Oni ne znaju gdje su, nikad nisu čuli ni za Šid ni za Tovarnik, znaju samo da nigdje nisu dobrodošli i da nikome na svijetu ne trebaju – nikome osim svojoj djeci i svojoj mehanizovanoj diviziji. Za prve imaju samo ljubav, za druge samo strah, dva najljudskija od svih ljudskih osjećanja.

Piše : Boris Dežulović (N1)

Baš nekako ovih dana prije točno dvadeset i četiri godine, 17. rujna 1991., u gužvi pred graničnim prijelazom u Šidu, preko puta hrvatskog Tovarnika, našao se zbunjen i preplašen moj današnji vršnjak Miroslav Milenković, pedeset jednu godinu stari građevinski radnik i otac dvoje djece iz Gornjeg Milanovca, šumadijskog gradića u kojemu sam sedam-osam godina ranije i sâm služio vojni rok. Miroslav je u rezervni sastav Jugoslovenske narodne armije mobiliziran dan ranije, dobio je uniformu i pušku, pa poslan u Šid, gdje je zajedno s hiljadama mobiliziranih građevinara i očeva čekao zapovijed o prelasku granice i ulasku u Hrvatsku, u Tovarnik, pa dalje prema Vukovaru.

Miroslav nije bio jedini zbunjen i uplašen. Dva dana ranije Vukovar je odsječen od Vinkovaca, a tenkovi JNA krenuli su iz Trpinje i Bršadina prema Bogdanovcima, da presijeku „kukuruzni put“ kojim se grad držao za ostatak svijeta: počela je tako konačna bitka za Vukovar, ali ni Miroslav, niti itko od mobiliziranih rezervista Prve gardijske motorizovane divizije i 252. oklopne brigade, što su ih tog utorka autobusima istovarili na stočnu pijacu u Šidu, nikad u životu nije čuo za Trpinju, Bršadin, Bogdanovce i Tovarnik.

Ovo, jebiga, nije bio njihov rat.

Velika grupa rezervista odvojila se stoga od glavnine postrojene vojske i formirala svoju „dezertersku diviziju“, spremna da baci oružje i vrati se kući. Tri dana trajao je kaos u Šidu, tri dana vojnik Miroslav Milenković sa svojom je puškom prelazio s jedne na drugu stranu: među „patriotima“ što su čekali zapovijed za odlazak u Vukovar smrtno uplašen da nikad više neće vidjeti svoju djecu, među „dezerterima“ smrtno uplašen da će biti strijeljan kao izdajica. Pa tako tri dana.

Konačno, treći dan – prije točno dvadeset i četiri godine, u petak, 20. rujna 1991. – rastrojeni je Miroslav stao nasred pijace, između dva stroja, i prislonio cijev na čelo.

Dezerteri nemaju spomenike

Miroslava Milenkovića iz Gornjeg Milanovca – dezertera koji se radije ubio sam i koji je radije ubio sebe – osim njegovih dvoje djece nitko u Srbiji, Hrvatskoj i na cijelom svijetu danas se više ne sjeća. Nitko se ne sjeća ni stotina njegovih suboraca iz dezerterske divizije, što su tih dana bacali puške i bježali s graničnog prijelaza između Šida i Tovarnika, nitko se više ne sjeća njegova „klasića“, dezertera Vladimira Živkovića iz Valjeva, tenkista iz 252. oklopne koji je tri dana nakon Milenkovićeva samoubojstva ljut sjeo u teška oklopna bojna kola i odvezao ih iz Šida ravno u Beograd, u Sarajevskoj ulici pregazio dva parkirana automobila, pa čeličnu grdosiju u znak protesta parkirao pred Saveznu skupštinu, mirno se potom predavši vojnoj policiji.

Nitko se, najzad, danas više ne sjeća ni admirala Vladimira Barovića – koji je samo pet-šest dana kasnije toga ratnog rujna, odbivši sudjelovati u tuđem ratu, u mornaričkoj bazi na Visu pucao sebi u glavu – a kamoli prašinara Miroslava i Vladimira.

Dezerteri, jebiga, nemaju spomenike.

Točno dvadeset četiri godine kasnije, na isti dan kad su se u gužvi kraj graničnog prijelaza u Šidu našle hiljade mobiliziranih muškaraca iz cijele Srbije – i među njima zbunjen i preplašen moj današnji vršnjak Miroslav Milenković, pedeset jednu godinu stari građevinski radnik i otac dvoje djece iz Gornjeg Milanovca – 17. rujna 2015. ponovo su se na istom mjestu našle hiljade dezertera.

