UTIHNUO GLAS RAZUMA

/intelektualci su izmišljotina/

Piše: Atif Kujundžić

Još ne sviće rujna zora,

Još ne trepti list sa gora,

Ne čuje se poj slavuja,

Zoru da najavi…

 /Narodna pjesma, nezvanično

crnogorska himna/

 

Postratno bosanskohercegovačko društvo niže slabosti i omaške u svim domenama društvenog života i stagnira, propada.  Tone u svoju tužnu i bezizglednu glibavu budućnost. Skapava. Prvi put s izvjesnošću možemo naslutiti kakvo će nam osvanuti sutra i ako poranimo. Nikakvo. Od toliko znanja i naučnih zvanja, vide se samo sranja nabrzinu i jeftino kupljenih diploma, gomile znalaca bez karaktera, hrabrosti i humanosti.

U Bosni i Hercegovini nema inferiornije i jadnije pojave u javnom životu od vajnih intelektualaca. Uglavnom su na sinekurama i priključcima na najrazličitije fondove – u dobro plaćenim službama i timovima, u nevladinim organizacijama u kojima rade što ih volja. Sjede i šute na čekanju i čuvaju se da se nekome ne zahatere. Najčešće, ne rade uopće. Rade ništa, ili prema bijednim narudžbama kako bi izdaleka zataškali nešto što bi moglo postati javna sablazan. Ljudsko poštenje, humanizam i odgovornost ih ne muče.

Ništa znaju o bijedi, makar i ako bijedno žive. Vide, vjeruju i ne vjeruju, kako im se sviđa. Ako nisu uposleni, uzdaju se da će ugledati slobodan čmar u koji će uletjeti i, opet, zbog toga šute kako se ne bi pojavio još neki interesent, a ne žele se gurati i sukobljavati čak ni radi svoga boljitka.

Možda umaraju vijuge zabrinuti kako će potrošiti novac koji dobivaju što god da čine u općinama, ministarstvima, službama, službenim putovanjima?! Namjerno, ne kažemo: zarađuju. Čak i ako nešto ne/rade, njihova velika bruka jeste što to toliko naplaćuju. Ljudi s potpunom nevjericom gledaju visinu njihovih plaća. U svakoj vrsti ne/lagode oni tek hiberniraju. Doživljavaju se aristokratima u novome poretku i predstavljaju intelektualnu  prdinu baru s debelom žabokrečinom.

Bosanskohercegovački palanački ambijent, ustvari, nikad i nije bio naročito glasan i jasan. Pušeći čibuk i ispijajući kahvu na šiljtetu uvijek je čekao znake sa strane. Čak se i za komunističke ideje više radilo ilegalno nego javno. Palanački simulacrumi sjede na otomanima i šiljtetima naslonjeni na jastuke prdenjaju i podsmijevaju se svemu što bi moglo ličiti na razum.

Kler radi svoje. Oni koji /ko zna kako/ imaju, ustvari još otimlju i zadnje od sirotinje. Narodne kuhinje postaju mjera i standard življenja. Čak i kao takva mjera je nedostatna i nedostižna za sve sirote, gladne, stare, bolesne, unižene i uvrijeđene koji skapavaju u svojim jazbinama bolesni i bez lijekova.

* * *

 Povijesno, inteligencija je kvaran, ljigav, potkupljiv materijal bez dostojanstva. Povijesno na lošem glasu. S puno prijezira i kao takve intelektualce su gledali i komunisti. Ne bez razloga.

Bukači su i poluinteligenti dok ne uoče i ne unovče svoju životnu priliku. Tada se ušute. Poput drugih parazita, pijavica i krpelja, čekaju da se priključe na krvotok života i sisaju koliko mogu. Žderu bez mjere do prskanja stomaka. Pravi sisavci. U svome najbližem okruženju rado se hvališu meljući o svojim znanjima, zvanjima i postignućima, o svojoj borbi za opći boljitak i nikad ne govore šta su za sebe izborili. To kriju kao guja noge.

