Dodik i Čović nemaju snage da spriječe ulazak BiH u NATO, niti ih Rusija može zaštititi

Nakon sastanka Dodika i Čovića na Jahorini, gdje su se njih dvojica usuglasili oko onoga što, navodno, prije nije bilo usuglašeno, ostaje jedan broj otvorenih pitanja, od kojih se nameće ono prvo, da li njih dvojica znaju, odnosno da li su svjesni šta izgovaraju u javnom prostoru i drugo, jesu li svjesni svojih političkih postupaka kojim kontriraju onome što kolokvijalno nazivamo Zapad. Iz njihovih javnih izlaganja, kao otvorena, nameću se tri vrlo jasna pitanja.

Prvo od njih odnosi se na intenciju Bosne i Hercegovine da postane punopravna članica NATO saveza. Kada se samo malo zađe u geopolitički kontekst, gdje ostaje nepoznato ko ovaj dvojac Dodik-Čović zapravo savjetuje i da li taj neko zna šta ih savjetuje, onda se mora sagledati nekoliko elemenata koji se tiču NATO-a i te ideje za uvrštavanje svih zemalja Zapadnog Balkana u taj vojni savez. Još tamo 1960. godine, ideju o proširenju NATO-a na krajnji istok Europe, plasirao je Zbigniew Brzezinski kao tadašnji savjetnik u izbornim aktivnostima predsjednika Johna F. Kennedyja, u kojem je umjesto nastavka Hladnog rata, kao lakše rješenje, predložio postepeno širenje NATO-a na europski istok dokle god je tako nešto moguće. Tada je postavljen i plan, koji je sredinom 1970-tih Brzezinski iznio u Uppsali, kada je kao pravilno vrijeme za pokretanje takvih aktivnosti, označeno vrijeme nakon Titove smrti.

Paralelno s time, Sjedinjene Američke Države imale su svoj geopolitički plan »Rimland« koji je govorio o tome da se treba ovladati toplim morima i ne dozvoliti izlazak tadašnjem SSSR-u na bilo koje od toplih mora. Zašto baš topla mora? Zato jer se toplim morima, primarno obavlja skoro sav transport roba, od čega transport nafte ima najveći značaj, jer se morima obavlja najveći opseg transporta nafte i njenih derivata. To je SAD tokom historijskog toka i uspio, sa nekoliko »džepova« gdje im je širenje NATO-a na krajnji europski istok zapelo. Naravno jedinstvena tačka je Ukrajina, odnosno poluotok Krim, gdje je takav plan naišao na poteškoće, odnosno bilo je nerealno zamisliti da će sadašnja Rusija tek tako izaći iz svoje dvije najveće crnomorske vojne baze na Krimu.

Ipak, pored toga, ostali su »džepovi« na Zapadnom Balkanu, pa se u okviru odgovarajućih aktivnosti jedna po jedna zemlja nastala raspadom nekadašnje SFRJ usisava u taj vojni savez. Dakle radi se o širem američkom interesu, kojeg kada stavite u kontekst da postoji za njih »neki Dodik« koji to ne dozvoljava, ulazite u prostor izrazite disproporcije moći koju ima SAD sa jedne strane i neke jako male moći koju ima Dodik uz pomoć Čovića, sa druge strane. U geopolitičkom smislu, sve zemlje Zapadnog Balkana će u okviru američkog interesa, zasigurno ući u NATO savez, gdje tome bilo koje političko partnerstvo Dodik-Čović ili slično tome, nema dovoljno političke niti vojne snage da se to spriječi. Zato se još jednom pitam ko taj dvojac savjetuje, jer se ovdje radi o jako velikoj geopolitičkoj igri u kojoj su oni sa svojim političkim partnerstvom ipak premali igrači. Nije pametno, a istovremeno nimalo mudro pružati otpor takvim širokim geopolitičkim interesima SAD-a. Zaključak ovog pitanja jako je jednostavan. Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje sa Zapadnog Balkana, ući će zasigurno u NATO savez i svako ko pruža otpor tim integrativnim procesima, biće nepoželjan sagovornik za SAD, pa i za Zapad u širem smislu.

Drugo pitanje, odnosi se na europske integracije. Današnja konstatacija Milorada Dodika da je Odluka Europskog suda iz Strassboruga u predmetu »Sejdić-Finci« mrtvo slovo na papiru, dodatni je pokazatelj nepoznavanja Dodika sadašnjih, modernih političkih okolnosti u Europi. Proglasiti tu odluku nebitnom, veoma je intrigantan i politički nepromišljen, odnoso opasan potez. Zadirati u temelje Europske unije, a to je njena europska pravna stečevina (izv. acquis communautaire), također, nije nimalo pametan politički potez, kojem još Dodik dodaje i element diskriminacije, govoreći da će se ovdje birati samo Bošnaci, Srbi i Hrvati i da je to za njega kraj priče.

