(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

(Priča Faika Ćoralića)

         «Znam sve kako je bilo, pamtim i najsitniji detalj. A kako i ne bih, hiljadu  puta sam vrtio u sebi taj isti film, hiljadu puta sam preživljavao sve to ponovo. Kao da je bilo juče : slušamo svakoga dana o zlu koje je počelo, sjedimo u kućama, i čekamo da vidimo šta će biti. Živjeli smo u Teočaku, ali smo imali kuće u Bijeljini, pa, kad je tamo protutnjalo ono ubijanje, sklonili smo se, mislili smo da smo bezbjedniji na selu. Ali, nema hrane, ništa ne dolazi., a nas dosta, bilo nas je tri brata i četiri sestre, plus porodice, valja to nahraniti. Krenemo jednog dana u prodavnicu na Crveno Brdo, čuli smo da tamo ima hrane. Pošli smo traktorom, nas tri brata – ja, Raif i Hasan, on je bio najmlađi od nas, i s nama  komšija Sejdalija Bilalić. Pošli smo traktorom, da natovarimo brašna i ostalog, ako bude. U tom kraju nije još bilo borbi, činilo se da se, k*o malo, smirilo. Ali, vraga. Na putu nas zaustaviše srpski vojnici. Gdje ćete, mi kažemo, al nas skidoše s traktora. Morali smo ići posred ceste dignutih ruku, i još su nam naredili da vičemo : «Živjela Srbija», pa onda : « Živjela Velika Srbija». Išli smo prema Gajićima, selu kod Mezgraje. Na raskršću kod prve kuće u selu morali smo leći u kanal s rukama na potiljku. Ležimo mi, trnje i žara grebu nas po licu, i čujemo vojnike kako viču. Zaustavljaju narod koji ide iz Glinja i Atmačića, odvode ih nekud. Nas je čuvao Božidar Gajić, znao sam ga dobro, njive su nam bile jedna do druge, velim mu : «Pusti nas, bolan, da pobjegnemo, vidiš li šta ovi rade». On – ni mukajet.

Uto dovedoše nekog čovjeka, on je vodio kravu, pa su mu tu kravu oteli, čujemo kako kažu nekome od njih da je vodi u nečiju štalu, a nama vele : «Uhvatili smo Šiptara». Kad je legao pored nas, vidimo – naš čovjek, prezivao se Mujkanović. Povedu nas onda u selo i počnu nas usput tući. Na raskršću u selu morali smo opet leći u kanal, i onda je počeo pakao. Udara nas kako ko stigne, kundakom, čizmom, čim stigne, ispituju nas, a mi više ne znamo ni ko smo, ni kako se zovemo. Što god kažeš – udaraju. Vezali su nam ruke žicom. Jedan sjede na Raifa, viče da će ga zaklati, a meni naredi da gledam. Ja ne mogu gledati. On onda pređe na mene, okrene me i sjedne mi na prsa, pa nožem poče da mi prelazi preko grla, a sve se smije, ja umro živ. Najzad ustade s mene, pa me udari kundakom. Ode, al ne prođe mnogo, eto ti ga opet, pa opet na mene : « Ustani da te ubijem». Ja ustanem, a on me udari kundakom u potiljak. Mrak mi pade na oči, i ništa nisam znao, i tek u neko doba čujem glas koji naređuje «Prekini». Dođem nekako sebi. Bio je to major, znam da se prezivao Simić, to sam poslije čuo. Tu nas ubace u kamion, kao vreće, jednog preko drugog, i odvezu nas u Ugljevik, kod Termoelektrane. Pobacaju nas tu s kamiona, i ubace u baraku, bila je četiri sa četiri, otprilike, prazna. Nisu nam dali da sjednemo, morali smo stajati licem okrenuti drvenom zidu.

Poslije nekog vremena izvedu nas i odvedu kod nekakvog majora, nismo ga znali, pa nam uzmu podatke : ko smo, odakle smo, gdje smo krenuli… Dok smo govorili ulazili su vojni policajci, i kako ko naiđe, udara opasačem il nogom, a mi ne smijemo stati s odgovorom. Onda ode jedan, a uđe drugi, pa nas taj drugi pita : «Je li vas ko tukao»? Mi šutimo, a onda on počne da udara. Onaj Mujkanović, stariji čovjek, nije više mogao da izdrži udarce, pade koliko je dug, a blijed k*o krpa. Major naredi da dovedu ljekara, al prošlo je podosta dok on nije stigao. Onesviještenom Mujkanoviću ugurao je neke tablete u usta, i otišao. Tada su nas odvezali, pa nazad u baraku. Čuva nas mlad vojnik, on nas nije tukao, čak nam je i po cigaru dao. Taman mi zapalili, upadoše vojnici, viču : « Daj ih *vamo da ih pobijemo.» Jedan od njih je naredio : «Okrenite se zidu». Onda priđe prvo Hasanu i poturi mu pod nos nekakvu veliku značku. «Šta je ovo»? Hasan gleda, pa veli : «Kokarda». Kad su onda počeli da ga udaraju, mislio sam – neće preživjeti. Onda se onaj vojnik okrene nama ostalima, sve pita jednog po jednog ono isto, i sve nas udaraju kao životinje. Najzad, kad su stali, onaj sa značkom veli : « Ovo dobro da zapamtite. To vam je kraljeva kruna, ona će stajati Slobodanu na glavi.»

