(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

(priča Fatime Mustafić)

      « Kad danas mislim o svemu što se događalo tada, iz dana u dan, iz noći u noć, čini mi se kao da je sve to jedan strašni san. Ali iz tog sna nema buđenja. Još me za grlo hvata ona strava koja se tada valjala ulicama, ispunjavajući srca i duše, pogotovo nakon sumraka. Malo smo tada spavali, čekali smo zoru kao spas. Imala sam radnu obavezu u Domu zdravlja, pa mi je rad pomagao da preživim sve to.

Pregurali smo nekako 1992. godinu, ali početkom iduće godine sve je krenulo naopako kad su nam u kuću uselili Đorđa Jovanovića iz Potpeći. Ušao je najprije u jednu sobu, ali se ubrzo proširio i zauzeo cio sprat. Počele su torture. Dolazio je pijan, pucao u avliji i u kući, prijetio, zabranio nam je da poslije devet sati uveče dolazimo kući. Ko je do tad došao – došao je, on tada zaključa vrata. Niko nam nije smio doći. Jednog dana zaklao nam je posljednje tele, pred našim očima, nismo ništa smjeli reći. Sve nam je stvari uzeo, nije nam dao ništa da pipnemo. Odjednom je sve naše postalo njegovo. Najprije je pobjegao moj mlađi brat, za njim snaha s djecom. Došla je onda policija po starijeg, on, srećom nije bio tu, istog dana je i on otišao. Ostala sam sama sa starim roditeljima. A Đorđe je krenuo s «poslom». Došao bi po njega čovjek s nadimkom Štaka, koji i danas živi u Janji i aktivan je u mjesnoj zajednici, otišli bi nekuda, a onda bi se Đorđe vraćao sa raznim stvarima, tehničkom robom, garderobom… Dok smo mi bili donio je sedam televizora. Bilo je sve više stvari i sve manje mjesta za nas. Tegoba nas je pritiskala sve više, kao olovo.

Sjećam se kad smo pokušali održati protestni zbor u centru Janje. Bilo je to početkom 1993. godine. Zaklani su Milkići, Izo i Suada, narod se uzbunio, izašli smo u čaršiju da protestujemo protiv ubijanja i torture, više od tri hiljade ljudi. Niko to nije očekivao, ali, puklo je nešto u ljudima, nije se više mogla izdržati ta neizvjesnost, taj strah koji nas je sve gušio. Dočekala nas je policija, s njima i naoružani Srbi, novopečeni žitelji Janje, i onda je nastao pakao. Tukli su kako su koga stigli, gonili nas do kućnog praga, pucali, ubijali, bilo je strašno. Majku Dželka Durgutovića, nepokretnu ženu koja je kroz prozor gledala šta se napolju događa, pogodio je metak u glavu. Tada je uveden policijski čas od četiri sata popodne, nismo mogli maći iz kuća.

Stisnuti u jednoj sobi osluškivali smo svaku noć. Hoće li se vozila koja su po mraku kružila Janjom zaustaviti i pred našom kućom? Hoće li ruka smrti zakucati i na naša vrata? Mraka smo se bojali, čim počne da se smrrkava počinje nas ispunjavati jeza. Zaključavamo vrata, sjedimo u tami, i osluškujemo. Jutro donese malo olakšanja, ali onda žurimo napolje da čujemo ko je nestao, ko je odveden. Pa opet čekamo noć…I tako danima, mjesecima, umirući iz časa u čas, plašeći se i sopstvene sjenke, bespomoćni, poniženi, prepušteni sebi i sudbini koja ne zna za milost. Na ulici su nas susretali Srbi koji su stizali sa svih strana u Janju, prepoznavali su nas lako. Mi smo išli bojažljivo, vukući se pored zida, sa strahom u očima, oni sredinom ulice, kao da je cijeli svijet njihov. Vikali su i šamarali nas, pljuvali i prijetili nam, otimali su nam stvari koje smo nosili. Poslije takvih susreta vraćali smo se kući oborenih pogleda i ugašenog srca. Vrijeme nas je gazilo poput tenka.

I onda, jednom, kasno uveče, čuli smo najprije Đorđa, a zatim je neko povikao : «Gdje su ? Bio je 26. avgust 1994. godine. Pogledala sam mahinalno na sat : petnaest minuta do ponoći. Kad sam izašla na vrata vidjela sam poznato lice – Vojkan Đurković. Ja počnem da ga molim da nas ne vodi noću, roditelji su mi stari, neće izdržati, doći ćemo sutra sami. On neće ni da sluša. Kaže : «Imate pet minuta da se spremite. Ponesite samo pare, trebaće vam za put. I obucite se, inače ćemo vas povesti u pidžamama.» U tom trenutku ja vidim u njegovoj blizini mladića kojeg sam poznavala, pa počnem i njega da molim da nas ostave. Vojkan tada priđe tom momku, zgrabi ga za revere i podiže od zemlje, a onda poče da urla : « Majku ti …., zar ti sarađuješ s balijama?». Momak ublijedio, riječ ne može da kaže.

