Od puzanja pred „teheranskim sećijama“ do rušenja Radojičića

Piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik krenuo je u veliku akciju „podvijanja repa“ pred Strankom demokratske akcije, kako bi umolio Bakira Izetbegovića da SNSD odabere za partnera u formiranju Savjeta ministara BiH.

Pri tom, Dodik računa na nesebičnu pomoć Dragana Čovića, koji mu je dužan određene političke usluge, jer je u protekle četiri godine Dodik bio najagilniji agent hrvatskih interesa u BiH.

Dodik nudi brza rješenja za „Sejdić-Finci“ i „mehanizam koordinacije“, kao da je riječ o gotovim jelima (samo ih treba podgrijati) i sve ono oko čega se u BiH godinama sukobljavalo biće „riješeno“ preko noći. Uz to, on više nije za rasturanje BiH, već se odjednom dosjetio da je za njenu stabilnost, a počeo je Bosnu i Hercegovinu da brani od „naleta Evrope“ i „pritisaka Evropske unije“.

Samostalnost Republike Srpske, za koju se Dodik zalagao do 12. oktobra, preko noći je nestala sa političkog jelovnika, a lider SNSD-a okrenuo je ploču, otvoreno se dodvorava „Teheranu“ i puže oko tamošnjih političkih sećija.

Njegova prevrtljivost je očekivana, jer je posledica želje da pokuša SNSD ugurati u vlast i tako spriječiti raspad stranke. Do kojeg će neminovno doći, ode li SNSD u opoziciju. Dodik je u grču straha, a njegovo trenutno agregatno stanje „Šatl Bosanca“ pokazatelj je koliko dubok je njegov strah od silaska SNSD-a sa vlasti i svega onog što taj, sasvim realan, epilog donosi.

Dodikova „pozitivna bh. geografija“ trajaće samo do eventualnog institucionalizovanja SNSD-a u vlasti po svim nivoima, a onda „Jovo nanovo“: ponovo opsjene i magline oko nezavisnosti RS, njene ugroženosti, neodrživosti BiH; Ponovo političko nasilje, primitivizam, bahatost i nastavak otimačine…

Interesantne su pozicije SNSD-ovih mogućih partnera na nivou BiH.

SDA jeste pobijedila, ali nikakvu vlast u Federaciji BiH ne može uspostaviti bez HDZ-a. Važnije od toga je da SDA i HDZ zajedno nikakvu kvalitetnu vlast u Federaciji BiH ne mogu uspostaviti bez Demokratske fronte Željka Komšića ili, pak, bez SBB BiH Fahrudina Radončića.

To dovodi Dodika u situaciju da puže pred mnogo većim brojem “političkih sećija”, od onih koje postoje u SDA. A u toj stranci najmanje su dvije sećije: jedna koja je otvoreno protiv Dodika i jedna čiji je odnos prema njemu pola/pola. Tu drugu predvodi Bakir Izetbegović, dok se liderom prve može smatrati Adil Osmanović.

SDA frakcije nisu suprotstavljene samo oko Dodika, već i oko podjele političkog kolača, a još su daleko od toga da ga punih usta zagrizu, pošto se DF i SBBBiH ne izjašnjavaju oko ulaska u vlast sa SDA i HDZ. Ostanak Komšićeve i Radončićeve strukture u opoziciji, kod SDA izaziva jezu, jer bi, zajedno sa HDZ-om, morali koalirati sa malim igračima.

To je “tanka većina”, koja bi vrlo brzo pukla pred naletima teške ekonomske krize i snažnih opozicionih partija.

Slaganje vlasti u Federaciji BiH, koje je ključni uslov za formiranje institucija BiH i Savjeta ministara, biće veoma teško  zbog navedenog, jer nepostojanje kvalitetnih skupštinskih većina u kantonima i na nivou Federacije BiH (ukoliko DF odluči da ostane opozicija), zbog složenosti Ustava Federacije, dovodi do krize u cijeloj BiH i bez sukobljavanja na međuentitetskoj granici.

