PROSVJEDI GRAĐANA /Povodom okupljanja i prosvjeda građana u Tuzli/

Piše: Atif Kujundžić

Prosvjedi građana pokrenuti sve težim socijalnim i složenim društvenim prilikama imaju stvaran sadržaj kao uzrok događanja, ali su idejno i politički neosmišljeni, pa su tako svojim spontanitetom u značajnoj mjeri obesmišljeni. To vlastodršcima daje priliku da zlurado likuju i da se grade nevještima u svojim uhodanim ulogama koje građane više uopće nemaju u vidu. Prosvjedi se događaju podsticani iz najrazličitijih razloga i, mada iz socijalnih dominantno, to se ne vidi u prvom planu, a to znači i da su u najvećoj mjeri izloženi svim mogućim zloupotrebama i najrazličitijim interpretacijama.

Kao odraz socijalne bijede i nezaposlenosti u kojoj živi velika većina građana, ne bi smjeli biti predmetom ničijega i posebno ne medijskoga poigravanja. Kao izraz otpora nesposobnim i bešćutnim izabranicima koji vrše vlast dok zemlja i društvo dalje tonu u beznađe, također – prosvjedi su puno više nego li očajničko upozorenje. Prosvjedi su u ovom primjeru apokaliptičan znak.

Kao osobni i zajednički protest što nam djeca moraju odlaziti u svijet trbuhom za kruhom, mada smo ih uz najveća odricanja školovali u našoj zemlji, morali bi umnima biti podsticaj za iznalaženje rješenja. Plaće i penzije su mizerne. Stalno i sve poskupljuje. Nikome ne dotječe dovoljno između dva primanja za život. Zemlja je podijeljena do nivoa najbanalnije segregacije svega što se moglo podijeliti. Postojeće političke stranke su duboko zaglibljene u najrazličitije vidove korupcije i saučesništva u propasti ekonomije, pljačke i proizvodnji socijalne bijede. Razloga za prosvjede previše je za svako nabrajanje.

Uznapredovala je fašizacija u međunacionalnim odnosima u najrazličitijim modalitetima. Animoziteti i međusobne tenzije su sve očigledniji. Notkuda lijepe vijesti. Perspektiva je mračni bezizgled. Jednaki u bijedi i tajkunskim tretmanima pljačke i pretvorbe građani su izdijeljeni entitetima, nacijama, konfesijama, nacionalnim politikama, ekonomijama, socijalnim tegobama, a korupcija rastače nakaradno uspostavljen dejtonski sistem i prijeti propašću. Zemlja i narodi su opustošeni.

Smišljeno i zlobno protura se teza kako treba samo protestirati, pa da sve bude uredu. Pri tome nacionalni i entitetski političari jedni drugima zlurado priželjkuju katastrofu. Niko i ne zapaža koliko se na tome sistematski radi na portalima i društvenim mrežama, pa i u printu. Kako se to čini na banalan i neskriveno ružan i zao način. Otvoreni su pozivi na pobunu i rušenje, na, kao neku revoluciju, tako da sve izgleda normalno i prihvatljivo prosječnom čovjeku koji je izašao na ulicu da izrazi nezadovoljstvo. Cjelishodno.

Niko neće da kaže o čemu se uistinu radi. Šta je uistinu potrebno. Šta mogu donijeti manje više spontana okupljanja i mlataranje građanskim pravima i slobodama. Niko, osim neka nesuvisla nevladina organizacija na koju niko ne obraća pažnju ni kada urla, neće dati upute o borbi za građanska prava, okupljanja i prosvjede. Za borbu koja će imati smisao građanski karakter, a neće se pretvoriti u izlišno krvoproliće, tragediju ili katastrofu, materijalnu štetu.

U uređenim građanskim/civilnim društvima protesti imaju značenje i karakter javnog mišljenja koje vlast osluškuje i koje može izvršiti pritisak i utjecaj na strukture vlasti i pokrenuti ih u smjeru uklanjanja poteškoća i nepravilnosti, poboljšanja društvenih prilika. Da bi se sudjelovalo u demonstracijama i protestima nekim povodom, nije potrebno biti član neke stranke, a biti član postaje sporedno. Riječ je o tome da su postojeće strukture vlasti kakve imamo nesposobne išta učiniti tek zbog toga jer neko prosvjeduje. One postoje kao vlast i slast i ako ikako mogu a mogu, neće ni pomjeriti svoje guzice u foteljama.

