Piše: Jusuf Trbić

Bauk Velike Srbije ponovo kruži regionom. Novosadska najava novog važnog svesrpskog dokumenta, takozvane Deklaracije Srbije i Republike Srpske  “za opstanak srpske nacije” izazvala je pravu buru. Što nije ni čudno, jer je skup u Novom Sadu održan povodom godišnjice hrvatske vojne akcije “Oluja”, a pomenuta Deklaracija je najavljena kao pravac djelovanje velikosrpske političke mašinerije u bliskoj budućnosti. Ozbiljnost toj najavi dali su Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh srpski Irinej, dakle prva liga srpskih lidera s obje strane Drine. Kasniji pokušaj igrača iz rezervnog sastava, poput Nikole Selakovića, da sve to svedu na “definisanje nacionalnih principa za opstanak srpske nacije i naroda”, oličenih u borbi za kulturu i, posebno, ćirilicu i srpski jezik, samo su potvrdili da se radi o još jednom nastavku velike, krvave sapunice pod nazivom “Velika Srbija”. Jer, floskula o borbi za “ujedinjenje srpskog etničkog prostora” odavno je već zamijenjana  borbom za jedinstveni srpski kulturni, odnosno duhovni  prostor. Što se svodi na isto. Jer, srpski nacionalisti smatraju da je kultura, zapravo, tvrđava nacionalog identiteta, “ u koju se oni povlače u slučaju vojnih poraza, iz koje kreću u nove ratove za teritorije.” ( Ivan Čolović). Nacionalna kultura se postovjećuje s prostorom, s teritorijom, pa gubljenje važnih kulturnih vrijednosti znači gubljenje teritorije. A Srbija nije pokrenula ratove zbog ujedinjanja Srba, već teritorija potrebnih da bi se stvorila država za sve Srbe. Kulturno ujedinjavanje je osnovna pretpostavka  teritorijalnog ujedinjavanja, kako je to definisao  akademik Milorad Ekmečić, a Vasilije Krestić je govorio  da  …” bez istinskog duhovnog jedinstva našeg naroda neće se moći s uspehom izvesti ni političko i teritorijalno ujedinjenje.”  Gojko Berić je pisao da je “ovo jedini rat koji je smišljen u glavama književnika”, a srpski književnici Radomir Smiljanić i Ranko Jovović tvrdili su da nauka i inteligencija, zapravo, guraju topove. U planovima velikosrpskih ideologija, rat se sad vodi na polju kulture, a borba za jedinstveni srpski kulturni prostor zapravo je dugoročna zamjena za pravi, krvavi rat. Iz te nove borbe, će, smatraju oni, kad-tad iznići stvarni veliki prostor, velika država za koju se Srbi bore. Kultura je danas jača od oružja, to je opšti stav novih nacionalističkih elita, ona je uslov nacionalnog duhovnog jedinstva i put u dugo sanjano teritorijalno ujedinjenje.

Po mišljenju banjalučkog sociologa i pisca Srđana Šušnice, najavljena Deklaracija Srbije i RS-a ima trojak učinak. “Prvi učinak je održanje kontinuiteta kleronacionalizma i pansrpske ideologije krvi i tla, od misli i ideja “sveca” Velimirovića, Stevana Moljevića, Dragiše Vasića preko kneza Pavla, Nedića, Ljotića i četničkog pokreta do Dobrice Ćosića, Riste Amfilohija Radovića i vrha SPCA-a i SANU-a. Pansrpski klerofašizam jednostavno ne popušta ni za jotu, nije kapitulirao, nije se demilitarizirao i denacifikovao ni u BiH ni u Srbiji, ni na Kosovu, iako je upravo ta ideologija bila temelj osvajačkih i genocidnih ratova 90-tih protiv države Hrvatske, države BiH i pokrajine Kosovo. Ta ideologija je opasan virus koji posredstvom SPC-a, revizionista i njihovih medija kontaminira svijest i osjećaje građana tih država koji sebe doživljavaju Srbima. Oni su njoj vjerni, iako ih je ta ideologija instrumentarizirala da se odreknu svoje domovine i napadnu zemlju i komšije u kojoj i sa kojima su dijelili kulturnu i političku istoriju nekoliko vijekova. Oni još vjeruju propagatorima te ideologije iako su ih oni mobilisali, opljačkali, natjerali u rat, a zatim u zbijeg i bijedu. To je bio bijeg jednako zbog straha od odmazde koliko i zbog svijesti da su postali dio jedne u suštini amoralne, zločinačke i pljačkaške kampanje srpskih kleronacionalista i zvaničnog Beograda”.

Drugi učinak je, kaže on,  politička homogenizacija i viktimizacija Srba koju vidimo i u ovoj Deklaraciji ali i u zajedničkom kulturno-propagandnom i komemorativnom djelovanju kleronacionalističkih elita iz RS i Srbije. Navodi da je to djelovanje započelo ceremonijom otvaranja Andrićgrada u Višegradu na Vidovdan 2014. koja se može čitati i kao “postmoderni Gazimestan”. A iskustvo pokazuje da su pozivi na nacionalnu homogenizaciju na ovim našim prostorima uvijek bili uvod u ratne sukobe. Iz toga proizilazi i treći učinak najavljene Deklaracije : pripremanje naroda u RS-u i Srbiji, ali i međunarodne zajednice, za neke buduće krupne, možda i burne događaje. A šta bi to moglo da bude?

Američki potpredsjednik je, prilikom nedavne posjete Sarajevu bio jasan : uticaj Rusije je sve veći, posebno na prostoru Srbije i RS-a, jasna je i njihova podrška Dodikovom secesionizmu. Dok se približava konačno rješenje kosovskog pitanja, sve su jači zahtjevi da Srbija, “ u zamjenu” dobije dio Kosova i RS. Pa, ako ne može odbiti ni pedalj Kosovu, može Bosni, to je najlakše. Ohrabren ruskom podrškom Milorad Dodik je bio sasvim jasan . Da ne bude zabune, rekao je on, to je početak teritorijalnog ujedinjavanja Srbije i RS-a, koje se mora završiti u ovom vijeku. A cilj je – “očuvanje nacionalnih država Srbije i Republike Srpske”. Dakle, entitet u sastavu BiH je nacionalna država Srba, i ostaje mu samo da se otcijepi.

Jasno, da jasnije ne može biti.

Zbog toga čudi što skoro da i nema reakcija iz Sarajeva, a ima ih u Beogradu. Književnik Filip David, poredeći to sa čuvenim Memorandumom SANU iz 1986. godine,  kaže : “ Imam utisak da se neće mnogo razlikovati, osim što akcenat neće biti na teritorijalnom, već na kulturnom, ekonomskom i drugom objedinjavanju. Ali, kad se sve svede – sve je to isto.” Istoričarka Branka Prpa je sasvim jasna : “ To je to, novi poziv na stvaranje Velike Srbije.”

Kad se malo vratimo unazad, vidjećemo da je to samo nastavak stare politike. Najprije Meomorandum SANU, kao ideološka priprema rata, pa uloga (veliko) srpske inteligencije u pripremi, vođenju i opravdavanju rata, a onda borba za očuvanje tekovina Miloševićevog i Karadžićevog liderstva. Pored ostalog, tu je veoma važan okrugli sto na Fruškoj Gori iz 1997. godine, kad su jasno definisani velikorspski ciljevi i taktika : od sprečavanja povratka u Bosni, do jačanja nacionalne kulture i povezivanja sa Srbijom po svim linijama. Ministarstvo za dijasporu Vlade Srbije donijelo je te iste godine “ Strategiju očuvanja i jačanja odnosa matične države i Srba u regionu”, kojom se, uz preuzimanje tutorstva Srbije nad Srbima u svim država regiona, predviđa i objedinjavanje prosvetnih sistema RS i Srbije, zajednički kulturni sistem, jedinstveno djelovanje crkve, medija itd.

Tu je, najzad, i uputstvo iz temeljnog dokumenta nazvanog Memorandum 2, koji određuje detaljna pravila ponašanja u javnom životu. Taj dokument, čiji su autori, pored ostalih, i nezaobilazni Dobrica Ćosić i Ljubomir Tadić, otkriven je 2013. godine, a on utvrđuje ne samo zajedništvo u svekolikom kulturnom djelovanju, već i precizna uputstva o tome kako treba da govore političari, novinari, kulturni radnici itd. Svjedoci smo da se ti nalozi i danas u RS-u striktno poštuju.

Ostaje pitanje hoće li Aleksandar Vučić opet biti dočekan u Sarajevu kao vjesnik novih, proevropskih kretanja u regionu,  nakon svega što je učinio u toku rata i poslije njega, nakon negiranja genocida i srpskih zločina, nakon rehabilitacije četnika i zataškavanja uloge Srbije u agresiji na Bosnu, nakon svesrdne podrške Dodikovoj politici i ruskom huškanju na konflikte, i jasnog antibosanskog djelovanja, koje nikako ne prestaje. Ili će bar neko zatražiti od novog srpskog vožda da se izjasni makar o jednom – da li priznaje BiH kao suverenu i nedjeljivu državu, ili ne. Čini mi se da je to minimum za početak međudržavne saradnje.

Bez toga – bojim se da će se opet sve svesti na praznu priču, koja treba da umiri brižne sarajevske Bošnjake. Do neke nove deklaracije. Ili nečeg goreg.