Nas povedoše, a Đorđe ostade u kući. Kad su nas doveli do kamiona, tek onda sam se uplašila. Mrak, poljana, nigdje žive duše. «Pobiće nas», pomislila sam u trenu. Ne znam kako smo se uzverali u kamion, a tamo – puno ljudi, jedno na drugom, niko ni riječ da izusti. Vozili su nas nekakvim neravnim, izlokanim putevima, a onda nas istovariše u dvorištu Fazanerije. Kažu nam da ne smijemo mrdnuti, sve je minirano okolo. Ugurali su nas u neku prostoriju bez svjetla, bez WC-a, dva kamiona ljudi, nismo mogli ni sjesti, a kamoli leći. Nešto kasnije izveli su Muhameda Hadžića i pretukli ga. Njega su pokupili na ulici i ubacili ga u kamion. Kad sam ga ujutro vidjela, jedva sam ga prepoznala. Bio je sav krvav i izobličen. Tukli su ga Ljuban Gavrić i neki Jovo.

Čim je svanulo počeli su izvoditi jedno po jedno i pretresati. I danas se  nerado sjećam toga. Vojkan je sjedio i gledao, prijeteći da nećemo izvući živu glavu ako išta sakrijemo, a Jovo Gavrić, zvali su ga Gavro, pretresao nas je tako detaljno, da ni jedna dlaka u kosi nije ostala nepregledana. Mojoj majci su isjekli učkur na dimijama da vide krije li tu pare. Izašla je sva modra od stida. Skinuli su joj i prsten s ruke, umalo joj nisu odsjekli prst.

Cijeli dan smo gladovali, a pred veče su izdvojili muškarce i odveli ih u drugu zgradu. Ni sljedećeg dana nismo jeli, većina nije više mogla da stoji na nogama. Ni vode nije bilo, a udara u glavu avgustovska vrelina.  Sljedeće večeri, malo nakon ponoći, stigli su kamioni s novim prognanicima. Većina je jutro dočekala napolju, jer se unutra nije više moglo ni ući.

Sljedećeg dana, 28. avgusta oko podneva, bila je nedelja, došao je ponovo Vojkan Đurković i naredio da nas uvedu u autobuse. U prvi autobus, u koji sam ušla i ja, bilo je ugurano više od sto ljudi. Mnogi su pali u nesvijest, bilo je zapomaganja, dva sata smo stajali na asfaltu, pod vrelim suncem, a onda je u autobus ušao Vojkan. Podigao je nekakvu kesu i rekao da je nekima od nas greškom oduzeta zlatnina, pa on to želi da vrati. Bili smo šokirani, sve dok nismo vidjeli da to snima kamerom jedan od njegovih ljudi. Vojkan je tada izgovorio nekoliko rečenica za buduće istražitelje, o tome da on nije želio da nam nanese zlo, rat je, on nama pomaže da odemo na slobodu, i sve u tom smislu. Kad je završio i izašao, začulo se ponovo urlanje stražara. Muškarce su trpali u druge autobuse i sve ih otpremili na Majevicu.

Krenusmo.  Oko 19 sati autobusi su stali, a onda počeše da nas istjeruju. Zavikaše : «Brže, eto granata», i tada nastade takva trka i guranje, takva galama i zapomaganje, da se to opisati ne može. Popadali smo niz strminu, granje nam je deralo kožu, išli smo kao slijepci, jedno za drugim, nosili smo jedni druge, djeca su zapomagala, stari ljudi padali, zemlja se oko nas okretala, strah nas gušio. Jedan čovjek je skrenuo s puta i nagazio na minu. Sledili smo se od eksplozije. On je bio mrtav, a mi ostali, jedva živi, nastavili smo koračati, puzati, bauljati,  onako izgladnjeli, uspaničeni, izbezumljeni, poniženi, na izmaku snaga, na granici života. Ja sam stigla među prvima, oko jedan sat poslije ponoći, ne znam ni danas kako sam uspjela preći toliki put, kažu da je bio dug oko 17 kilometara, a ja sam jedva mogla hodati, stigla sam obnevidjela, bez glasa u grlu, bez vida u očima, bez krvi u venama. Svega se sad sjećam kao kroz maglu, znam samo da sam sjela i plakala, plakala, i nisam mogla zaustaviti suze.

A onda je počelo da sviće.»

Komentari