OD VIRTUALNOG DO KAMENOG DOBA

Piše: Atif Kujundžić

U samo dva dana, u nepunih četrdeset osam /48/ sati, uvijek mirnim gradom Tuzla protutnjala je ljudska povijest u rasponu od virtualnog do kamenog doba. Da. Protutnjala je čemerna ljudska povijest unatrag, nadajmo se, kako bi se moglo krenuti i unaprijed.

Riječ je o tome što je u virtualnom prostoru interneta počelo okupljanje osiromašenih ljudi vođenih predstavom o osobnoj socijalnoj bijedi, odsustvu pravde i potrebi da se ta stvar u njihovim životima konačno promijeni. Odlučili su prosvjedovati. Okupljanje prosvjednika zakazali su ispred zrgade Višeg suda u Tuzli 05. 02. 2014. godine u 09,00 sati.

 * * *

U prvi mah, pa i nakon sat vremena ideja je izgledala promašenom. Upravo na internetu, odakle je sve i krenulo, govorilo se kako je riječ o stotinu do dvije stotine /100-200/ okupljenih građana, tj. demonstranata ili prosvjednika i mlakoj atmosferi prosvjedovanja.

Tada su okupljeni prosvjednici odlučili krenuti na trg ispred zgrade Kantonalne vlade u Tuzli. Uzgred, stalno su se priključivali novi građani. Tako je skup ispred zgrade sodaso vrlo brzo imao više od 1000 građana koji su prosvjedovali zbog nezaposlenosti, kriminalne privatizacije i neefikasnosti vršilaca kantonalne vlasti. Paralelno, rasle su i policijske snage koje su imale zadatak zaštititi objekat i vršitelje funkcija vlasti.

Gladni ljudi imaju kratak fitilj i brzo gube strpljenje. Kako im se niko od političara nije želio obratiti, eksplodirali su. Sukobili su se sa policijom i provalili u zgradu vlade Tuzlanskog kantona što su kamere neposredno zabilježile. Tražena je smjena vlade. Skandirano je: Lopovi. Izlazite napolje. Podnesite ostavke. Etc.

Kako to već biva, niti demonstranti, niti policajci, nisu imali živaca i strpljenja. Stara je narodna pametnica prema kojoj sila Boga ne moli. Na jednoj strani bili su nedovoljno osmišljeni prosvjedi kojima se spontano priključivao sve veći broj građana, a na drugoj opremljena i dobro uvježbana policija koja je od samoga početka brutalno i prekomjerno koristila silu.

Ozlojeđenost protestirajućih građana rasla je i eskalirala u otvoreni ulični sukob sa policijom. Stalno je rastao broj demonstranata, ali i broj policajaca. Svako je činio svoje. Zbivanje je postalo elementarna nepogoda sazdana od pomiješanih osjećanja, bijesa, straha, mržnje prema vlastodršcima i loših namjera u nastaloj situaciji. Policajci su tukli i hapsili. Demonstranti su vikali, psovali, bacali kamenje, razbijali prozore na zgradi vlade, palili gume, razvaljivali kontejnere za smeće, lomili saobraćajne znake.

Događaji su izmakli kontroli. Bilo je sve više povrijeđenih građana i policajaca, sve više građana koji su uhapšeni ili kao i policajci trebali hitnu medicinsku pomoć. Među uhapšenima je i Aldin Širanović, mladi čovjek koji je bio na čelu internetske grupe udar, a na protestima sa bh zastavom preko tijela i megafonom u ruci, u jednoj fazi usmjeravao je tok demonstracija i događaja. Dakako, potpuno nesvjestan šta čini i čime se bavi.

Demonstracije su zakazane i nastavljene narednoga dana tačno u podne. Sada je to bio veći broj, čak i više od tri hiljade ljudi /3000/ građana. Sada i lošijeg raspoloženja zbog događaja od prethodnoga dana. Bio je i veći broj policajaca. Broj građana bio bi i neusporedivo veći da prilazne ulice prema zgradi vlade i prilazni putovi prema gradu Tuzla nisu blokirani od strane policije. Sada su već svi koristili sva raspoloživa sredstva osim vatrenog naoružanja.

Vijesti koje su se čule u formi različitih izjava iz vlade, općinskoga vijeća i policije bile su bezobrazne i činile su stvari još gorima u raspoloženju demonstranata čiji su protesti eskalirali i trajali i duboko u noć. Događalo se svašta i o tome ćemo još biti obaviješteni i saznati mnoge pojedinosti.

