Naše karavane prolaze: Dodikov juriš na bosanski jezik

Piše: Mehmed Meša Pargan

Osnovni sud u Kotor-Varoši prošle sedmice donio je presudu u kojoj se kaže da prosvjetne vlasti bh. entiteta RS nisu provodile diskriminaciju nad djecom u naselju Vrbanjici. Roditeljima, koji su insistirali da njihova djeca pohađaju nastavu na bosanskom jeziku, naloženo je da plate 7.000 maraka troškova sudskog postupka.

Ovim činom Osnovni sud je, kao produžena ruka ideologije nacionalizma i separatizma, učvrstio ideološki stav i djelovanje režima Milorada Dodika, koji je u posljednjoj godini pokušao protjerati bosanski jezik iz ovoga entiteta. Taj posao je rađen sistematski i u kontinuitetu, a da nije završen, pokazali su prošlosedmični nalozi direktorima škola u nekim bošnjačkim zajednicama u Podrinju, da se termin bosanski jezik promptno supstituira terminom bošnjački jezik.

Plansko reduciranje prava

BiH je potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima, a ova konvencija garantira osnovna prava, među kojima je i pravo na jezik. Kao konstitutivni narod, Bošnjaci imaju pravo na svoj jezik – a oni svoj jezik zovu bosanski. Ako vlasti RS-a tvrde da se poštuju prava svih, zašto onda roditelji tvrde da su njihova prava ugrožena? Da li se radi o politikanstvu ili o esencijalnim pravima? Kako se, ustvari, u RS-u ostvaruje pravo na jezik? Sve su to pitanja koja traže odgovor, ali za odgovore sada niko nema vremena. Vrijeme je za udarničko negiranje prava, identiteta, postojanja!!! Jer to je najpouzdaniji put za udaljavanje, secesiju, mržnju…
Sve do prošle godine i dolaska Milorada Dodika na čelo entiteta, termin bosanski jezik nije bio otvoreno i sistemski osporavan, iako praktički nije dopuštano da se slobodno koristi u školama. Pitanje njegove upotrebe rješavalo se parcijalno, traženjem na terenu rješenja od škole do škole. Sve do početka ove decenije direktori škola (općepoznato je da su minimalno 99 posto direktori Srbi) insistirali su da se nastava izvodi isključivo na srpskom jeziku. Ipak, vremenom se činilo da dolazi do relaksacije odnosa i sve veći broj škola dopuštale su pravo da se nastava izvodi na bosanskom jeziku, ma šta to značilo. U krajnjem, u knjižicama se moglo napisati – bosanski jezik. To je bilo pravo i, na neki način, satisfakcija. Međutim, prošlogodišnjim rasplamsavanjem nacionlističke i separatističke politike čiju je trasu jasno definisao Milorad Dodik a Vlada bh. entiteta RS slijepo provodila, sistemski se ušlo u plansko i precizno reduciranje svih prava Bošnjaka i Hrvata u RS-u. Među prvim pravima bilo je pravo na jezik.

Režim je u funkciji mržnje i diskriminacije u javnost plasirao novi termin: bošnjački jezik. Nikada u povijesti, nijedan narod, nijedna grupa na svijetu svoj jezik nije zvala bošnjačkim. Bošnjaci su, na tragu jezičkih tradicija Bosne kroz povijest svoj jezik zvali bosanskim, a to su u kontinuitetu potvrđivala važna djela koja su učvrstila bosanski jezik u porodici svjetskih jezika, kao ravnopravnu činjenicu, s višestoljetnim iskustvom upotrebe. Pored Bošnjaka, stoljećima su i drugi narodi u BiH govorili tim jezikom. Ipak, Dodikov režim napravio je svojevrsni presedan uskrativši esencijalno pravo na jedini postojeći – bosanski jezik.