Tek kada se uspostavi vlast u Federaciji BiH, odnosno postignu konačni dogovori po tom pitanju, stranke iz tog entiteta moći će se okrenuti formiranju vlasti na niovu BiH, a u SDA traženju odgovora na pitanje da li će i naredne četiri godine njihova politika biti potpuno inferiorna u odnosu na osovinu Dodik-Čović.

Uz to, svako koaliranje SDA sa Dodikom u biračkom tijelu te stranke izazvaće ogromno razočarenje i značiće prvi veliki postizborni udarac toj opciji. Poređenja SDA sa SDP-om, koji je uništen nakon Dodikovog zagrljaja, nameću se kao realna. Isto tako i epilozi.

HDZ hoće jedno vrijeme držati Dodiku stranu, ali ni to nije “zakovano”, jer i Čović, ma koliko snažan u ovom trenutku bio, ne može sam odlučiti o formiranju vlasti na bilo kom nivou. Istina je da se vlast ne može formirati bez HDZ-a, ali to je već sasvim druga ravan.

Čović će, sigurno je, poslednji odlučiti: ukoliko SDA izabere Dodika i on će; Desi li se suprotno, lider HDZ-a će se zahvaliti Dodiku na saradnji.

Dok puže po “teheranskim mahalama”, pokazujući svoje “novootkriveno” bosansko lice, Dodik, istovremeno, u Republici Srpskoj, takođe grčevito, pokušava spriječiti udaljavanje SNSD-a iz vlasti.

Kako bi sakrio realno stanje stvari, koje kaže da je (kada se imaju u vidu resursi sa kojima je raspolagao Režim i njegovi protivnici) njegov preskupo plaćeni “tenk” na izborima razlupan od opozicionog “stojadina” (istina, “stojadin” nije tenk još odvukao u staro gvožđe, ali na dobrom putu je da to učini), Dodik sadi tikve i sa političkim leševima, poput Momčila Krajišnika i njegovih desetak (onemoćalih, iznurenih, nikom potrebnih) pratilaca, koji ne znaju jesu li došli ili pošli.

Dodikovo udruživanje sa Krajišnikom, koji je do prije par godina za SNSD bio oličenje najcrnjeg zla, precizno pokazuje do koje mjere je ta stranka potonula, izgubila kompas, a makijavelizam se, nakon takvog vezanja zastava, može tretirati moralnom kategorijom u odnosu na politiku koju oni vode.

Dodik od Krajišnika, maksimalno, može dobiti grip i ništa više, jer je nekadašnji gospodar života, smrti i prljavih poslova, u političkim kategorijama bezvrijedan i ostavlja dojam ružne fleke, a nikako carskog srebra. Otužno je gledati Krajišnika u ulozi Dodikovog lakeja, ali sam je sebi obukao odoru sluge, i ponudio se da (sa proširenim venama i drhtavim rukama), za okrajak služi Čelnika Režima, pa nije za žaliti, jer je to njegov lični stav. A i demokratija je, svako ima pravo izbora, pa tako i Krajišnik da pokaže kakva je ruina.

Posebno težak front Dodik ima unutar sve labavije i poroznije Koalicije, koju (još uvijek) čine SNSD, DNS i SP RS.

Dva manja partnera, DNS i SPRS, u situaciji su da odmah zapečate sudbinu SNSD-a, tako što će ih gurnuti u opoziciju. Njihovo ostajanje uz SNSD ne garantuje im vlast zbog niza uslova, od kojih je jedan od bitnijih četiri nesigurna mandata (ranije je bilo tri sa liste DNS-a, ali se pojavio još jedan na listi socijalista), za koje ne mogu garantovati da će podržati takvu odluku. Istovremeno, koaliranje sa Savezom za promjene, DNS-u i socijalistima pruža mogućnost većeg učešća u vlasti, od nesigurne kombinacije sa SNSD-om.

