Piše: Jusuf Trbić

Prošlo je četvrt vijeka od tog istorijskog dana, kad su građani BiH na referendumu ubjedljivom većinom izglasali nezavisnost svoje države. Nedugo nakon toga, početkom aprila 1992. godine, Bosna i Hercegovina je dobila priznanje od SAD, EU i većine država svijeta, a 22. maja nova država je primljena u članstvo Ujedinjenih nacija. To su nepromjenljive istorijske činjenice i novi velikosrpski cirkus, koji se ponavlja svake godine u ovo vrijeme, ništa tu ne može ni dodati ni oduzeti.

A ponovo su se, povodom 1. marta, oglasili dežurni sljedbenici Miloševićeve politike, vičući na sav glas kako to nije praznik koji Srbi slave, i kako to nikad neće biti njihov praznik, kao da time mogu poništiti istoriju. Jer, slavili oni ili ne slavili – Bosna je svejedeno nezavisna, ma šta oni mislili o tome. Proključala je ponovo mržnja prema sopstvenoj domovini, opet su planule vatre velikosrpske ideje, opet je četništvo zamahalo zastavama, pa su Dodik, Nikolić i Irinej u Beogradu podgrijali olinjalu ideju o državi za sve Srbe i pripajanju RS-a Srbiji, ideju koju će, umjesto hljeba, ponuditi narodu gladnih stomaka. Njima se u Sarajevu priključio i član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić, koji je ustvrdio : “ Za nas 1. mart nije i nikada neće biti nikakav praznik, jer naš praznik jeste 9. januar, dan kad je voljom srpskog naroda nastala Republika Srpska. Taj dan mi ćemo slaviti dok smo živi, i nikakav sud niti sudska odluka u tome nas ne mogu spriječiti.” Tako, eto, govori član Predsjedništva države, koji se, kao i svi srpski političari zaklinje u Dejtonski sporazum, u kojem jasno piše da su odluke Ustavnog suda BiH konačne i obavezujuće. U tom istom sporazumu piše da će se slaviti praznici Republike BiH sve dok se ne donese novi državni zakon o praznicima, a pošto tog zakona, zbog protivljenja Srba, još nema, logično bi bilo da onda RS slavi makar 25. novembar, značajan praznik iz zakona Republike BiH. Ali, oni neće ni to. Oni neće ništa što čini državu BiH, pisalo to u Dejtonskom sporazumu ili ne. I to se odnosi na skoro sve srpske političare u BiH i Srbiji, među kojima skoro da nema razlika kad je riječ o entitetu stvorenom zločinom.  Što bi rekao Balašević – princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Zato je 1. mart i praznik, ali i opomena o kojoj treba stalno govoriti. Jer, velikosrpska ideja je utemeljena na lažima i na lažima se održava. Kako bi, recimo, Mladen Ivanić objasnio svoju izjavu da je Republika Srpska nastala voljom srpskog naroda, i to 9. januara 1992. godine? On svakako zna da su Srbi bili manjina u svim gradovima u RS-u, osim Teslića, a da su, recimo, u Posavini činili samo 20 posto stanovništva i bili ubjedljiva manjina u svim opštinama u tamošnjoj SAO, koja se, kao i ostale, priključila RS-u i SR Jugoslaviji. Kako to voljom petine stanovništva čitava teritorija postane nešto drugo? Je li neko pitao ostale građane o tome? I ne nudi li nam on recept za ukidanje RS_a – da se Bošnjaci i Hrvati u RS-u, tamo gdje žive, izjasne za priključenje Federaciji BiH. Ako su mogli Srbi, što ne bi mogli i ostali? Ili Ivanić misli da to pravo pripada samo “nebeskom” narodu?

A 9. januara 1992. godine nije NASTALA  Republika Srpska, već je grupa razbojnika i fašista PROGLASILA tu tvorevinu na teritorijama na kojima Srbi uglavnom nisu bili u većini, pa su onda pobili i protjerali sve ostale, kako bi to postala “srpska zemlja”. Karadžićevi Srbi su, kažu, branili RS. Da, “branili” su tuđe kuće, sela i gradove, i sve što su oteli, branili su   masovne jame, koncentracione logore, zločine, jad i bijedu koje su napravili, i to tamo gdje rata nije ni bilo i gdje ih niko nije ni napadao. Šta su to oni branili u Banjoj Luci, u Bijeljini,  u Sarajevu, u Doboju, u Prijedoru, i kako su se to oni branili napadajući Bihać, Maglaj, Tuzlu, Teočak? Je li zbog toga čitav politički i vojni vrh RS-a i Srbije završio u Hagu, u okviru udruženog zločinačkog poduhvata?

