Analitičar Aleksandar Popov kaže da bi svima u regiji trebalo biti jasno da su Srbija i Hrvatska samo potpisnice Dejtonskog sporazuma.

Piše: Harun Cero

Nerijetko političari iz Srbije i Hrvatske u svojim istupima tvrde da su njihove zemlje garanti Dejtonskog sporazuma, a podršku u pokušaju da to dokažu često imaju i od nekih političara u samoj BiH.

Tako je nedavno Mario Karamatić, delegat HSS-a u Domu naroda BiH kazao: “Hrvatska i Srbija su strane koje su potpisale Dejtonski sporazum i koje su obavezne da se brinu o njegovom sprovođenju. Primjera radi, Hrvatska u svom Ustavu ima obaveza da se brine o Hrvatima u BiH, tako da je ta priča u domenu naučne fantastike, kao što je bila i revizija tužbe protiv Srbije“.

Aleksandar Popov, direktor novosadskog Centra za regionalizam kaže da bi svima u regiji trebalo biti jasno da su Srbija i Hrvatska samo potpisnice, odnosno učesnice potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dejtonskog mirovnog sporazuma, a da su garanti tog sporazuma velike sile.

“Nedavno smo imali takvu jednu izjavu ministra spoljnih poslova Srbije Ivice Dačića, koji brka pojam potpisnika i garanta Dejtonskog sporazuma. To su zemlje koje se nalaze u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira. Uloga zemalja potpisnica, Srbije i Hrvatske, jeste da svojim odnosom prema BiH doprinose njenoj stabilnosti, s time što imaju pravo održavanja specijalnih paralelnih veza, Srbija s Republikom Srpskom, a Hrvatska s Federacijom BiH. To ne isključuje mogućnost održavanja takvih veza Hrvatske i RS-a i Srbije i FBiH. Mi smo se u Igmanskoj inicijativi, čiji sam ja kopredsednik, zalagali za to da takve veze imaju Beograd i Zagreb s BiH kao celinom“, kaže Popov.

Pokušaj stvaranja trećeg entiteta

Tek onda bi, po njegovom mišljenju, te zemlje odigrale onu ulogu koja im je namijenjena Dejtonskim sporazumom, a to je da budu faktor stabilizacije BiH, a ne dezintegracije.

“To se u poslednje vreme posebno često dešava, podržavanjem nekih inicijativa koje idu u tom pravcu. Jedna od tih inicijativa je pokušaj stvaranja trećeg entiteta, ‘Herceg-Bosne’. A ona koja već duže traje je ono što radi predsednik Republike Srpske Milorad Dodik. On svako malo govori kako je BiH nemoguća tvorevina i da ona kao takva ne može da funkcioniše. On tvrdi da je prirodno stanje da RS izađe iz BiH i da se pripoji Srbiji“, kaže Popov.

Politički analitičar iz Hrvatske Davor Gjenero ističe da je ovo pitanje izrazito važno za uređivanje međusobnih odnosa BiH, Hrvatske i Srbije, a da je odgovor vrlo jednostavan.

“Dejtonski mirovni sporazum rezultat je pregovora trojice tadašnjih šefova država, BiH, Srbije i Hrvatske, a tim je sporazumom uspostavljen mir na ovom prostoru. Izjava koju spominjete nije toliko patogena, kao što je patogena ona Vučićeva, da on kao predsjednik Srbije ima pravo govoriti o stanju u Bosni, jer da je prema Dejtonu on garant sporazuma, a da nitko u BiH nema pravo govoriti o stanju u Srbiji. Jasno je da su Srbija i Hrvatska bile uključene u ratni sukob u BiH, koji je imao i karakteristiku međunarodnog ratnog sukoba, pa je sudjelovanje u mirovnom sporazumu dviju država koje su- Srbija više, a Hrvatska manje – bile uključene u taj međunarodni sukob neminovno za uspostavljanje trajnog mira. Iz statusa što su ga predsjednici Tuđman (Franjo) i Milošević (Slobodan) imali u toku pregovora u američkoj vojnoj bazi u Daytonu jasno je da ih se tretiralo kao sudionike pregovora.“

Gjenero smatra da onaj ko tvrdi da su susjedne države u međunarodnom smislu garanti mira u BiH, zagovara uspostavljanje asimetričnih odnosa u regiji, u kojima bi BiH bila tretirana kao država drugog reda, a da je to neodrživo.

“Jedini održivi poredak u regiji je uspostavljanje matričnih odnosa ravnopravnih suverenih država, prema uzoru na model europske integracije. Kad bi Hrvatska i Srbija bile garanti mira, onda bi one i provodile međunarodnu politiku u BiH, a nju provodi Visoki predstavnik, u suradnju sa stvarnim garantima sporazuma, koji čine Vijeće za provođenje mira. A članice Upravog odbora Vijeća za provođenje mira su: Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, Rusija, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, te Predsjedništvo Evropske unije, Evropska komisija i Organizacija islamske saradnje (OIC), koju predstavlja Turska“, objašnjava Gjenero.

Izbjegavanje odgovornosti

Pravni ekspert bosanskohercegovačke delegacije u Daytonu Kasim Trnka potvrđuje navode ostalih sagovornika o tome da su garanti Sporazuma velike sile.

“Jasno je koje su uloge, to neko širi spinove i izbjegava svoju odgovornost. Te države su potpisnice i imaju neka prava i obaveze. Garanti su velike sile. Srbija i Hrvatska su dužne da ispune obaveze koje su preuzele tim odgovorom. One se ne trebaju miješati u unutrašnje stvari BiH“, objašnjava Trnka.

Nakon što je predsjednik Srbije Vučić nedavno kazao da je Srbija garant Dejtonskog sporazuma te da se zbog toga može miješati u unutrašnje stvari BiH, iz Ureda viskog predstavnika poručuju da je Srbija samo jedna od potpisnica tog sporazuma.

U novembru 1995. godine, nakon višemjesečnih pregovora, balkanski lideri i međunarodni pregovarači, postigli su mirovni sporazum u Daytonu (država Ohio), koji je službeno potpisan u Parizu 14. decembra 1995. Njime je završen rat u BiH.

 

(Izvor: Al Jazeera)

Komentari