Opet nas postroje, mi jedva stojimo na nogama. Opet isto, kako ko naiđe, udara, ne gleda kud. Jedan od vojnika se ponovo zaleti, repetira pušku :   «Hoću ja da ih pobijem.» Jedva ga smire. Tada uđe vojni policajac i kaže da s njim pođe najstariji od braće. Ja ustanem i krenem. Na vratima pogledam iza sebe. Moj Hasan gleda za mnom, lice mu krvavo, a oči mu nekako upale, tužne, izgubljene. Tad sam ga posljednji put vidio.

Odveli su me kod oficira koji se prezivao Medić. Bila su tu još dva-tri oficira, među njima i onaj major Simić. Jedan od njih govori u uglu na centralu. Sjećam se dobro riječi : « Sutra cijela eskadrila na Teočak, je li jasno, cijela eskadrila.» Malo sluša, pa kaže : « Jesu li prešli tenkovi preko Save? Dobro, sutra na Džemat i Sniježnicu, ni jedna kuća da ne ostane.» Ja prertrn*o, na nogama ne mogu da stojim. Drhti srce u meni. Jedva sam uspio doći do stola za kojim su sjedili. Simić mi kaže : «Slušaj me  dobro.Ti sad ideš kući, za braću ne brini. Idi hodžama i reci im da povedu narod u spas. Neka idu u Suho Polje, čekaće ih autobusi i moći će da idu u koju hoće zemlju. Ako ne odu, sve ćemo pobiti. Neka stave oružje u freze, pa pred kolonu. Naprijed neka idu oni uniformisani, narod za njima, i neće im se ništa desiti. Jesi li razumio?»

Ja ga gledam, pa velim : «Razumio sam ja vas, ali vas molim da vi to napišete. Ako ja njima sve to kažem, misliće da sam lud, neće mi povjerovati. Kako ću ih ubijediti?» Simić me gleda, pa kaže : « U pravu si, sad će to biti napisano.»

Tako i bi. Stiže i papir, mene ubaciše u ladu i povezu me prema Sniježnici. Tamo svud njihova vojska. Kad su me pustili, ja polako krenem na brdo, a ne smijem da se osvrnem, samo čekam kad će me stići metak. Gore naiđem na kapetana Hajru i ispričam mu sve. On je tek bio stigao. Gleda me , pa veli : « To je klopka, to je njihov način da uhvate muškarce, ali im to neće uspjeti. Ti hajde, a ja ću se pobrinuti da ti braća budu razmijenjena.»

I zaista, treći dan su pustili Raifa. Sejdaliju su takođe razmijenili, a onoga Mujkanovića prepoznali su seljaci, radio im je nekad kao zidar na kućama, pa ga pustili. Ali su Hasana otpremili u logor u Batković. Bio je to početak, logoraši nisu još bili registrovani, a meni je kasnije pričao seljak iz Batkovića da mu je Hasan, zajedno s drugim logorašima, radio na njivi, brali kukuruz. Saznao sam i da su ga pustili jednom u Bijeljinu, bio je u kući Huse Durakovića, u Ulici Tuzlanska cesta broj 4. Odatle su ga odveli 17. jula te, 1992. godine, i od tada se o njemu ništa ne zna. Kao da je ispario. Ni za kosti mu se ne zna. Pokušavali smo što smo mogli, ali ništa. I sad ne tražim ništa, samo da mu kosti nađem i da ga sahranim k*o insana. Samo to.

Al kad pogledam, i to je manje od onoga što se desilo ljudima iz Lokanja, sela iza Pilice. Tri-četiri dana prije nego što su nas uhvatili, odveli su više od 120 muškaraca. Njih 4o je razmijenjeno, a za 84 se ni do danas ništa ne zna. Svi su bili civili, bez oružja, krenuli da kupe hranu, kao i mi. Zamisli, toliko ljudi pobijenih na pravdi Boga, toliko porodica unesrećenih, toliko majki, toliko djece uplakane, i nikom ništa. Pa, da se zemlja otvorila i progutala ih, makar bi se nešto znalo o njima. I, kao da nikoga nije ni briga. Može li to tako, smije li to tako biti? Ili je mrak progutao ljudsku savjest, pa se više ne zna ko je kriv, a ko prav, ko je mrtav, a ko živ. Pa se ne zna ko za šta treba da odgovara, niti ko u čiji mezar da legne.