Vole uživati u divljenju mediokriteta koji ih okružuju, a koji će potom i širiti bajke o njihovoj slavi. Sami se ne oglašavaju. Ako to  čine, rade promišljeno i podlo za račun imućnih, u njihovu obostranu korist. Nerijetko, riječ je o proračunatim smutljivcima koji svojim isparenjima zamagljuju obzor šireći svoje patriotske dumine kao dimnu zavjesu, tako i od patriotizma prave šuplje govno. Ustvari, patriotizam je i smišljen za budale, a za njih pametne to je čista korist.

Insinuiraju. Difamiraju svako poštenje i hrabrost na vidiku. Ideje s podsmijehom zaustavljaju na startu. Podržavaju sebi slične i jednake u smutnji i subverziji. Postaju ona vrsta palanačke izmaglice u kojoj im se gubi trag i ne vidi lice. Zato ih i zovu sive eminencije. Iz tog sivila mogu što god im se prohtije, a uglavnom niko i ne sluti o kome je riječ. To je izvrsno, jer nerijetko, još jučer, to su bili ljudi u koje smo se smjeli zakleti kao u najbolje među nama. Para vrti gdje burgija neće, kaže narod, a sada i vidi, kako vlast i novac kao od šale pokvare i ono što smo smatrali najboljim i najispravnijim.

* * *

 Prave intelektualce kakav je, naprimjer, bio vispreni i nestišljivi duh Lev Davidovič Trocki voljeli su samo rijetki ljudi, koji su opet bili istinski intelektualci. Najčešće djelovali su kao osamljeni i na sve načine već i egzistencijalno ugroženi ljudi. Vladimir Iljič Lenjin visoko je cijenio Leva Davidoviča Trockog mada je u komunikaciji sa njima imao poteškoće. Davao mu je samo najteže zadatke. Trocki se odužio za ukazano povjerenje tako što je kao sporedan posao za V. I. Lenjina obavio /bez njega nemoguću misiju/ stvaranje Crvene Armije u povijesno najtežim uvjetima Oktobarske revolucije u carskoj Rusiji.

Književna paradigma Lenjinovoga primjera instrumentaliziranja Trockoga, može se čitati i kao knjiga Aleksandra Tišme Upotreba čovjeka.

Trockoga je malo ko volio. Predrag Vranicki u Filosofskim portretima piše kako je Trocki znao biti toliko intelektualno superioran, arogantan i neprijatan za sugovornike, pa su ljudi na sve načine izbjegavali neposredno susretanje i komuniciranje sa njim. Međutim, suvremenici su znali da je Lev Davidovič Trocki bio toliko intelektualno snažan i sugestivan da se u jednom trenutku mogao svojim zapaljivim govorom obratiti i milionu ljudi i oni će na njegov poziv krenuti za njim. Ako to kaže i u smrt.

Svijest o snazi njegovoga uma bila je zastrašujuća i u nasilnom totalitarnom ambijentu. Posebno za šupljoglave i ambiciozne koji su mogli biti samo apartčici. Danas s puno argumenata imamo razloga misliti kako je Lev Davidovč Trocki bio ključna osoba za konačan uspjeh Oktobarske revolucije.

Josif Visarionovič Staljin Džugašvili kao i svaki vlastoljubivi intelektualni lažnjak koji sanja da postane kultna ličnost   strahovao je od susreta sa visprenim Levom Davidovičem Trockim. Svim silama nastojao je da mu dođe  glave. Na kraju, ne mogući ga spremiti u gulag poslao je za njim svoje agente koji su Trockoga ubili – u Ciudado Mexiku, 28. kolovoza 1938. godine. Zakovali su mu željeznu klamfu u lubanju.

