Piše: Kemal Kurspahić

Istraživanje o medijskim slobodama u Bosni i Hercegovini u 2018. godini, koje su u Sarajevu povodom Međunarodnog dana slobode štampe, upravo predstavili Friedrich-Ebert Stiftung i Udruženje-udruga BH novinari, sadrži i dobru i lošu vijest o bosanskohercegovačkom novinarstvu danas: dobra je – to da građani Bosne i Hercegovine najviše vjeruju medijima (76,8 posto anketiranih) a najmanje političarima (15 posto) i političkim strankama (19.4 posto) a loša je – to da građani vjeruju kako najviše uticaja na medije imaju upravo političari i političke stranke (75.4 posto).

Kada se zna da na političkoj sceni Bosne i Hercegovine već gotovo tri decenije vladaju nacionalističke partije i političari onda je jasno da njihov prevlađujući uticaj na medije doprinosi produbljivanju – umjesto premošćivanju – etničkih i vjerskih podjela, predrasuda, napetosti, nepovjerenja pa u ekstremnim slučajevima i mržnji. U odsustvu kulture i tradicije vladavine prava, mediji – vođeni stranačkim i nacionalnim isključivostima – dnevno emituju izjave i saopštenja stranačkih prvaka koja imaju dva jednako štetna efekta: ili mobilizacije za ekstremno nacionalističke projekte ili gubljenja nade u bilo kakve pozitivne pomake i odustajanje od učešća u demokratskim procesima velikog dijela stanovništva. U takvoj atmosferi isključivosti dio medija prihvata ulogu javnih batinaša u službi svojih političkih pokrovitelja. Pokušavaju dominirati pravosuđem; naručuju i najavljuju optužnice; osuđuju i presuđuju bez suda.

Medijska ekipa bježi pod vatrom snajpera, Sarajevo, maj 1992
Medijska ekipa bježi pod vatrom snajpera, Sarajevo, maj 1992

Novinari koji su se stavili na raspolaganje naručiocima tih odstrela, među kojima su brojni i oni koji su i lično bili žrtve tih medijskih progona da bi zatim presvukli dres i sami postajući progonitelji, u opravdavanju tog salta mortale vole da kažu kako je “ovdje uvijek bilo tako”. Poštovanje za kolege koji su u očuvanju prava na riječ žrtvovali i život, poput dopisnika Oslobođenja iz Zvornika Kjašifa Smajlovića – koji je bukvalno do posljednjeg daha izvještavao o padu svog grada – i za sve one koji su bez obzira na nacionalno porijeklo uprkos teroru svjedočili o opsadi Sarajeva, nalaže mi da u ovakvim prilikama kažem kako i nije sve bilo isto i kako se dostojanstvo profesije branilo i uz najvišu cijenu.

Za ovu priliku, izdvojiću sjećanje na predratnog i ratnog najboljeg reportera Oslobođenja Vladu Mrkića.

On je ispisao neke od najpotresnijih izvještaja u godinama nasilnog raspada Jugoslavije. Izvještavao je sa Kosova; sa slavonskih ratišta; napisao reportažu o armijskom pustošenju hercegovačkog sela Ravno (nasuprot optužbama hrvatskih nacionalista kako je Oslobođenje bilo ravnodušno za to prvo naselje uništeno u ubijanju Bosne i Hercegovine); autor je nekih od najpotresnijih – neposredno doživljenih – priča o godinama opsade Sarajeva, od one o ubistvu porodice Ristović do brojnih o stradanju djece Sarajeva. Uvijek sam cijenio to što sam iz njegovih tekstova znao da nikada nije pisao o nečemu što nije lično vidio i doživio ali sam tek godinama kasnije, isčitavajući zapisnike s haških suđenja, naišao na jedinstveno svjedočanstvo o njegovoj ljudskoj i novinarskoj veličini. Svjedok Sead Omeragić, koji je u ratnoj 1992. pisao za Slobodnu Bosnu, na suđenju Momčilu Krajišniku 14. aprila 2005. ispričao je kako je Vlado – prolazeći pored srpskog paravojnog komandanta Željka Ražnatovića Arkana – u danu kad je izvještavao o nasilju u Bijeljini, s podignutim prstom rekao: “Istorija vam neće oprostiti to što činite bijeljinskim Muslimanima”. Arkan je zatražio njegovu legitimaciju. “Ti mora da si Hrvat kad tako govoriš” – rekao mu je Arkan. “Ma, nije, Srbin je, ali vidiš i sam kakav je to Srbin” – umiješala se Biljana Plavšić koja je tog dana kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine snimljena kako ljubi čovjeka odgovornog za teror u Bijeljini. “Vodite ga!” – zapovijedio je Arkan i Omeragić kaže kako se tada uplašio za Vladin život. “Pokazao je hrabrost kakvu ja nikad nisam i vjerovatno nikad neću pokazati” – rekao je Omeragić pred haškim sudijama.

Te priče o ličnom doprinosu mojih kolega i saradnika inspirativan su primjer odbrane slobode štampe u svijetu u kojem se brutalno nasilje nad novinarima seli iz jednog u drugo područje nasilja pa su za četvrt vijeka od terora nad Bosnom i Hercegovinom novinari ubijani u Iraku, Meksiku, Šri Lanki, na Kosovu … sve doubistva devet novinara ove nedjelje u Kabulu, među kojima i troje saradnika Radija Slobodna Evropa – da im se s poštovanjem spomenu i imena: Abadullah Hananzai, Sabawoon Kakar i Moharram Durani. Oni su među 24 novinara ubijena do sada ove godine u svijetu nakon što je godinu ranije ubijeno 46 a zatvorena 262 novinara.

Sloboda štampe ne može se uzeti zdravo za gotovo čak ni u zemlji prvog amandmana, ustavne zaštite uzvišenog prava na javnu riječ koju uživaju američki mediji. Ono je pod udarom omalovažavanja novinara koji proizvode “lažne vijesti”; spadaju među “najpokvarenije ljude” i “neprijatelji su američkog naroda” – kako o njima govori sadašnji američki predsjednik čija podrška svjetskim autokratima ohrabruje sužavanje novinarskih sloboda u svijetu.

 

(slobodnaevropa.org)