(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Ko je ubio Asima Topalovića? Narod zna, vlast neće da zna. Vlast bi najradije da sve prekrije teškim jorganom zaborava, sve smrti, sva mučenja, pljačke, progone, logore, premlaćivanja, rušenja džamija, sve što su učinili ili nisu htjeli učiniti tadašnji političari, policajci, sudije, male i velike vojskovođe, rodoljubi, direktori, obični ljudi iz komšiluka, svi važni i manje važni likovi iz sramne i krvave priče koja je tekla semberskom ravnicom u godinama Velikog Zla. I nije Asim Topalović jedini od čijeg ubistva svi okreću glavu. Koliko je ljudi nestalo, da ne bude nađeno ni do dana današnjeg, koliko je onih čije su se kosti pojavile u susjednoj Srbiji, a da se ne zna ni ko ih je odveo, ni ko ih je ubio, ni zašto, koliko su ljudi pobili  zlikovci nepoznatih lica, ili oni pod čuvenim «čarapama», da ih niko ne može prepoznati, koliko je ubistava prijavljeno, a da istraga nije ni vođena, ili nije makla dalje od početka? Da li i danas nekoga može začuditi ta ravnodušnost pred zločinom, kad se zna da je to, zapravo, bila službena politika vođstva Karadžićevih Srba. Broj nesrba treba svesti na manje od 5 posto, to je bio zvaničan cilj te politike, a cilj se može ostvariti samo zločinom. Da li su zločin počinili policajci ili kriminalci, to, u krajnjem slučaju, i nije tako važno, jer sve ide u korist zadatog cilja.

Asim Topalović nije ni slutio istinu u vrijeme kad su i u Janji počeli progoni Bošnjaka. Kao i mnogi drugi, nadao se da će i to proći, i da njega neće niko dirati, jer on se nikada nikom nije zamjerio. Sa suprugom Rizafetom radio je vrijedno na okućnici, ne izlazeći mnogo iz avlije i trudeći se da bude što neupadljiviji. Rođen 1936. godine, vijek je proveo u svojoj Janji, i nije htio da ide ni kad je krenulo na zlo. Nije htjela ni njegova Rizafeta, dvije godine mlađa od njega. Deverali su kako su znali i umjeli, pokušavajući da sačuvaju ono što su cijelog života sticali. Njihova djeca Hamdija i Vasvija uspjeli su otići u Njemačku, i to je za njihove roditelje bilo veliko olakšanje.

« Radili smo tu, u bašči, i od toga smo živjeli», priča Rizafeta. «U Janji se tad svašta dešavalo, ali mi smo zaključavali kapiju s prvim mrakom, nadajući se da neće nas zakačiti. Tad se dosta kralo, ljudi koji su došli u Janju upadali su noću u štale i odvodili stoku, svi smo znali ko to radi, i policija je znala, ali, nikom ništa. Jedne noći, bio je 10. avgust 1993. godine, završili smo radove i sjeli da popijemo kahvu. Prije toga smo dva dana, u srijedu i četvrtak, vadili krompir, lijepo je bio rodio, baš smo se umorili. I taman sjeli, kad u avliju uđe čovjek, tu se doselio blizu nas, stigao je u bijelom golfu bez tablica,  veli : hoće da kupi krompira. A sve se osvrće, gleda po avliji. Bilo je već skoro deset sati, topla noć. Nije ništa kupio, k*o da i nije zato dolazio, i ode. Bila je tu i jetrva Zahida. Počeli smo večerati, kad u nekoj od susjednih avlija puče rafal. Asim skoči. »Da nisu oni što kradu po štalama», veli, pa iziđe napolje. Mi smo još sjedile, vrijeme prolazi, njega nema. Pomislim da je možda otišao u komšiluk, da vidi šta se to desilo. Ali se čekanje oteglo, Asima nema, pa i ja krenem napolje, da vidim. Mrak, nigdje nikoga. Odem i do štale, kad, iza štale neko leži. Vidim lijepo da je moj Asim, pa pomislim da mu nije štagod pozlilo, pa leg*o na travu. Priđem, i imam šta vidjeti. Moj Asim mrtav, sav u krvi. Tri sam rane vidjela na njemu : na nozi, na ruci i na prsima, na lijevoj strani. Okolo, nigdje nikoga. Vidim, dalje, gomila čaura. Pucali su na njega, pucali, sve dok ga nisu pogodili. A mi nismo ništa čule, imali su sigurno prigušivače.

Obavijestimo policiju. Dođoše oni, pa odvezoše Asimovo tijelo, kobajagi da ga ispitaju,  jedva smo ga dobili nakon četiri dana da ga sahranimo. I odmah se čulo ko je ubio Asima, Janja je malo mjesto, ti su ljudi i danas tu, al mi ne smijemo ništa da govorimo, nikome ni danas nije sigurno. Vidiš i sam koliko je ubistava bilo, pa, je li iko odgovarao za to?»

Za Asimom su ostali da žale žena, djeca, sestra, tri brata… I to je bilo sve. Niko više nije ni upitao kako je i zašto ubijen. Ni onda, ni danas.

« Teško mi je», kaže Rizafeta. I ja sam išla u izbjeglištvo, sama, a život sam provela sa Asimom. Svi se razbježali, valjalo je preživjeti nekako, u jadu i bijedi. Vratila sam se 2000. godine, a svoju kuću sam dobila tri godine kasnije. Sad mi je sin ovdje, on ima troje djece, pa sam se posvetila unucima. Oni su mi sva radost. A najmlađi se zove Asim…»

Komentari