Topovsko meso

Ovoga puta, međutim, oni su od rata bježali preko rampe, u Hrvatsku. Ovoga puta to nisu bili mobilizirani pripadnici motorizovanih divizija i oklopnih brigada Jugoslovenske narodne armije, već rezervisti i dezerteri različitih kraljevskih armija i islamističkih vojski, topovsko meso znanih i neznanih nekih milicija, frakcija, divizija i brigada s Bliskog istoka, jednako istovareni na stočne pijace tuđih ratova, jednako rastrojeni između patriota i izdajica, jednako na ničijoj zemlji između cijevi na čelu i cijevi u potiljku, jednako zbunjeni i uplašeni u gužvi pred hrvatskim Tovarnikom, gradićem za koji nitko od njih nikad nije čuo

Ovoga puta, oni u slavnoj ratničkoj Hrvatskoj nailaze na nadmoćni prezir prema dezerterima, valjda jedinoj ljudskoj vrsti nižoj od muslimanske. Ovoga puta granični policajci s antemurale christianitatis u Tovarniku ironično tako primjećuju kako među dezerterima nema žena, djece ni staraca: broje stražari kršćanske Europe pičke među muškarcima, pa im zagledaju u zube i vojne knjižice, mjere godine, visinu i obujam bicepsa, računaju vojnu sposobnost i šalju natrag u rat, tamo gdje je očevima dvoje djece vazda bilo mjesto, kao što je uostalom i njima bilo onoga rujna 1991. godine, kad je Miroslav Milenković radije pucao u svoju glavu nego u njihovu.

Neuredni su ti zdravi i pravi muškarci, prljavi, pišaju po parkovima i ostavljaju tone smeća? Nervozni su, bučni i tuku se međusobno? Gaze sve pred sobom i tuku se s policijom? Naravno, zaboga! Oni se boje, oni ne žele umrijeti, bezglavo bježe i ne vjeruju nikome još otkako im je lokalni konjokradica u dalekoj nekoj Pički Materinoj posudio dvije ili pet hiljada eura za bijeg držeći kao depozit njihove žene i djecu, koje će dobiti kad se zaposle na crno kod drugog konjokradice, negdje na europskoj baušteli, i vrate dug s kamatom. I još dugo neće vjerovati nikome, sve otkako su te pare putem razdijelili beskrupuloznim turskim kapetanima, grčkim kamiondžijama, makedonskim švercerima, srpskim vodičima i hrvatskim taksistima.

Ljubav i strah

Oni ne znaju gdje su, nikad nisu čuli ni za Šid ni za Tovarnik, znaju samo da nigdje nisu dobrodošli i da nikome na svijetu ne trebaju – nikome osim svojoj djeci i svojoj mehanizovanoj diviziji. Za prve imaju samo ljubav, za druge samo strah, dva najljudskija od svih ljudskih osjećanja.

Pa nepovjerljivi se, nervozni i bučni Hrvati međusobno tuku već kad se na praznik rada dijeli besplatni prvomajski grah, a ovi ljudi ne čekaju u redu za grah, već za goli život – ne u nepoznatoj zemlji, već na nepoznatom kontinentu! Tone smeća ostanu nakon Hrvata i kad u Kninu slave Dan domovinske zahvalnosti, a ovi ljudi nisu došli na Thompsonov koncert uz janjetinu s ražnja, već očajnički bježeći od svoga tuđeg rata, od svoje sigurne smrti i svoga nesigurnog života, hiljadama kilometara daleko od svojih kuća tražeći neki bolji, ili barem malo sigurniji.

Tri dana trajao je tako kaos u Šidu i Tovarniku, sve dok po sirijske, iračke, afganistanske i ostale dezertere nisu došli autobusi. Konačno, treći dan – 20. rujna, točno dvadeset i četiri godine nakon što je kaos na šidskoj stočnoj pijaci presjekao reski pucanj iz puške vojnika Miroslava Milenkovića – vojska je opet krenula iz Šida preko Tovarnika u Opatovac, pa dalje prema Mađarskoj i Sloveniji, ispraćena prezirom neustrašivih hrvatskih patriota koji, eto, ne poznaju svoj strah i ne priznaju tuđi, i koji se od svega na svijetu boje samo zbunjenih i uplašenih muslimanskih dezertera.

Točno dvadeset četiri godine kasnije oni su tako pobegulji Miroslavu Milenkoviću poslali mobilizacijski poziv, da se kao svaki vojno sposobni muškarac i Srbin neodložno pridruži hrabroj srpskoj vojsci na frontu, u odlučnoj bitci za Vukovar, da se vrati u stroj i taj svoj jedan metak pametnije iskoristi. Da ne bude pička i ošine koju po gradu.

Jer nema tuđega rata: samo je mir tuđi, i svaki je hrvatskom ratniku tuđina.

A svaki dezerter okupator.

 

(kliker.info)

Komentari