Trebalo bi razumjeti kako je postojeći okvir za vršenje vlasti još uvijek tek uvjetan i nije dobar niti funkcionalan. Proces dogradnje mehanizama vlasti kompliciran je, spor i ne uvijek efikasan. Često je katastrofalan. U bh uvjetima i skoro nemoguć. Sve je zakovano pozicijama raspoređenih vlastodržaca. Različite ideološke pozicije izjednačile su se u katastrofalnoj slici društva, pa se više niko i ni po čemu ne razlikuje. Ta okolnost ima zastrašujući smisao. Kao i javljanje uglednoga univerzitetskog profesora i doktora nauka koji bez invencije i srama kaže kako je za sve kriv loš politički sistem! Za njega je politički sistem Bogom dan kao i ljudi koji ga čine, pa je tako za sve i kriv Bog osobno…

Hoće li i može li se sada gladan i neuposlen svijet okupiti i prosvjedovati pola godine čekajući dok političke strukture bezuspješno zasijedaju nemoćne išta dogovoriti, a trebale bi kao: nešto promijeniti. U međuvremenu, prosvjednici skapavaju od revolta, gladi, gađenja i bijede, a čekajući da strukture vlasti učine neophodne promjene, pa zijevaju od umora i dosade i povremeno zdušno plješću svojim omiljenim političarima?! I sve to nako što četvrt stoljeća nisu uspjeli učiniti niti korak naprijed ili napraviti bilo kakvo poboljšanje.

Protesti kakvi se organiziraju neinteligentno su poigravanje vatrom. U velikoj mjeri to je bezuman čin i samo još jedan vid očaja u kojem skapavaju narodi. Vlast shvata i zna da joj narod ne može ništa, pa vlada sve komotnije. /Čak i zabranjuje prosvjede podlo udarajući na obraz cijekloj popoulaciji, boraca, npr./ Kažemo narodi jer se i ne zna kome je gore: Bošnjacima, Hrvatima, Srbima ili ostalima, jer osim političara svi su sporedni i ostali. Ustvari, dok mislimo kako je nama najgore i ne vidimo kako je svima jednako, osim onima koji su se uhljebili. Bosanskohercegovački narodi su po ko zna koji put izdati od svojih političkih stranaka i prvaka i uvedeni u slijepu ulicu. Niko ovdje ne misli niti o kome osim samo o sebi i svojoj fajdi.

Osim svega, protesti i pobune organizirani ad hoc mogu biti prilika za pravljenje nesagledive štete manipuliranjem okupljenim ljudima i tako produbljavanjem segregacije po svim mogućim relacijama, a već na djelu imamo aparthejd u obrazovanju. To su situacije u kojima se kao uzgred može dogoditi da sasvim nepozvana, nedogovorna i nepoželjna osoba uskoči na govornicu i kaže za tu priliku dobro smišljenu ili bezveznu i zlobnu ideju i misao. Svi mogu i imaju pravo izvikivati parole. Potpaljivati i raspaljivati masu. Građani Bosne i Hercegovine i nemaju baš velika iskustva i tradiciju građanskih okupljanja i prosvjedovanja i borbe za ljudska prava i slobode. Bolje je reći: nemaju takvo iskustvo uopće.

Bosna i Hercegovina skoro i nema niti jednu političku stranku koja prelazi interese stvorenih nacionalnih i entitetskih podjela kao niti neku nevladinu organizaciju koja bi se u općem interesu mogla i imala pravo staviti na čelo mase ljudi koji prosvjeduju iz socijalnih razloga radi ujednačavanja zahtjeva u namjerama, snazi i ciljevima.

Bosanskohercegovačko društvo nema nikakvo iskustvo građanskog života i nastupa prema strukturama vlasti, što se može pretvoriti u još veću katastrofu.

Hvaljeni prosvjedi za jedinstveni matični broj u Sarajevu 2013. godine, najobičnija su mahalska manifestacija i lakrdija, a najuspješnija do sada, jer su se ljudi i žene zaklanjali iza djece u kolicima i naručjima. Ustvari, blamaža je, pa se tako što uopće dogodilo i da postoje snimci o tome.

Želimo reći kako protesti moraju biti brižljivo osmišljeni i organizirani kao istrajno djelovanje građana/naroda prema strukturama vlasti. Nedvojbeno u svim pojedinostima. U formuliranim zahtjevima i održavanju reda tokom prosvjeda u jednakoj mjeri. Inače, okupljeni građani postaju ne/kontrolirana i najobičnija rulja, sila za nasilje i rušenje koju vlast kakva god da jest, čini legalnom. Potom mora se to znati usmjeriti i umiriti prije nego se otme razumu. Niko od nevidljivih organizatora i protestirajućih građana pojedinačno ne zna kako, niti tačno što želi, niti što i kako može postići prosvjedujući.

Ova okolnost je opasna pojedinost koja otvara vrata bezumlju i anarhičnom divljanju s nesagledivim posljedicama. Usmjeravanje prosvjeda ubačenim igračima ko zna otkuda i radi čega, ali ni radi čega dobroga, sve čini i potencijalno još gorim. U takvoj situaciji upravo oni koji su svemu kumovali, naprosto nestanu i ne snose nikakvu ne/odgovornost za posljedice. Nema ih. Protesti građana ne smiju se pretvoriti u rulju koja neartikulirano prosvjeduje i divlja sukladno psihologiji mase.

Građani koji prosvjeduju moraju biti samosvjesni i svjesni uvjeta u kojima žive i prosvjeduju jednako kao i osobne, pojedinačne i zajedničke odgovornosti za učešće u prosvjedima i demonstracijama, tj. moraju biti svjesni ciljeva koje žele postići. Građani koji prosvjeduju ne smiju dozvoliti da postanu masa kojom se manipulira. Oni su skup građanski odgovornih i osviještenih pojedinaca koji o interesantnom pitanju zajednički i umnoženo blisko razmišljaju, a cilj koji žele postići sasvim im je jasan. Građanima se to mora reći prije nego što do prosvjeda uopće dođe.

Okupljeni, građani ne preduzimaju nešto već tačno i precizno protestirajući preduzimaju određenu stvar i postupke i znaju koliko je udaljen cilj koji žele i nastoje postići. Ustvari, frontalno prosvjedovanje protiv svega što kome padne na pamet i okupljanje demonstranata radi toga čisti su nonsens iliti glupost. To nam je u svemu što ne/imamo, nepotrebno. A oni koji ad hoc pozivaju na pobunu trebali bi se prvo pobuniti protiv sebe i svoje pameti kako bi shvatili šta govore i pišu.

Vidimo, kako se protesti građana kao javni oblik pritiska na strukture vlasti mjesecima unatrag pumpaju i podstiču iz inozemstva i u samoj zemlji, a najave protesta očekuju se slavodobitno i pobjednički kao da je već obavljen neki posao ili postignut boljitak. Građanima, potencijalnim učesnicima upućuju se izrazi euforične, bezvezne i zlurade podrške, čak i bezvezno prepisujući i objavljujući upute iz radnih materijala za najrazličitije radionice koje su organizirale brojne nevladine organizacije bez provjere u praksi. Npr., Kratki priručnik za r/evolucionare, etc.

Treba samo pogledati nekoliko popularnih i uvjetno rečeno uglednih portala i to što očito po narudžbi i prema detaljnim instrukcijama, uputstvima i direktivama donose kao tekstove iz tipkovnica  svojih uglednih suradnika u posljednjih šest mjeseci. Suradnika koji nemaju nikakvu odgovornost prema svojoj i pisanoj riječi, kao ni prema portalu na kojem objavljuju, niti prema građanima koje podstiču i nastoje revolucionirati. Dakako, ni prema Zemlji u kojoj žive i onome što u njoj čine. To što čine nerijetko izgleda samo u sebi nespojivo, a dokazom je da rade loše, čak i protiv samih sebe.   Danas nam je više nego ikad potrebna pamet, a pameti nigdje.

Ovaj tekst ne želi ublažiti ili zaustaviti prosvjede građana. Ili proteste orijentirati u krivome smjeru. Ili bilo kako na njih utjecati. Ovo je tekst koji sugerira potrebu da građani promisle i sami odluče. Svako ponaosob. Da osmisle svoje zahtjeve i uobliče svoje ciljeve. Da se samoorganiziraju u cijelosti. Da lobiraju za svoje interese i propagiraju svoje zahtjeve prije održavanja skupova. Da se organiziraju i djeluju kao inteligentni i građanski osviješteni ljudi čiji precizno usmjereni zahtjevi imaju provrazredan i neporeciv značaj i težinu za cijelo društvo. Jednako za njih i ljude koji vrše vlast. Konačno, ovo je njihova jedina Zemlja.

Komentari