Piše: Vildana Selimbegović

Malo ko će danas u Sarajevu pobjeći od sjećanja, ona će – ma kako to paradoksalno zvučalo – u talasima zapljuskivati čak i one postdejtonske generacije koje bi, logikom stvari, morale biti pošteđene svih onih ratnih strahota koje će moriti nas, svjedoke devedesetih.

Naravno, najveći problem bio je i ostao podatak da će i ta naknadna sjećanja, baš kao i ona najstvarnija, ovisiti o kolektivnim narativima, nacionalnim i ideološkim predznacima, svodeći se – u konačnici – na dječijevrtićku svađu ko je prvi počeo. Najlakše bi sada bilo posegnuti za haškim presudama, brojnim rezolucijama Ujedinjenih naroda, podsjećanjima i prisjećanjima, tužnim i tegobnim brojkama koje neumoljivo svjedoče da je Sarajevo bilo u opsadi 1.425 dana, da je svakog od tih dana – u prosjeku – na grad padalo 329 granata, da je unutar obruča dugog između 53 i 57 kilometara za 44 mjeseca ovaj grad ostao bez 11.541 svog stanovnika, od kojih je 1.601 dijete. Ubijeni su, a još oko 50.000 ljudi je ranjeno.

Mi, koji smo imali sreću da preživimo, imamo i svoja pamćenja. Iako, recimo, i danas historičari vode rasprave o početku posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, o danu agresije vezujući ga za prve tenkove bivše JNA koji su prešli Drinu, odnosno napad na selo Ravne, nekako je baš oko tog šestog aprila, kao dana D, postignut konsenzus. Priznajem, meni je rat počeo 5. aprila, tog nedjeljnog jutra koje sam pomno isplanirala kao veliki kućni praznik: koju sam samo energiju uložila da troipogodišnjem sinu objasnim kako ćemo nas dvoje dan provesti pripremajući se za tatin povratak iz Rusije. Pravit ćemo kolače, nenu ćemo iznenaditi našom pitom, spremit ćemo…

Onda je telefon počeo da zvoni i svakoga časa sam bila sve manje u kuhinji: dr. Dizdar me je pitao znam li ja išta o čudnovatim likovima koji Grbavicom pronose torbe za koje komšije tvrde da su pune oružja, Nerka je zvala da pita imam li ikakvih informacija iz bolnice, je li tačno da stižu povrijeđeni, Adnana je interesiralo imam li kontakte sa Zelenim beretkama… Još iste noći u našu su kuću stigle prve izbjeglice, no ja sam tada još uveliko radila. Ne znam ko je bio šef dežurne ekipe tog krvavog bajramskog vikenda, kako će ga godinama kasnije svi zvati, ali znam da smo već oko podneva svi bili u redakciji tadašnjih Večernjih novina. Kasnije ćemo osluškivati pucnjavu iz pravca Vraca i saznati da je napadnut MUP-ov Centar za obuku kadrova. Toga dana kadeti i profesori, jedva naoružani, branili su se od dijela specijalne jedinice policije, poginuo je đak Samir Mušić, mnogi su ranjeni, a uhapšen je i direktor Centra prof. Husein Balić.

Danas se čini skoro pa tragikomičnim, ali cijeli smo april proveli odgonetajući ko to puca po Sarajevu i otkrivajući ko nas brani. Emil Grebenar i ja učili smo gradske toponime i bilježili muke i strah sugrađana. Na Hošinom brijegu preživjeli smo zahvaljujući interventnom vodu MUP-ovih specijalaca sa Zoranom Čegarom na čelu, koji su došli pomoći lokalnim teritorijalcima da zaustave agresorski napad, u Faletićima smo se prvi puta susreli sa zavrtanjima slavina kao metodom prijetnji lokalnom stanovništvu da se predaju i(li) isele. U Hrasnom smo opet čuli kako jedino pukovnik Divjak obilazi branitelje. Svi smo već počeli da pravimo svoje mape kretanja zaobilazeći snajperiste, u Studentske domove na Bjelavama useljavala se vojska dobrovoljaca, Stjepan Šiber osmislio je armijski pozdrav. Grad je živio nekim svojim čudnim životom, iako nas je svakoga dana bilo sve manje na poslu i iako se već uveliko pričalo da razna humanitarna društva voze u svim pravcima iz Sarajeva. Čak su i vozovi dolazili i odlazili sve puniji sa Željezničke stanice. Moj je suprug iz Beograda stigao 10. aprila, ljubljanskim autobusom koji je sa zaraćenih područja izmještao Slovence. Kao slijepi putnik, zahvaljujući vozaču koji mu je rekao da će biti dovoljno lud da ga poveze i kao neslovenca švercuje u autobusu ako je on već dovoljno lud da ide u Sarajevo.