Tvrdnja da su na referendumu za nezavisnost preglasani Srbi prostačka je laž, jer u tadašnjem Ustavu BiH nije bilo konstitutivnih naroda, već samo građani, građani su pozvani na glasanje i građani su odlučili, i to ubjedljivom većinom. Ko je to i kako prebrojao krvna zrnca onih koji su izašli na glasanje, kad svako glasa tajno i ne izjašnjava se šta je po etničkoj pripadnosti? Nikakav narod nije mogao biti preglasan, jer naroda nije ni bilo, niti su narodi učestvovali u glasanju. Ipak, koliko puta smo čuli da se jedan narod ne smije preglasati – i to od onih koji svakodnevno preglasavaju dva naroda u RS-u, lako kao da popiju čašu hladne vode?

Laž je i da je referendum izazvao rat, jer su Karadžićevi Srbi do tog referenduma učini sve što su mogli da se priključe Srbiji – formirali su Srpske autonomne oblasti, koje su se odvojile od BiH i priključile Srbiji, organizovali plebiscit srpskog naroda, proglasili Republiku Srpsku, donijeli njen Ustav i zakone i zaokružili novu srpsku državu.  Referendum je došao tek nakon toga.

Laž je da su Srbi branili Jugoslaviju, jer su je oni razbili, i samo je Srbija, zbog snage, pogotovo vojne, to mogla učiniti. Milošević i njegovi sljedbenici otvoreno su govorili o “objedinjavanju srpskog etničkog prostora”, to jest državi za sve Srbe , što je izvorna fašistička ideja. Ali, veliki problem je bio to što Srba nije bilo dovoljno na tim prostorima, pa u slučaju da su željene teritorije objedinjene, Srba bi u novoj državi bilo oko 52 posto. Suviše malo za bilo kakvu sigurnu budućnost te države. Postojalo je samo jedno rješenje – etničko čišćenje, to jest genocid, pogotovo u Bosni i na Kosovu, i zato je doslovno prepisan plan komande Draže Mihajlovića o stvaranju “homogene Srbije.” Ogromna mašinerija – vojna, propagandna, medijska, politička, angažovana je u realizaciju tog cilja, a Srpska pravoslavna crkva dala je poseban doprinos, pretvarajući osvajački, zločinački pohod u sveti rat, u kojem je Srbima sve dozvoljeno. Uz sve to, treba znati da Srbi nikako nisu mogli braniti Jugoslaviju, kad   je Srbija prva napustila tu državu. Srbija je, po svom ustavu od 28. septembra 1990.godine, postala nezavisna i suverena država, godinu dana prije proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Tim ustavom, kako je to ubjedljivo pokazao advokat Srđa Popović,  Srbija je izdvojila sebe iz ustavno-pravnog poretka SFR Jugoslavije i proglasila potpunu autonomiju u političkom, pravnom, administrativnom, vojnom i finansijskom smislu, uključujući i carinsku politiku. Od tog 28. septembra 1990. godine Srbija više nije bila u Jugoslaviji, i Jugoslavija više nije postojala. A pogotovo nije postojala nakon osamostaljenja Slovenije, a zatim i Hrvatske.  Ostala je samo zamišljena Velika Srbija, sa davno iscrtanim granicama i preciznim planom ostvarenja tog krajnjeg velikosrpskog cilja, planom koji se ostvaruje i danas, u miru, korak po korak. Sve ostalo je magla.

Kaže Vesna Pešić : “ A šta je to sadašnje izdanje Republike Srpske? Činjenica je da u Bosni i Hercegovini nije postojala nikakava srpska teritorija, na kojoj bi u velikoj većini koncentrisano živeli Srbi. To je tek ratom trebalo ostvariti. I ostvareno je ratom, tako što su teritorije očišćene od Bošnjaka ( ubijanjem, masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom u Srebrenici), a mir u BiH uspostavljen tako što je Dejtonskim sporazumom prihvaćena podela zemlje na BiH Federaciju i Republiku Srpsku, uz labavu i nefunkcionalnu centralnu vlast. Rat za stvaranje “srpske teritorije” vodile su srpske snage u Bosni i organi vlasti i vojska Republike Srbije. Republika Srpska je od samog početka smišljeno i neprekidno podrivala BiH (samu sebe je definisala kao antizapadnu tvrđavu pod zaštitom Rusije), tako da od nje ostane samo prazna ljuštura, koja bi se u jednom trenutku raspala, te umrla navodno prirodnom smrću, a RS se onda priključila Srbiji.”

Nakon svega ostaje pitanje : ako je sve ovo jasno,  ako se Srbija ne odriče svog ratnog plijena i neprekidno jača veze sa RS-om, stvarajući polako, ali sigurno, zajednički državni prostor za sve Srbe, šta rade bošnjački i bosanski političari? Imaju li ikakvu viziju očuvanja države, ikakvu strategiju, imaju li pojma šta treba da učine za državu, umjesto za sebe same? I dokle će se samo uzdati u međunarodnu zajednicu i u to da će neko drugi sve učiniti umjesto njih? Do sad ih nismo čuli. Ili smo mi gluhi, ili se oni zbilja ne javljaju, jer imaju preča posla?

Što god da je istina, mora prestati.

I mi moramo progovoriti, i oni početi da rade u interesu naroda i države. Ili neće biti ni države, ni nas, ni njih.

Komentari