20 godina od rušenja bijeljinskih džamija
DA LI SE JOŠ NEKO SJEĆA
Trijumfalni naslov «Bijeljina bez džamija» osvanuo je u bijeljinskim SIM novinama u martovskom broju 1993. godine. Autor Pero Simić, tadašnji direktor i urednik SIM novina i Radio-Bijeljine, a današnji dugogodišnji savjetnik predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika za medije, ovako je počeo svoj tekst :
« U Bijeljini džamija više nema, ali nema ni etničkog čišćenja, kako to tvrdi Alija Izetbegović. U ranu zoru 13. marta, istoga dana kada je sahranjeno 13 izmasakriranih Srba u Brčkom, Semberijom su odjeknule detonacije koje su porušile prvo tri, a zatim još dvije džamije. Nakon ovih događaja, predstavnici opštinskih organa Bijeljine i srpskih stranaka koje djeluju na ovom području osudili su ovaj rušilački čin, a predstavnici MUP-a i Stanice javne bezbjednosti su se dali u potragu za počiniocima.»
Nije poznato kako je izgledala ta potraga, ali Bijeljinci su gledali pripreme za rušenje, koje je predvodila policija. Policajci su obišli sve okolne kuće i naložili stanarima da se sklone, a kad su džamije pale, obišli su ih još jednom i naredili da svako odmah popravi štetu na kući, izazvanu snažnim eksplozijama, ili će ga progutati mrak. Nakon toga su bageri završili ostalo, pa su kamioni danima odvozili krš. Na mjestima gdje su decenijama i vijekovima stajale bijeljinske džamije uskoro nije ostalo više ništa. Najstariju od tih džamija, Atik džamiju, sagradio je Sulejman Veličanstveni između 1548. i 1566. godine, i ona je bila spomenik kulture pod zaštitom države.
U Bijeljini, isto kao i u Banjoj Luci, Doboju i drugim gradovima na teritoriji Karadžićeve para-države, nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pa je Pero Simić ponudio zanimljivo objašnjenje, kojeg se i on i zvaničnici Republike Srpske drže do današnjih dana. Ustvrdivši, bez ikakvog osnova, da se ne zna ni ko je na području zvorničko-tuzlanske eparhije srušio preko 30 crkava, dvadeset njih totalno onesposobio i još toliko oštetio, on otkriva rušitelje bijeljinskih džamija :
«Pretpostavke se kreću od ozlojeđene grupe Srba koja je u ovom ratu izgubila mnogobrojne članove porodica upravo od muslimanskih bojovnika, pa do terorističkih muslimanskih ili ubačenih hrvatskih terorističkih grupa.»
Ali, to nije sve. Pero Simić piše u nastavku da bijeljinske džamije, po međunarodnom pravu (?) nisu ni imale status vjerskih objekata. «Sa minareta četiri džamije za vrijeme ratnih sukoba u Bijeljini djelovao je snajper, a nekoliko lica je ubijeno upravo od tih snajperskih hitaca. U petoj džamiji se nalazio dobro sakriven arsenal oružja koji je u prvoaprilskoj ratnoj noći prošle godine podijeljen muslimanima. Svima je poznato kakav je status vjerskih objekata sa kojih se puca i ubija. Nakon bijeljinskih ratnih događaja, džamije, kojih više nema, prestale su da budu vjerski objekti».
Naravno, ovoj nevjerovatnoj tvrdnji Simić nije dodao i spisak ubijenih u prvim danima aprila 1992. godine, kada su arkanovci, uz pomoć domaćih snaga, pobili bez milosti desetine civila u njihovim kuća, na ulicama, u avlijama. Na tom spisku, kojeg je objavio Krizni štab SDS-a, nalazi se 40 imena, sve samih civila, među kojima i dosta žena i starih ljudi. I ni jednog jedinog čovjeka s oružjem u ruci. Treba li reći da u toku pokolja civila u prvim danima aprila 1992. godine u Bijeljini nije ni viđen, a kamoli ubijen, ranjen, zarobljen ili izveden pred sud ni jedan jedini Bošnjak koji se makar kamenom bacio na srpske borce. Ostaje nejasno kako su tajanstveni muslimanski snajperisti nestali u nebu iznad Bijeljine, pogotovo oni s munare Atik džamije, u samom centru grada, dvadesetak metara od Arkanovog štaba. To nikoga nije zanimalo. Ni tad, ni sad.
Da bi slika bila potpuna, Pero Simić, koji je u to vrijeme bio jedna od perjanica karadžićevskog novinarstva, govori i o tome kako je Alija Izetbegović, zbog rušenja džamija i «navodnog» etničkog čišćenja Semberije, prekinuo njujoršku konferenciju.