Protestirajući građani uzvikivali su različite slogane koji su uz poznato Lopovi! Ostavke! – zvučali i nebulozno, kao: Pobuna! Narodna revolucija!, i sl. očito i ne znajući šta te riječi znače. Iz nebroj izjava jasno se vidjelo kako je pokretač isti: socijalna bijeda građana, nezaposlenost, ugrožena egzistencija i bešćutna vlast, ali i neorganiziranost i neupućenost prosvjednika. Umjesto da se događaji smire, nezadovoljstvo i sukobi su eskalirali do neželjenih oblika i razmjera.

Ljudi su u proteste krenuli iz svoje muke i virtualnog svijeta interneta. Demonstracije su zakazane sa interneta i mreže face book koja je gostoljubivo izražavala potporu namjerama prosvjednika. Dakle, sve je krenulo iz najsuvremenijeg vida međusobnog komuniciranja i razmjene informacija o jadu i bijedi. Sve su svi mogli vidjeti i predvidjeti. Sarkastično kazano, na strani demonstranata bili su samo demonstranti i internet kao otvorena mogućnost komuniciranja i izražavanja međusobne podrške. Vlast je šutjela ili se gradila blesava, što i nije daleko od istine.

Policajci su mladi, snažni, suvremeno obučeni i opremljeni. Štitovi i kacige od pleksiglasa, dugačke palice. Kreću se u kordonu i grupama. Dobro trče i udaraju. Znaju borilačke vještine. Gdje udare tu trava ne raste. Iz eskalirajućih zbivanja,  potkrijepljena video snimcima stiže vijest da se demonstranti i policija tuku kamenicama. Tuku se kamenicama koje su upravo demonstranti bacili na policajce i zgradu vlade. Sad i policajci koriste isto sredstvo protiv demonstranata. Što i ne bi kada im pada na kacige i štitove!

To je pravo kamenje, komadi cigle, betona, asfalta. Pucaju glave i policijski šljemovi. Sve se događa istovremeno: najsuvremenija oprema policajaca i ljudi koji bacaju kamenje kao u kamenom dobu. Policajci prihvataju kameno oružje kojim su ih demonstranti upravo tukli i sudjeluju u haosu kojemu su trebali samo nazočiti i eventualno usmjeriti tok.

To je već prethistorijska slika očaja i bezumlja iz kamenog doba pred našim očima i kamerama, na internetu kao globalnoj informatičkoj i komunikacijskoj mreži i televizijskim ekranima.

Sliku produciraju socijalna bijeda građana i upravo sama bezumno koristoljubiva vlast prema kojoj su prosvjedi i usmjereni, a koja je prethodno po svim osnovama izdijelila i atomizirala ljude. Bijedom je vratila građane u prethistoriju kako bi efikasnije vladala njihovim životima. Vratila ih je u prošlost do kamenog naoružanja koje koriste nasuprot policijskim snagama, gumenim mecima, suzavcu i automatičarima.

Svojom nakaznom pohlepom i prokletstvom vlast je bezočno opustošila sve što je mogla. Provela nakaznu i kriminalnu privatizaciju. Ukrala je i uzela sve što se moglo ukrasti i uzeti. Zadužila zemlju do dužničkog ropstva. Ostavila ljude bez posla i sredstava za život. Vlast se vozi luksuznim automobilima, helikopterima, avionima. Opremljena i dobro obučena čuva je policija. Vlastodršci su u skupim odijelima, kravatirani i s visokim plaćama. U foteljama. Arogantni i puni sebe kao tuke govana.

Vlast je izgubila svaku mjeru i svaku vezu sa stvarnošću i životom. Sa narodom koji ju je izabrao. Vlast nema smisla za šalu i narodne ideale. Vlast je pametna, svi drugi su budale. Sa vlašću nema šale.

Dakako, stvari mogu uvijek biti i gore. Narod je to naučio upravo od svoje vlasti. U posljednjih dvadeset i četiri /24/ godine nebroj puta smo željeli da to što nam se događa već bude dno koje dotičemo. Govorili smo: pa, ne može više biti gore od ovoga! Ali vlast nas je  svaki put uspješno uvjeravala kako možemo tonuti još dublje. Sada izgleda kao da bi mogao doći red i na vlast da malo tone. Ne samo da tone, već i da leti. Makar i ne znala plivati, roniti i letjeti. Sve se može kad se mora. Takvo je narodno životno iskustvo.

