Piše: Jusuf Trbić
Kad sam se vratio u svoju Bijeljinu dao sam sebi zadatak koji je, kako mi se čini, važniji od svega drugog, važniji od života : da zapišem kako znam i umijem ono što moramo pamtiti, da pokušam izvući iz tame zaborava ono što se ne smije zaboraviti, da podsjetim na ono što nam je odnio vjetar istorije, da učinim nešto za sebe i za druge, nešto što će ostati i kad mene ne bude. Koliko sam do sad uspio u tome, nije moje da cijenim. Istraživao sam i zapisivao sve što sam mogao saznati o ratnim zločinima, jer sam se bojao da će se sve to brzo zaboraviti, da će nas pobijediti silna velikosrpska industrija laži, pri čemu će tradicionalna bošnjačka sklonost samozaboravu na sve to baciti dodatni mrak iz kojeg više nećemo moći izaći. Posebna tema svakako je naša prošlost, o kojoj do juče skoro ništa nismo znali. Zbog toga smo mi u “Preporodu”, uz silne napore, štampali knjigu Mustafe Grabčanovića o istoriji Bijeljine, knjigu od neprocjenjivog značaja za nas, jer o istoriji našeg kraja nije pisao niko osim tog zaljubljenika u istoriju, koji je svu svoju energiju ulagao u to. Godinama je Mustafa Grabčanović istraživao, zapisivao, i sve svoje godišnje odmore trošio na posjete muzejima i bibliotekama u Istanbulu, Beču, Beogradu, Sarajevu… Na žalost, taj izuzetno vrijedni zadatak pao je na samo jednog čovjeka, na njegovu dobru volju, znanje i mogućnosti. On je sve sam radio. Svoje zapise objavljivao je u Semberskim novinama, u kojima sam ja, nakon Halida Rifatbegovića, bio dugogodišnji urednik. Sve materijale čuvao je u svojoj staroj kući u centru grada, a kad je puklo u Bijeljini, neko se sjetio, ili je planirao unaprijed, da upadne u kuću, pokupi i uništi te rukopise, da uništi to jedino što je zapisano o prošlosti Bijeljine i Bošnjaka, ali i ostalih, da time izbriše tragove postojanja Bošnjaka, kao što je učinjeno u Srbiji, kao što je učinjeno rušenjem džamija, paljenjem sarajevske Vijećnice, uništavanjem knjiga… Na sreću, Mustafini sinovi su te papire iznijeli malo prije toga. Sudbina je, eto, umiješala svoje prste, pa se pojavila opet, kad smo nekako našli te rukopise, ali nismo imali ni jedne pare za štampanje. Odjednom se, kao da ga je neko poslao, javio Bijeljinac Jasmin Ahmetović, mlad poslovni čovjek koji živi na Krku, i rekao nam da je voljan da finansira knjige o istoriji našeg zavičaja, ako ih ima. Odmah smo štampali knjigu hafiza Abdulaha Budimlije “Moja sjećanja”, uz pomoć Jasmina Ahmetovića.
A promocija te knjige u Bošnjačkom institutu u Sarajevu bila je veličanstvena, kao i sljedeća promocija, u prepunoj sali Bosanskog kulturnog centra u Tuzli. To nam je dalo podstreka da nastavimo. Slijedila je Grabčanovićeva knjiga “Bijeljina i Bijeljinci”, čija je promocija ponovo napunila veliku salu BKC-a u Tuzli. Otkup autorskih prava i sve troškove snosio je Jasmin Ahmetović. Zatim je izašla moja knjiga “Gluho doba”. Uz njenu promociju, ponovo u Tuzli, postavili smo i izložbu fotografija stare Bijeljine našeg Adija Rifatbegovića i izložbu umjetničke fotografije Gorana Bobića, a održan je i veliki koncert. Mislim da u istoriji BKC-a nije bilo više ljudi na jednom kulturnom događaju, ni prije, ni poslije toga. Promocija “Gluhog doba” u Bijeljini održana je u Sali Doma omladine, u kojoj nije bilo mjesta ni za stajanje. Za to vrijeme, bilo je to nešto spektakularno, nezamislivo. Sjećam se da mi je tada Slobodan Vasković, poznati novinar, koji je o mojoj knjizi pisao na osam strana svog lista, rekao : “Ti nisi normalan, kad u takvoj Bijeljini možeš to da uradiš.”
Veliku salu BKC-a napunili smo do vrha još jednom, na promociji “Majstora mraka”. Za mene je to bio dokaz da sam na dobrom putu, mada se opet događa da sve to radi jedan čovjek, na svoj rizik i svoju odgovornost, bez ičije pomoći. Valjda je sudbina i to htjela. Knjiga je uvrštena u dokazni postupak protiv Radovana Karadžića u Hagu, i izazvala je dosta pažnje, jer na poseban način, u formi dokumentarne proze, govori o zločinima i žrtama u mom kraju.
Dalje je sve išlo lakše. Štampali smo i knjige Asima Osmanbašića o Janji, i dva romana Zlatka Dukića, antologiju bošnjačke poezije Bijeljine i Janje, moje pjesme, roman “Legenda o Bijeloj džamiji, čije drugo izdanje upravo izlazi iz štampe, knjigu publicistike “Istine i laži”, a posljednja je moja knjiga kolumni “Dnevnik posrtanja”.
Za pet stotina godina ni jedan Bošnjak u Bijeljini nije štampao ni jednu knjigu, osim dvije zbirke pjesama Mustafe Grabčanovića. Za deset godina rada naš “Preporod” je objavio dvadeset knjiga. Izdvajam zbornik naučnih radova “Semberija kroz vijekove”, nastao od izlaganja više od dvadeset istoričara na naučnom skupu koji smo održali u sali Skupštine opštine u Bijeljini. Bio je to jedinstven poduhvat za naše prilike. Na tom tragu, pokušaću da izvučem iz zaborava značajne Bošnjake Bijeljine i Janje, o kojima mnogi od nas skoro da ništa nisu znali, a vas pozivam da mi se pridružite, da pomognete, da pošaljete svoje priče, sjećanja ili dokumente, ili bar da predložite o kome to treba da pišemo, da se ne zaboravi.
Prvi sljedeći tekst u ovoj maloj seriji biće priča o Aliji Đerzelezu, najvećem bošnjačkom junaku iz turskog doba. Zašto o njemu? Prvo : njegovo ime svi znaju, ali o njemu se jako malo zna. Zapamćen je kao smiješni i tragični junak priče Ive Andrića, kao svojevrsna karikatura bošnjačkog junaštva, što on nije bio. I drugo : prema nekim izvorima, Alija Đerzelez je rođen u Janji.
Ostalo ćete saznati iz teksta koji slijedi uskoro.