U mnogo čemu Trockome slična intelektualna i angažirana pojava u nas je hrvatski spisatelj i leksikograf Miroslav Krleža. U komunikaciji sa ljudima znao je, naročito za maloumne i nadobudne, biti veoma neugodan. Čak je, ponekad, prakticirao postavljanje konkretnih pitanja svojim posjetiteljima i sugovornicima o specifičnim promjenama u latinskome, mađarskom, poljskom, njemačkom jeziku – kojima se sam u spisateljskom poslu najprirodnije služio jednako kao i hrvatskim. To je nerijetko bilo razlogom pa su ljudi izbjegavali neposredan susret, razgovor ili dijalog sa njim. Ustvari, istina je uvijek neugodna, a biti pametan – uvijek je značilo biti i neugodan prema sebi i drugima i, za svoju pamet snositi punu odgovornost.

Polovinom osamdesetih XX stoljeća novogovor i ugroza od različitih i drugačijih uzmali su maha. Novinar Borbe pita Miroslava Krležu o pravopisu srpskohrvatskoga jezika, o novosadskom dogovoru, etc. Krleža odgovara: Pravopisi u nas su stvar političke konvencije. /Što će reći, da nisu rezultirali iz lingvističkih istraživanja, već su rezultat političkih dogovora!/ Pišem pravopisom hrvatskoga jezika iz 1913. godine cijeli život. Nikad niko nije primjetio… /Čak ni oni koji su od jezika pravili politiku! Koji su separiranjem jezika za vlastiti narod uveli neviđenu tiraniju!/

Na drugom mjestu Krleža će reći ono što rado kaže i ugledni lingvist, prof. dr Midhat Riđanović danas: Kakav pravopis? To je potrebno samo budalama kad uđu u dužu rečenicu da bi nekako izgurali na kraj. Istina je opora i, kao i svaku stvar koja se može spoznati o čovjeku, istina neporecivo živi u fenomenu jezika koji čuva sve dobro i loše, lijepo i ružno o čovjeku kao zaključano u najsigurniji trezor.

* * *

 Današnji intelektualci nemaju taj problem. Živi se ne čuju. Misle i rade ništa. Suprotstavljaju se nikome ili sami u sebi. To je vrlo blizu istini koju najbolje znaju upravo oni. Niti govore, niti pišu. Niti o nečemu imaju svoj stav i javno mišljenje. Makar bili i na najvišim dužnostima. Šta li rade, dobri Bože?! Kušte u svome ili tajkunskom prknu?! Udišu mirise i opijeni hiberniraju. Ne daju se ni od koga isprovocirati i probuditi iz svoga besramnog intelektualnog sna. Ni o čemu se ne uspijevaju dogovoriti mada ih se smatra najodgovornijim. Ni briga ih za Zemlju i Narode na čijoj grbači žive kao bubreg u loju. Od politikanata zloupotrebljavane narodne mase skapavaju nezaposlene, gladne, bolesne, s najmanjim platama i penzijama, s najvišim cijenama u Europi. Etc.

Intelektualci su nepostojeći u društvenom životu svoje zemlje. Nemaju ni mišljenje, a nekmoli konkretan prijedlog za razrješenje ijednoga pitanja. To je čudnovato. Posebno iz razloga što intelektualce vidimo kao individualce i veoma različite pojave od kojih očekujemo da umno rezonujući otvore i pokrenu pozitivne procese, daju ideje i impulse, životu udahnu snagu i označe idejni smjer kretanja.

Ustvari, intelektualci i inteligencija nisu ni bliske odrednice. Ali se u našim prilikama sami izjednačavaju u masi kao jednaki s negativnim predznakom. Zar baš niko nema dara i refleksa za društveni, intelektualni i humanistički gard i angažman? Zar baš niko nema tu humanističku potrebu i progresivan stav? Pitanje je najstvarnije!

Narod je sam i zapušten. Zloupotrijebljen na sve primitivne i politički perfidne, politikantske i prevarantske, fašističke načine, kako bi beskrupulozni i ofucani političari jedni druge rasporedili u fotelje i smjenjujući se u njima ostali na vlasti do kraja svijeta. Narod je sam i nikoga nema sa njim. Članstvo u političkim strankama treba samo političarima do mjere pa im je i crkva aktivan član, a politika često klerofašistička i ratoborna o trošku naroda. Niko ne uočava kad stari i mladi muškarci i žene, borci i ratnici na sebe dižu ruku jer ne/vide svoju životnu perspektivu.

