskog «Žitoprometa» su odvedeni i ubijeni dugogodišnji radnici Amir Mešković (1956), Zaim Hatić (1945), Šefik Smajić (1955), Mevludin Serdarević (1958) i Hakija Gutić (1944).

Prema podacima Informativno-analitičkog i dokumentacionog centra Sarajevo početkom aprila ubijeni su i Nedžib  Halilović, Elvir, Meho i Raša Hatić, Nedžad Hidanović, Ahmet Imamagić, Nijaz (Hašima) Alagić, Jusuf (Osmana) Čindrak, Amir Korajčević, Sead Krajinović, Mehmedalija-Dalo  Lekušić, Hajrudin Limani, Sakib Numanović, Dževad Osmanović, Juso Salkić Kobac, odveden iz Janje, Mujo Salkić, Sabit Dedić,  Sabiha Smajić, Halid Suljanović, Mahmut Ćatić.

Gledao sam kroz prozor, sakriven, kako gomila domaćih «rodoljuba», zajedno s arkanovcima, ide da  opkoli kuću mog komšije Refika Selimovića Mačka. Saznali smo kasnije i razlog : čuli su da Refik ima ručno izrađen pištolj velikog kalibra, s jednim metkom. I protiv tog jednog čovjeka s jednim metkom krenulo je pedesetak srpskih junaka, noseći automate, snajpere, zolje… Kažu da su pucali dok i vazduh nisu izbušili mecima.

Mnogo vremena kasnije čuo sam za sudbinu Mirsada Jahića, sina Jusufovog, rođenog 1953. godine. Živio je sam, majka mu je umrla mlada, radio je kao ložač u Domu omladine, i tu je i spavao. Zvali smo ga Mikan. Bio je dobroćudan i bezazlen, pravi «božji čovjek», kako se nekad govorilo. Jedne noći su ga mladi bijeljinski Srbi, pijani, zajedno s arkanovcima, odveli na šljunkaru, i tamo je udavljen žicom. Iz zabave, ili zbog pokazne vježbe, ko zna.

 

                                                         (Sutra : Zašto Bijeljina?)

Komentari