U dva dana pokazala se zastrašujućom još jedna stvar: novinari i mediji. Skoro, pa među novinarima nema živa čovjeka koji razumije šta se događa i zna šta gleda, niti kako bi rekao istinu i suvislu riječ o događajima. Boje se sami sebe. Ne znaju šta gledaju i vide. Ne vjeruju svojim očima. Nemaju blage veze. Prave se ludi. Bauljaju okolo s mikrofonima i kamerama. Demonstrante nazivaju protestantima i tako im određuju vjeru o kojoj takođe nemaju pojma. Tavrljaju i trućaju. Slikaju se. Mediji su žuti bez mjere. Misle da je lukavo to što čine, pa i glupavo šute. Šute i čekaju.

Potom objave kako Tuzla gori u plamenu, a vlast je izdala naređenje: udri bagru! Toliko zluradosti i pakosti naspram događaja, naroda na ulici i vlasti u foteljama, u Tuzli! U njihovoj zemlji i gradu, prema onima koji su im dali posao i priliku, koji su ih odhranili i školovali. Ali, mediji su naučili da se nekome dodvoravaju i služe i ne mogu se osloboditi starih navika.

Zlurado i pogano do neshvatljivoga zadovoljstva zbog razvoja događaja, istaknuti profesor Fakulteta političkih nauka iz Sarajeva iza nevjerojatne maske svoga izobličenog lica nada se kako je to najava nekakvoga proljeća. Dobri Bože! Valjda misli na Veseli pariški svibanj i 1968. Jadna majko svoja. Ljudima oči ispadaju, a profesor nesuvislo baca šezdesetosmaške metafore u sentiš raspoloženju.

Ova zemlja među ljudima koje smatra intelektualcima ima najviše neodgovornih ljudi i budala koji život provode visoko na nebesima ili u špiljama. Na površini zemlje  nisu i ne znaju gdje su. Ne znaju kako je na Zemlji. Plove na za sebe izmišljenim oblacima i otocima. Uživaju u svojim snovima i lagodnim životima. Ni brige ni pameti, a ni odgovornosti.

Vehida Šehića koji je stalno na najvišim dobro plaćenim funkcijama od minuloga rata do danas, glupava novinarka pita otkuda na demonstracijama toliko učenika srednjoškolaca. On jednako glupavo odgovara i kaže kako su ta djeca neobrazovana, neuka, besposlena, pa idu tamo gdje mogu naći belaja. Nevjerojatno.

Taj istaknuti tuzlanski intelektualac, nema pojma ni blage veze o tome kako su ta djeca upravo oni mladi i ovovremeni ljudi koji su najviše lajkali pozive na prosvjede i demonstracije na internetu! Tek potom su građani, među kojima su i njihovi roditelji, čak i podsticani od te iste djece izašli na ulicu. Izašli zbog očaja i kako bi sačuvali dostojanstvo roditelja.

To su djeca čije su roditelje naše vlasti ostavile bez ičega. To su djeca koju roditelji bez ičega trebaju hraniti i školovati. To su djeca koja će morati otići iz ovakve zemlje kako bi mogla zaraditi parče hljeba. To su djeca koja će biti najbolji ljudi i radnici svuda gdje dođu širom svijeta, a ova će zemlja biti bez njih, makar su u njoj rođena i školovana. To su naša djeca, Šehiću jadni i čemerni, a ti to ne znaš!

Šehić je samo jedan od nebrojenih tupadžija koji svemu ovome već dvadest godina /a takav čovjek pouzdano i cijeloga svoga života/ dobro kumuje iza firme o borbi za ljudska prava, demokratiju i građansko društvo u koje se svakodnevno zaklinje, a koje kako vidimo iz njegove izjave uopće ne razumije.

Šehić je Tuzlak ali ne zna da su u neposrednoj blizini zgrade Kantonalne vlade /ispred koje su prosvjedi bili najžešći/ locirane skoro sve tuzlanske srednje škole i da djeca ako žele imaju pravo, mogu u toku školskoga odmora doći na prosvjede kao visoku školu borbe za građansko i civilno društvo, pa se vratiti u školu na sljedeći čas.

Dakle, uopće nije slučajno što u politici i vlasti imamo ljude koji su još uvijek po shvatanju suvremenog svijeta tek reptili, dinosaurusi i čudovišta koja ne razumiju ni same sebe. Nemaju pojma o sebi i drugim ljudima. O vremenu i nevremenu. O komuniciranju sa svijetom i svojim bližnjima. Oni jedva da umiju uključiti svoje sukpocjene laptope koji su im darovani uz mobilne telefone, sekretarice, vozače, urede i automobile. To, nije dobar znak, a znakovito JEST.

 

(digitalne-knjige.com)

Komentari