Sa narodom nema nikoga ni kada protestira i svojim negodovanjem natjeruje političarima novce u džepove.

Zluradi nastoje iz pozadine podsticati nemire i učiniti ih nasilnima. Kao intelektualci u šutnji narod je jednak u svojoj zapuštenosti i bijedi. Dakle, pouzdano, svako drži svoju bijednu poziciju u bijednom bh društvu. To je najveća bruka i sramota onih koji se žele predstaviti kao intelektualci i socijaldemokrati. Ustvari, oni samo brinu o tajkunskim guzicama uz koje su se uhljebili.

* * *

 Lijevo orijentirano filosofiranje Herberta Marcusea i frankfurtske škole o revolucionarnoj inteligenciji dogodilo se u vrijeme kada su intelektualci revolucionari kao posljednji dinosaurusi već bili na samrti. Novih umnih i hrabrih nema. I sama riječ r/evolucija prevedena je u potencijalno benigno značenje i mogućnost lakšega odabira bez ičijeg izlaganja silama pozicije. Tako nema ni revolucioniranja narodnih masa kao materijalne snage za realiziranje ideja koje bi svima bile od koristi. Čak i intelektualcima i društvu u cijelosti. Revolucija po sebi, ustvari je emanacija povijesne nužnosti jer se isti vlastodršci  beskonačno izmjenjuju. Tada, kao i svaka nužda revolucija obiluje zloporabama i krajnje neželjenim događanjima u svim sferama društvenoga prisustva, nepredviđenim ljudskim gubicima i materijalnim razaranjima. Stvarnom katastrofom. Revolucija je prevrat. Nužnost.

* * *

 U odsustvu stvarne pameti i prisustvu fiktivnih sloboda mediji divljaju. Jeftino se prodaju za sadaku. Najrađe produciraju i nižu gluposti i gadosti bez ikakve odgovornosti što je prirodno. Zluradi su i neselektivni ili imaju negativan odabir. Svaki građanin ima pravo glasa i javljanja, na bazi osobne procjene prilika u kojima živi i javnog iznošenja svoga mišljenja. Mediji su nerijetko sistematski i istrajno zluradi naspram društvene stvarnosti kojoj se obraćaju.

Glasni su nacionalisti, šovinisti, fašisti, populisti, politikantski beskrupulozni i najgori uoči izbora i prema potrebi skorojevića koji su izronili iz postkomunističkog mračnog polusvijeta. Oni su radna snaga beslovesne tajkunske vlasti koja se već obogotvorila. Glasni su kada žele na sebe skrenuti pažnju kako se ne bi vidjelo dok se nova garnitura istih raspoređuje iza poluga vlasti upravo onako kako to oni sami žele. Da se vlasi ne dosjete.

Država Bosna i Hercegovina glavinja u odsustvu građanskih prava i pravde u rasponu socijalnih ne/prilika i razlika koje određuju dvije kategorije: imajući i nemajući i njihove privilegije da mogu sve i ne mogu ništa. Dakako, sve na račun i o trošku siromašnih kako bi još više osiromašili. Bilo bi i za njih i za imućne baš dobro i lijepo da sasvim nestanu s lica zemlje, mada, vajni intelektualci  ne znaju reći o čijem bi trošku tada živjeli.

Inače, samo džaba kenjkaju kao djeca koja nemaju što jesti i čekaju flašicu. Neka jedu kolača, reče neki intelektualac dobro upućen u pitanja gladnih, neuposlenih i uniženih tajkunskom privatizacijom opljačkane države i radnika. Umirovljenici su postali i nevjerojatno tehničko postignuće do mjere, pa ih se može gledati kao perpetuum mobile ili upravo postajući perpetuum stabile. Sve što im daju, umirovljenici odmah vrate plaćajući režije i ne kupujući hranu. Ono što svaki domaćin – zemljoradnik i radnik zna kao modus vivendi – učeni i vlastodršci nemaju ni uvrh glave. Ni u krajnjim dometima svoje veleumnosti. Ni u svojim  fantazmagoričnim snovima. Niti o tome žele znati.