Iz tih 1.425 predugih dana nosim najmanje tri puta više uspomena. Neke me stignu i hiljadama kilometara daleko od Sarajeva, neke – poput pogibije muža – žive sa mnom i znam da je tako sa svima, baš kao što znam da sam – recimo – i sama bila beskrajno ponosna na sve naše male i velike uspjehe, od novina koje su u takvim uvjetima uspijevale naći put do čitatelja do predstava i promocija knjiga koje su se znale i uz svijeće organizirati. Smrt je bila sveprisutna, u jednom periodu sam se plašila i pomenuti ljude koje smo susretali na linijama odbrane jer mi se činilo da će već sutra neko doći da donese čitulju s njihovim imenima, ali tugovali smo i radovali se zajedno. I to je ono što nas je održalo, sačuvalo i davalo snage da nastavimo. Imam li uopće pravo da zaboravim pokojnu teta Dragicu koja je glavicu luka dijelila s mojom svekrvom, brižno se raspitujući za sve nas, čika Ljubu koji se skupa s mojim svekrom bavio uzgojem voća i povrća, uz zajedničku baštensku ogradu, ili Milanu i Vladu, koji su, kao ljekari, živjeli u bolnici, a kad bi stigli u mahalu, nastavljali liječiti komšiluk?

Puno mojih poznanika ima običaj reći kako smo u ratu bili bolji ljudi. Nije se teško složiti s tom tezom, ali mi se čini da bi mnogo važnije bilo potražiti odgovore na pitanje zašto smo dozvolili sebi da i dvadeset godina kasnije nemamo snage da krenemo dalje.

Umjesto u traženju onog što nas spaja, vrijeme i energiju trošimo na nepomirljive razlike. Politika diktira tempo, ali politika ne određuje vrijednosti. Hoću da vjerujem da Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, ono Sarajevo koje je odoljelo brojnim kušnjama kroz historiju i dobilo svoje velike bitke, koje je bilo i ostalo Das ist Valter, i danas ima snage da svojim primjerom pokaže da Bosna i Hercegovina može biti bolje i sretnije mjesto za život. Svih nas, bez obzira na konstitutivnost, etničku, entitetsku i(li) kantonalnu pripadnost. Čak sam uvjerena da je to zadaća glavnog grada svake zemlje. Kad već pričamo u simbolima, evo nam prilike: 20 je godina od zadnjeg rata, 70 punih od onog koji je Valter dobio, s Danom grada nekako počinju i stvarni mandati novih vlasti – Vijeća ministara i Vlade Federacije. Pred nama je oglednih stotinu dana. I prilika da krenemo naprijed, ka jedinom putu koji u ovom času u Evropi znači šansu. To također znači i bolne reforme i neophodne rezove, ali i suočavanje i s prošlošću i s budućnošću. Naše djece. Savez za promjene, Demokratska fronta, HDZBiH i SDA uvjeravaju nas da su spremni za važne iskorake. Evo im prilike. I to u znaku praznika koji nije samo Dan grada Sarajeva i koji, za razliku od onog krvavog Bajrama, provodimo uz najave dolaska pape Franje u našu zemlju kojem se, uvjerena sam, podjednako raduju svi ljudi u Bosni i Hercegovini. A ponajviše katolici, kojima ovom prilikom želim čestitati Uskrs i poželjeti nam svima brigu za čovjeka, međusobno uvažavanje i dobra djela.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari