Piše. Jusuf Trbić

U današnje vrijeme bezidejnosti, površnosti i sumraka svih moralnih vrijednosti mladim ljudima je teško shvatiti kakvi su bili mladići i djevojke u predvečerje Drugog svjetskog rata. Bilo je to vrijeme previranja, straha i nade, vrijeme kad se urušavala jugoslovenska kraljevina, zasnovana na hegemoniji i nejednakosti, a svijetu prijetila strašna fašistička kuga. Mladi ljudi su tada ponijeli teret borbe za bolji i pravedniji svijet, ne štedeći svoje živote. Posebno se to odnosilo na one koji su bili obrazovaniji od ostalih, na školsku i studentsku omladinu. Bijeljinska Gimnazija, koja je decenijama bila elitna škola, postala je u to doba  rasadnik naprednih ideja i slobodarskog duha, a kad je buknuo rat, stotine njenih đaka je krenulo da se bori protiv fašista i njihovih domaćih pomagača – ustaša i četnika. Mnogi su u toj borbi poginuli, 216  samo iz jedne generacije. Među njima je bio i Derviš Pašić.

Kako je zabilježio Slobodan Petrović u knjizi “Korzo stare Bijeljine”, Derviš Pašić je, u generaciji maturanata Gimnazije 1939-40. godine, bio jedan od najistaknutijih članova Literarne družine. Rođen je 1921. godine u jednoj od najstarijih i najuglednijih bijeljinskih porodica. Za njegove pjesme čulo se i u školi i u gradu. Pripremio je tada i svoju prvu zbirku pjesama koju je nazvao “Snopovi duše”. Moto te zbirke je bio : “ Pjesme su čiste k*o bistrina suza.” Bilo je tu 58 pjesama, ispisanih na 62 lista đačke sveske, koje svjedoče o nesvakidašnjem talentu. U jednoj pjesmi on kaže :

 

Ja znam da će mi, ipak, neko reći da sam hulja,

Sin nekog malog čovjeka, ili možda skota,

Ali ja hoću  ljude da dižem iz mulja,

Iz ovog našeg prizemnog života.

 

Iz njegovih stihova izbija mladalački bunt, koji predskazuje novo doba, koje će doći “ poslije krvavljenja stopala novoga života”, jer, kako je osjećao, na sve strane se “nebo pali, bukti i rumeni”. Bilo je jasno da je njegovim vršnjacima suđeno da svojim životima otvore vrata tog novog doba, koje treba da donese bolji i pravedniji svijet. U pjesmi “Sinovi zapaljenih dana” piše:

 

Mi smo sinovi zapaljenih dana

I čađavih noći, narušenih hukom,

U svako svanuće probudi nas rana

Mladosti naše, uzorana mukom.

 

U većini pjesama Derviš Pašić iskazuje rodoljublje i bunt, što je svojstveno tom vremenu, ali ima i nježnih lirskih nota. Ostavio je nekoliko ljubavnih pjesama, posvećenoj nepoznatoj djevojci.

 

Lice joj rumeno kao istok vedri

Prije neg*  što dođe svitanje i zora.

A obrazi njeni k*o jabuke jedri,

Još po njima život ne nacrta bora…

 

Kroz sve njegove pjesme provlači se iskrenost, koja je bila suština njegovog bića, pa je mladi pjesnik od prvih dana pristupio antifašističkom pokretu. U 16. muslimanskoj brigadi  bio je politički komesar bataljona.

Derviš Pašić nije uspio da proživi svoju mladost. U pjesmi posvećenoj majci on kaže :

 

Još sam, majko, bez grijeha i zala…

 

Takvog su ga ubili četnički koljači 28. januara 1945. godine, između Drinjače i Nove Kasabe, malo prije završetka rata. Imao je 24 godine.

Nije mi poznato šta se dogodilo s njegovom zbirkom pjesama, da li je preživjela ovaj posljednji četnički pohod na Bosnu, ili su oni koji su njemu došli glave, ubili i njegovu poeziju. Ali znam da bi, na bilo kakav način, trebalo sačuvati uspomenu na Derviša Pašića, mladog pjesnika, koji je dao život za ono u šta je vjerovao, i tako krvlju potvrdio svoju poeziju. Neka je rahmet njegovoj dobroj duši.

Komentari