Piše: Jusuf Trbić

U Bijeljini su sportisti i sportski klubovi oduvijek bili miljenici naroda. Brojne poklonike je imao fudbal, od kako je stigao u naše krajeve, pa su nikli klubovi i u gradu, i u skoro svim selima. Košarka je takođe bila vrlo popularna, a i boks je imao brojnu publiku. Ali, u vremenu Jugoslavije, najbolji klub  je, začudo, bio rukometni, i to ženski! Na vrhuncu slave, bijeljinske rukometašice je bodrio navijački hor od hiljadu, hiljadu i po gledalaca, što je za ovdašnje prilike bilo nevjerovatno. A uspjesi su bili izuzetni.

Za razliku od ostalih sportova, rukomet se, organizovano i takmičarski, počeo igrati tek 1976. godine. Prije toga smo na malim terenima gledali odlične rukometaše, i čudili se što još nema kluba koji bi ih okupio. A onda je 1976. godine osnovan –  ženski rukometni klub, i to pod okriljem fabrike obuće Zenit. Ta je fabrika godinama zapošljavala veliki broj radnika i bila svojevrsna “sirotinjska majka”, a nakon rata je, kao i većina ostalih preduzeća, otkupljena u bescijenje i ugašena. Te godine je Zenit prihvatio inicijativu SOFK-a ( Savez organizacija fizičke kulture), pa je osnovan istoimeni klub, Ženski rukometni klub Zenit, koji je kasnije promijenio ime u Radnik. Klub je okupio uglavnom talentovane srednjoškolke, a ključni potez bio je angažovanje rukometnog trenera Seada Derviševića Ekane. Njegov rad je u cjelini obilježio ženski rukomet u Bijeljini u vremenu do rata protiv BiH.

I LOVE HANDBALL      Kako je zapisao Todor Nikolić, već u jesen te 1976. godine klub se uključio u Regionalnu ligu – grupa Sjever, u kojoj su se takmičili klubovi sa područja tuzlanske regije. I već  na početku – sve sami uspjesi. Bijeljinske rukometašice su zaredale s pobjedama, gledalaca je bilo sve više, a atmosfera na utakmicama sve burnija. Nakon fudbalera Radnika, ženski rukometni klub je   imao najbrojniju publiku. Čudo neviđeno!

Pročule su se Ivanka Matić, Dragica Bobić, Slavica Rončević, a pojavila se i mlada Admira Gurdić, do tad neviđeni talenat. Bijeljinke su, u toj prvoj sezoni, samo protutnjale kroz Regionalnu ligu, osvojile su prvo mjesto i plasirale se u Republičku ligu. A tamo su nastavile kako su i započele – u sezoni 1977-78. godine očekivala se borba za ostanak u ligi ili plasman u sredinu tabele, a Bijeljinke su zauzele prvo mjesto i plasirale se u Drugu saveznu ligu – grupa Zapad. Dva takva uspjeha za nepune dvije godine – to još nije bilo zabilježeno na našim prostorima.

Bili su to nezaboravni dani slave bijeljinskog ženskog rukometa. “Fabrika Zenit nije bila bogata firma, i klub je jedva sastavljao kraj s krajem, a valjalo je ići na putovanja širom Jugoslavije. Ipak, nastavljaju se uspjesi. Iz tuzlanskog Jedinstva dolazi vrsna rukometašica Rasema Kurtić, koja je činila odličan bekovski par sa Dragicom Bobić. Na golu je bila Slavica Rončević, a u napadu su nezadržive bile Milica Marković i mlada Admira Gurdić. Ali, uslijedio je veliki peh. Zbog reorganizacije takmičenja, u ligi je, u sezoni 1979-80. godine  ostalo samo šest ekipa. U odlučujućoj utakmici za ostanak u ligi, u kojoj je Bijeljinkama odgovarao i poraz sa dva gola razlike, nesretno su izgubile i vratile se u Republičku ligu.