Dodik ne namjerava dati DNS-u i SPRS-u ni poziciju premijera, a ni pozicije ministara unutrašnjih poslova i finansija.

Ukoliko bi to učinio, sveo bi SNSD na ulogu koju socijalisti imaju u još uvijek aktuelnoj vladi Željke Cvijanović; Ulogu popunjavanja ekipe na marginalnim pozicijama i poslušnog dijela glasačke mašinerije.

Takav rasplet za Dodika bi značio potpuni politički debakl i on i njegov preostali neveliki uticaj bili bi potpuno nulirani.

Zato će Dodik insistirati da SNSD da premijera, a za to mu je neophodan dogovor sa SDA, kako bi privukao koaliciju “Domovina” na svoju stranu. I ojačan otpočeo pregovore sa DNS-om i socijalistima.

Dodikov zahvat je preširok, ali drugačije ne može, jer su izborni rezultati takvi. Cilj mu je samo jedan: učestvovati u Savjetu ministara i formirati Vladu RS, nakon čega bi uhapsio ponekog socijalistu i deenesovca, kako bi “borbom protiv kriminala” pokušao smiriti socijalne tenzije, do kojih će, neminovno, doći. (Jer, para nema, niti će ih biti. Samo teški dugovi i još teže dubioze. Sve je upitno: i plate i penzije i radna mjesta…).

I ova činjenica dovodi DNS i SP RS u dilemu: da li oni, (kao koalicioni partneri Saveza), da hapse SNSD-ovce, ili da budu hapšeni, kao koalicioni partneri SNSD-a? Pitanje nije uopšte bezazleno; Štaviše, jedno je od ključnih.

Poslednja karika Dodikovog velikog plana za ostanak na vlasti je izbor kandidata SNSD-a za premijera. To nikako nije Igor Radojičić, jer bi eventualna premijerska pozicija mogla ojačati Dodikovog decenijskog poslušnika do gabarita Jadranke Kosor.

Dodik ne vjeruje nikome, Radojičiću najmanje, i zato je njegov prvi izbor za mandatara nove vlade RS (ukoliko SNSD uopšte dođe u priliku da sastavlja izvršnu vlast) Stevo Mirjanić, aktuelni Ministar poljoprivrede.

Dodik nije slučajno odabrao Mirjanića, jer njegove pozne godine mu garantuju da će on i dalje upravljati Vladom RS, a i unutar SNSD-a ne bi bilo toliko tenzija, kao u slučaju da Radojičića pokuša inaugurisati za premijera.

Glavni Dodikovi savjetnici oko cijelog ovog plana su Dragoljub Davidović, Slobodan Puhalac, Milenko Kaldera Čičić i Budo Stanković, što dovoljno govori u kojoj fazi paranoje je Dodik. Poslednjoj.

Cijeli ovaj plan ne odobrava Nebojša Radmanović (i grupacija oko njega), koji već mjesecima razmišlja o izazivanju raskola unutar SNSD-a. Radmanović i njegova struja, kojoj pripada i Radojičić, čekaće do poslednjeg trenutka da Dodik pokuša  materijalizovati svoje namjere, a onda odlučiti da li će još jednom dobrovoljno kroz njegovu mašinu za faširanje mesa ili će se spasavati, tako što će se distancirati i izdvojiti iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata u sopstveni DPS, koji nikada nije ugašen. Svojevremeno je Radmanović ostavio Živka Radišića zbog Dodika, pa ne bi začudilo da Dodika sada ostavi zbog sebe i očuvanja zarađenog. A to nije mala cifra. Nikako.

Kako sada stvari stoje, teško da će Radmanović&co pristati na još jedno mljevenje.

Sve u svemu, Dodik je zinuo široko i pokušava zagristi najveći komad krtine, a da li će uspjeti i da ga odgrize, ne zavisi samo od njega. U cijeloj priči, on je samo jedna u nizu brojnih, podjednako snažnih, činjenica. Ima li boljeg dokaza o njegovom izbornom debaklu?!

 

(chicagoraja.net)

Komentari