«Međutim, sreća je da je prije ove Izetbegovićeve izjave rukovodstvo bijeljinske opštine demantovalo takve glasine i garantovalo svim lojalnim muslimanima sva prava. Ovaj stav muslimani Semberije su pozdravili sa simpatijama».
Danas, ovakve rečenice djeluju kao najcrnja ironija. Nekad – to je bilo ruganje bespomoćnim žrtvama, svedenim na robove, poruka da im je namijenjena ista sudbina – da nestanu. Na ovaj ili onaj način.
Brisanje prošlosti
Rušenje vjerskih objekata je dio brižljivo planiranog i izvedenog projekta stvaranja «jedinstvenog etničkog prostora za Srbe», kako je surovo etničko čišćenje nazivao Slobodan Milošević. Na čitavom prostoru pod kontrolom Karadžićevih snaga nije ostala ni jedna jedina džamija, ni jedan vjerski objekat muslimana. Ni kamen na kamenu. Prema podacima do kojih je došao Muharem ef. Omerdić («Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima 1992-1995») potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata. Rušenje je planirano na najvišem mjestu, vlast je organizovala čitav posao, praktični dio su izveli vojni stručnjaci, a sve je obezbjeđivala i kontrolisala policija. Rušenje vjerskih objekata je ratni zločin. Pa ipak, niko se u Republici Srpskoj do danas nije sjetio da se upita zašto je to urađeno i ko je sve to napravio. Valjda zato što odgovor svi znaju.
Zanimljivo je ponašanje entitetskog pravosuđa. Okružno tužilaštvo u Bijeljini, koje pokriva prostor od Brčkog do Srebrenice, još nije otkrilo ni jedan zločin nad Bošnjacima (završen je samo jedan proces, na inicijativu srbijanskog pravosuđa), niti je pokrenulo i jedan jedini slučaj na osnovu sopstvenih saznanja. Što znači da nikada nisu čuli da je početkom aprila 1992. godine grupa vojnika iz susjedne države počinila u Bijeljini masovne zločine, da je samo iz te opštine protjerano 35.000 Bošnjaka, nemaju pojma o masovnom pljačkanju, deportacijama i prisilnom radu, nisu čuli ni za logor Batković, sve dok taj slučaj nije pokrenulo tuzlansko pravosuđe, niti za rušenje džamija, mada se najstarija od njih, Atik džamija, nalazi na desetak metara od kancelarije glavnog tužioca Novaka Kovačevića. O zločinima u Brčkom, Srebrenici, Bratuncu…da i ne govorimo. Ali su revnosni tužioci čuli kako se stara Fata Orlović u Konjević Polju buni što joj je vladika Vasilije Kačavenda sazidao crkvu u avliji, pa su protiv nje dva puta podizali tužbu. A vladika je, izgleda, bio u pravu, jer do dana današnjeg njegovu crkvu u tuđoj avliji niko ne dira, niti iko više spominje da je oteo jedanaest bošnjačkih kuća u neposrednoj blizini bijeljinske Atik džamije, srušio ih i na njihovom mjestu napravio velelepni manastir i dvorac, praveći od Bijeljine «srpski Jeusalim».
Danas se niko u Republici Srpskoj ne sjeća etničkog čišćenja, strašnih zločina, progona, koncentracionih logora. Ni rušenja džamija. A toga bi se morao sjetiti bar Dragan Davidović, koji je bio ministar vjere u Karadžićevoj vladi, a danas višegodišnji generalni direktor Radio-televizije Republike Srpske. I niko više ne spominje činjenicu da pravoslavne crkve nisu rušene, pogotovo ne planski, u drugom dijelu BiH, u Sarajevu, Tuzli, Zenici… Čak ni u Srebrenici. Beogradska televizija je 15. jula 1995. godine emitovala snimak ulaska Mladićevih snaga u Srebrenicu, a na snimku se vidi i srpska pravoslavna crkva, nedirnuta. Sutradan je profesor Miladin Životić napisao da je ta crkva bila «čitava, previše čitava da bi bila prizor dostojan propagande…Stvar nezamisliva s džamijama u bilo kojem čisto srpskom mestu».
Danas se malobrojni Bošnjaci u Republici Srpskoj bore da sačuvaju sjećanja na ono što je velikosrpska oluja izbrisala. Bošnjački i bosanski političari sve rjeđe pominju ratni zločin rušenja vjerskih objekata muslimana, a o tome se do sad ni jedna riječ osude ili kajanja nije čula od srpske vlasti, sudova, policije, medija, čak ni od običnih ljudi. Ni od sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Pogotovo ne od njih.
Jusuf Trbić