U narednoj sezoni klub dobija ime Radnik, i nastupa u grupi Sjever Republičke lige BiH. Kako su tada zapisale Semberske novine, u deset utakmica Bijeljinke su osvojile 16 bodova, poražene su samo dva puta, i to u gostima, a gol razlika im je bila 186 : 121. U posljednjoj utakmici pobijedile su favorita Knežopoljku sa 14 : 10, i osvojile drugo mjesto, pa su igrale u kvalifikacijama protiv Ingrapa iz Hadžića. Radnik je bio bolji, i zasluženo se vratio u drugoligaško društvo. Iako su ostale bez Dragice Bobić i Milice Marković, Bijeljinke su nastavile s dobrim igrama. U prvoj utakmici protiv ekipe Stanišića, igrale su : Rončević, Osmanović, Kupus ( dala 1 gol), Matić, Kurtić (12), Ilić (3), Cvjetinović, Gurdić (8), Čordić, Suljić (1), Stanivuk i Čočić.

slika        Ovoga puta drugoligaški ples je trajao pune tri sezone, a 1983/84. godine Radnik se vraća u Republičku ligu,. Ali za kratko. Iako je ekipa bila skoro potpuno izmijenjena i od “stare garde” ostala samo Admira Gurdić, Bijeljinke su igrale sve bolje. Isticale su se Munira Čočić na golu, punu afirmaciju doživjela je Sejmenović, a pristigle su nove snage : Beganović, Delić, Jeftić i Pašalić. U sezoni 1984/85. Radnik je nadmoćno osvojio prvo mjesto u tadašnjoj Jedinstvenoj ligi BiH i tako izborio plasman u Međurepubličko-pokrajinsku ligu, grupa Sjever.

Uspjesi se nastavljaju, a 1986. godine fabrika Zenit ponovo preuzima patronat nad klubom, koji mijenja ime u Ženski rukometni klub Zenit-Radnik. U toj sezoni Bijeljinke su, nakon jesenjeg dijela prvenstva, dijelile drugo mjesto, iza Srema iz Sremske Mitrovice, a na kraju su zauzele solidno mjesto u sredini tabele. Činilo se da dobrim rezultatima nema kraja. A onda je došla kriza. Nije bilo para, uprava je otišla, a rukometašice su, zbog nedostatka odgovarajuće sale, svoje utakmice, kao domaćin, igrale u Loznici, što je, naravno, odbilo brojnu publiku. Klub je odustao od takmičenja. Činilo se da mu nema spasa.

Ali, spas je donio trener i rukometni entuzijasta Milivoje Bato Trifković, profesor fizičke kulture, koji je okupio mlade snage i krenuo od početka. Priključile su se i neke iskusne igračice, i klub se u jesen 1989. godine uključuje u Regionalnu ligu – grupa Sjever. Sve je ličilo na 1976. godinu – Bijeljinke su se prošetale kroz ovu ligu, bez ijednog poraza, i plasirale se u Republičku ligu BiH. U sezoni 1990/91. osvojile su treće mjesto, sa 14 pobjeda i samo četiri poraza. Udarnu ekipu su činile : Enisa Ramadanović, Staša Krunić, Slađana i Dragana Jeftić, Aida Zejnilagić, Munira Čočić i Alma Osmanović, a u drugom dijelu prvenstva prikljuučila im se i izvanredna Admira Gurdić, koja je došla iz tuzlanskog Jedinstva nazad u svoj matični klub. I kad se činilo da  se bijeljinski ženski rukomet nalazi na uzlaznoj putanji, izbila je jugoslovenska kriza, država se raspadala, buknuli su oružani sukobi, i nikome više nije bilo do igre.

Posljednji trzaji uslijedili su uoči samog rata. Hrvatska i Slovenija su otišle,  a s njima i njihovi klubovi, pa su bijeljinske rukometašice otišle u Valjevo, gdje se igrao turnir za dva upražnjena mjesta u sjevernoj grupi Druge lige, i plasirale se u drugoligaško društvo. Zaigrale su tada, pored standardnih igračica, i Nadežda Jovanović, Jasna Brkić, Snežana Lukić, Izabela Aslani, a uskoro su im se pridružile i igračice iz Tuzle : Osmanhodžić, Mikić i Saračević.

Todor Nikolić je zabilježio i da su posljednju predratnu utakmicu Bijeljinke odigrale kod kuće sa Spartakom iz Subotice. U narednom kolu trebalo je da igraju s Proleterom u Zrenjaninu, ali rat je pokucao na vrata, i sve se raspalo. Ostalo je zabilježeno da su bijeljinske rukometašice, doživjele prave dane slave i uspjeha. Najbolja među njima bila je svakako Admira Gurdić. Ona je bila prvi bijeljinski sportista – reprezentativac Jugoslavije. U Bijeljini je tri puta proglašavana za najboljeg sportistu godine, 1980, 1981. i 1983-će,  što nikom drugom nije pošlo za rukom. Bila je i ostala uzor sportiste za mnoge generacije.

A bijeljinski ženski rukomet otišao je u istoriju. Hoće li i kad će početi da se vraća – to više niko ne zna.

Komentari