Kolike su razmjere sistemske diskriminacije i mržnje pokazao je zvanični dokument koji je krajem septembra 2015. potpisao ministar prosvjete RS Dane Malešević. On piše: „Prema tvorbenim pravilima srpskog jezika od ‘srpski narod’ izvodi se ekvivalentan naziv ‘srpski jezik’, od ‘hrvatski narod’ izvodi se ekvivalentan naziv ‘hrvatski jezik’, a od ‘bošnjački narod’ moguće je jedino izvesti naziv ‘bošnjački jezik’, a nikako nije moguće izvesti naziv ‘bosanski jezik’. Naziv bošnjački jezik odgovara nazivu bošnjački narod.“

Maleševićev čin mogao bi uvesti opasne kulturne prakse na ovaj prostor i dati legitimno pravo drugoj ili drugim stranama da sami definiraju nivo prava drugim narodima. Neka nas ne čudi ako već sutra neko izađe i kaže da se prema tvorbenim pravilima bosanskog jezika, mogu izvesti imena jezika: u Bosni – bosanski, u Hrvatskoj – hrvatski, a u Srbiji – srbijanski. Da li će to značiti da će se u zvaničnoj upotrebi srpski jezik od tada zvati srbijanski? U tom slučaju srbijanski jezik bi bio potpuno ravnopravan sa bošnjačkim!?

Porazna je činjenica da je kampanju negiranja bosanskog jezika pokrenula Srpska akademija nauka i umetnosti iz Beograda, na način kako je svojevremeno negirala državu BiH i stimulisala vlastiti velikodržavni projekat! Nakon naših iskustva iz devedesetih, naivnim se čine očekivanja Beograda i Banje Luke da će njihovo bezobrazno i fašisoidno negiranje promijeniti ime bosanskog jezika. Sada se mnogi pitaju, da bi se jezik zaštitio, da li treba ići tuk na utuk? Istina, klin se klinom izbija, ali moramo znati da ostane velika rupa. Ovdje je važno napomenuti (onima koji sutra mogu reći da nisu znali): svako ko bosanski jezik nazove bošnjačkim tretirat će se u bosanskom biću kao fašista.

Novo negiranje

Vlasti RS-a ideološki, emotivno i nacionalno osviješćeno, potpuno svjesno i voljno igraju ulogu nasljednika politike odgovorne za jedini genocid na tlu Evrope poslije Hitlera. Porazno je da još nisu kažnjeni počinioci tog genocida. A složit ćemo se da je negiranje jezika spram činjenja genocida potpuno zanemariv čin, iako u svojoj biti ova dva (zločinačka) čina imaju istu funkciju. Posljedice negiranja jezika su povijesno teške. Ostat će zabilježeno da je u vrijeme najvećega širenja demokratske Evrope, u njoj provođena diskriminacija, zabranjivana upotreba jezika i da su djeca godinama pohađala alternativnu nastavu u alternativnim prostorima (šupama, mektebima, kućama…) jer im sistem nije dopustio da uče svoj jezik. I to nije činio pojedinac, već čitav sistem. Isto kao što je čitav sistem stajao iza genocida!

Bahatost aktualne vlasti najbolje se ilustruje nedavnom tragikomičnom izjavom predsjednika entiteta da će rado dopustiti Kinezima školovanje na njihovom maternjem jeziku u RS-u. Pri tome uskraćujući pravo Bošnjacima na bosanski jezik.

Posljednjih mjeseci u medijima iz susjedstva javlja se tendencija negiranja bosanskog jezika i sve češće se koristi termin bošnjački jezik. I pored mnoštva pisama poslanih iz BiH redakcijama ta praksa se ne mijenja – negiranje bosanskog jezika postalo je regionalni trend. Stranice Wikipedia iz Hrvatske i Srbije stvaraju ciljanu zabunu nazivajući bosanski jezik nepostojećim imenom. Čak se i u državnim institucijama u Makedoniji koristi isključivo ime bošnjački jezik, iako mjesecima bošnjačka zajednica protestuje i dostavlja dokaze da se radi o bosanskome jeziku.

S druge strane, desio se jedan zanimljiv obrat: oni koji su godinama negirali postojanje Bošnjaka, uporno koristeći ime musliman, sada su najglasniji u imenovanju bosanskog jezika bošnjačkim. Da li to znači da je negiranje postojanja jednoga naroda završeno pokretanjem nove negacije? Na isti način, traganjem za novom negacijom, u perspektivi će biti okončano i negiranje bosanskoga jezika. Jer, onaj ko govori bosanskim jezikom, on je poput čovjeka koji udiše zrak. Koliko god vi tvrdili da zrak ne postoji, čovjek će disati. Neki će se truditi da pokažu da taj zrak postoji. Neki će samo disati, svjesni da će dovijeka psi da laju a karavane prolaze. Naše karavane prolaze – govorimo bosanski!

(Faktor.ba)

Komentari