Takva tvrdnja duboko zalazi u nepoštivanje vladavine prava, na kojoj je temeljen moderni svjetski poredak, pokazatelj je stilski srednjevjekovnog, feudalnog koncepta vladanja kojeg prakticira i dodatno producira Dodik, uz pomoć svoga partnera Čovića, ali i nekih iz Sarajeva, kojima takav model odgovara, jer omogućava zaštitu osobnih interesa svih njih, kojima europski principi i standardi predstavljaju kočnicu za ostvarivanje tog niza uskih osobnih interesa. Zanemariti vladavinu prava, u ovome konkretnom slučaju Protokol 12 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se zabranjuje diskriminacija, također, nije nimalo pametan politički potez, bilo kojeg od sastavnih dijelova političkih elita, kojima politika služi isključivo za zaštitu njihovih osobnih interesa.

Ono što je sigurno činjenica u svoj toj priči je da Europa tako nešto neće dozvoliti, kroz sistem političkih i diplomatskih alata kojima raspolaže, u kojima će svi oni koji zanemaruju temelje Europske unije, vrlo izvjesno ispasti iz ozbiljne političke priče. Ako zamišljaju kako će ih Rusija ili neko treći u svemu tome zaštiti, bilo bi dobro da znaju kako su oni toliko mali igrači da ne mogu biti čak niti moneta za potkusurivanje.

Treći element jeste ono što Dragan Čović, a od danas i sa zvaničnom podrškom Milorada Dodika, stalno na nivou klasične političke manipulacije govori – da treba obezbijediti legitimno predstavljanje naroda, što je fenomen koji apsolutno nigdje u svijetu ne postoji, posebno ne u bilo kojoj zemlji, članici Europske unije. Takav politički sistem u kojem bi eventualno postojao fenomen legitimnog predstavljanja naroda zadire preduboko u osnovna ljudska prava i projicira nekoliko elemenata diskriminacije, što je neprovodivo i nemoguće ako se želi ići u euro-atlantske integracije. Bez obzira na Čovićeve ambicije da HDZ-u priskrbi sistem u kojem će oni biti vječna vlast (što je nedemokratski i diskriminatoran princip), tako nešto se neće desiti unutar euro-atlantskih integracija, pa se time i on približava crnim listama, kako EU tako i SAD-a.

Njegove političke ambicije su u prevelikoj disproporciji sa temeljnim načelima liberalne demokracije, da bi tako nešto bilo ko iz zapadne hemisfere dozvoljavao, jer bi time bila otvorena mnoga bolna pitanja u europskim zemljama, posebno u onim članicama Europske unije. Zar stvarno neko misli da će to neko radi ambicija Dragana Čovića dozvoliti? To sadašnji, ipak malo veći politički i geopolitički igrači od ad-hoc partnerstva Dodik-Čović, zasigurno nikada neće dozvoliti.

Pokušajmo izvesti poneki zaključak. Bosna i Hercegovina može biti organizirana jedino kao građanska, demokratska zemlja, vrlo izvjesno i kao složena unitarna država sa dogovorenom decentralizacijom, odnosno ekonoskom regionalizacijom, kao principom koji može pomiriti etno-nacionalni i građanski princip, koja kao takva može ide u euro-atlantske integracije, zatim postaće članicom NATO-a i Europske unije i u tom pogledu nikakav Dodik ili Čović ili neko treći ne može učiniti ništa.

Iako je Dodik ranije već pokušao, na primjer, predstaviti američkog diplomatu Hoyt Yeea kao nekog ko nije član nove američke administracije, samo je pokazao elementarno nepoznavanje odnosa koji vladaju u SAD-u. Demantiran je time što je diplomata Hoyt Yee još uvijek na istoj poziciji, zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a, koji se bavi, između ostalog otvorenim pitanjima Zapadnog Balkana. Dakle, Hoyt Yee je i dalje na istoj poziciji, u kontinuiranom je obilasku ovoga terena, kako bi bio supervizor političkih dešavanja na Zapadnom Balkanu, pa time i samog Dodika ili Čovića.

Zna tako nešto jako dobro Dragan Čović, jer ako imalo poznaje diplomatki riječnik, trebalo bi mu biti sve jasno nakon sastanka sa američkom ambasadoricom u BiH Maureen Cormack i Hoyt Yeeom, posebno ako uzme u obzir šta mu je sve rečeno da se od njega očekuje. Svaki otpor tome nije nimalo pametan

 

(Vijesti.ba)

Komentari