* * *

 Pošto već pomenusmo Miroslava Krležu recimo i kako je tumačio intelektualca kao pojavu. Prvo, ustvrdio je kako je građa ljudskog tijela važnija od svega što se zove duhovno u čovjeku. Drugo je odgovor na konkretno pitanje šta je intelektualac. Šta je to kad se kaže duh? – pita Krleža. To se može nekako shvatiti što bi moglo biti – nastavlja i kaže: Čovjek koji se bavi duhovnim jeste duhovnik. Ali šta je intelektualac? – pita dalje i odgovara: Budi Bog s nama i našim intelektualcima! To se izgovara na dva načina: kao biva s prizvukom neke više vrijednosti, poklonimo se – On je intelektualac – što znači On stanuje u višim katovima duha, On promatra stvari odozgo, sa svog intelektualnog balkona.

Postoji, međutim, i onaj drugi način, kad ova konstatacija da je neko intelektualac zvuči nedvosmisleno pogrdno, sa difamantnim prizvukom: pusti ga, On nije čovjek, On nema pojma o čemu se radi, On je intelektualac, što praktično znači – bijeda, izgubljen za svaki ozbiljniji posao.

Krleža je to napisao 1919. godine. Ništa od svega nije drugačije ni danas dan. Sporo i teško se čovjek mijenja. Govoreći dalje o inteligenciji Krleža će reći kako griješe oni koji generaliziraju pojam inteligencije uzimajući ga kao zajednički nazivnik nečega što u stvarnosti nije ni malo homogeno pa često ni kompatibilno. Lepeza tzv. inteligencije veoma je široka i raznobojna.

Etc.

 * * *

 Prethodno određenje sugerira i kako je besmisleno očekivati nešto određeno od inteligencije kao takve. To su ljudi sasvim kao i drugi. Inkorporirani u društvene mehanizme vlasti ili ostavljeni izvan njih sa svojom pameću, znanjima i afinitetima. Mehanizmi su pod utjecajem birokracije i politike kakva jeste i koja intelektualce rasteže i nateže po svojoj želji kao gravitaciona sila.

Krivnja/pogreška je u nama ako inteligenciju doživljavamo kao intelektualce. Prvi su najčešće beslovesna manipulirana masa kao i sav svijet. Prema onome što živimo u konkretnim uvjetima drugih i nemamo. Zato smo društvo i država prava, ali ne i zemlja pravde, a intelektualci se javljaju kao božje davanje.

Intelektualci su najobičniji smrtnici, kako vole reći, kao i obični ljudi. A mi ih smatramo neobičnima! A što bi smo htjeli sa neobičnim ljudima?! Trebaju nam radi nečega?! Posebno ako su im duhovnost i znanja tek napabirčeni, a diplome kupljene za bagatelu koju je poslala strina iz inozemstva. Ako nisu talentirani i samoinicijativni. Ako nisu uistinu humani? Ako su samo indolentni mužici, pa nemaju ni petlju, niti intelektualnu uspravnost, što bi rekao Krleža. Zar neko od njih može biti stvaran intelektualac ako s usvojenim i verificiranim znanjima samo šuti ili tek paradira?!

To je i mjesto za identifikaciju i prepoznavanje čovjeka u značenju pojma intelektualac. Intelektualac je visoki, najviši ideal ljudskog  umnog i inventivnog angažiranja. Intelektualac nije ni blizu tek samo izjednačenost s završenom visokom školom i njome verificiranim znanjem ili naučnim zvanjem i diplomom o istome. Mada, može i to biti, iako je i to uvjetovano intelektualnim poštenjem.

Neporecivo jednako kao Lev Davidovič Trocki ili Miroslav Krleža.

 

(digitalne-knjige.com)

Komentari