Piše: Gojko Berić

Niko ozbiljan nije valjda ni računao da će ovih dana službeni Beograd urbi et orbi objaviti da je prije dvadeset godina u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima.

Politička i društvena svijest koja je srebrenički pokolj, uprkos presudama dva međunarodna suda u Haagu, tako dugo i uporno osporavala, nastaviće da to čini i narednih dvadeset, pedeset, možda i sto godina.

Čudo bi se moglo dogoditi samo u slučaju da Rusija radikalno promijeni svoj pokroviteljski stav prema Srbiji i Republici Srpskoj. Narednih dana predstoji razmatranje dviju važnih međunarodnih rezolucija o Srebrenici – britanske, koja će se naći pred Vijećem sigurnosti UN-a i druge o kojoj će raspravljati američki Kongres. Međutim, ti dokumenti nemaju ni pravnu ni političku snagu, oni su tek izraz moralnog stava demokratskog svijeta prema ovom zločinu. Ima u tome i dosta licemjerja, jer je taj isti svijet, oličen u Evropi i Americi, odgovoran za ovu tragediju bošnjačkog naroda, kao i za rat protiv Bosne i Hercegovine, mirno posmatrajući kako ovdje niču konc-logori i masovne grobnice i kako zauvijek nestaju čitave multietničke zajednice. Godišnjica zločina u malom, zabitom bosanskom gradiću, čiji su stanovnici živjeli od svog rada, daleko od “visoke” politike, bila je možda prilika da se dobrom političkom voljom bar donekle relaksiraju odnosi između Bošnjaka i Srba. Umjesto toga, nastala je jedna turbulentna situacija, koja je usisala političare, medije i međunarodne diplomate.

Pokazalo se još jednom da ratni zločini, uključujući i one najteže, nisu stvar pravde, morala i pijeteta prema žrtvama, već su prvenstveno stvar političkih interesa. Sporenje oko genocida dobilo je još jednu tačku raskolničkog dnevnog reda. To je neočekivano hapšenje Nasera Orića u Ženevi, izvršeno na osnovu srbijanske potjernice, koje je u Sarajevu dobilo publicitet kakav nisu imali Ejup Ganić i general Divjak zajedno. S te tačke gledišta, zahtjev Bakira Izetbegovića da se posjeta Tomislava Nikolića Bosni i Hercegovini odgodi, bio je gotovo iznuđen. Drugo je pitanje koliko u tome ima političke mudrosti. Očito je da je Izetbegović slijedio emocije Žena Srebrenice i stavove ljudi iz svog neposrednog stranačkog okruženja, ali je izazvao oštro neslaganje Mladena Ivanića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nema tu ništa čudno, jer odnosi u tročlanom državnom vrhu nikada nisu bili beskonfliktni.

Srbija ovih dana razmatra rezoluciju Velike Britanije o Srebrenici, ali se već iz prve reakcije ministra spoljnih poslova Ivice Dačića može zaključiti da Beograd ima negativan odnos prema tom dokumentu.

Obraćajući se novinarima, Dačić je, anegdotski raspoložen, rekao kako se u tekstu rezolucije na 35 mjesta pominje genocid, a samo na jednom pomirenje. Ali, čak i da je pomirenje pomenuto 35 puta, a genocid samo jednom, to ne bi promijenilo stav Srbije. U intervjuu Politici, Igor Crnadak, ministar inostranih poslova BiH, tvrdi da se genocid u britanskoj rezoluciji pominje 11 puta!? Sarkastičan komentar britanske rezolucije dao je Milorad Dodik: “Ja ne bih imao ništa protiv da bilo ko uputi rezoluciju Savjetu bezbjednosti i da kaže da je Srebrenica mjesto genocida i nad Srbima i nad Bošnjacima. Prihvatićemo tako nešto.” Dodik dakle ipak priznaje da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima, ali pod uslovom da se i srebrenički Srbi prikažu kao žrtve “genocidne” bošnjačke politike. Pitanje je samo da li Dodik obmanjuje i sebe i Srbe kad ignoriše genocid nad Bošnjacima ili, kao što to čini sada, kad ga priznaje u nešto “proširenoj” verziji? Što se tiče Dačića, on je poručio zainteresovanima da će “Srbija slediti svoje nacionalne i državne interese, ne dovodeći u pitanje opredeljenost za sankcionisanje počinilaca ratnih zločina.” Ova poruka ne dobacuje dalje od uobičajene diplomatske fraze i namijenjena je više ministrima vječne ”petorke” u Vijeću sigurnosti UN-a, nego domaćoj javnosti.

Ništa se drugo ne može ni očekivati od ljudi koji su, poput Nikolića, Vučića i Dačića, bili aktivisti politike koja je, u svojoj šovinističkoj brutalnosti, dovela do genocida u Srebrenici. Međutim, ono što me ovdje zbunjuje i što me je uvijek zbunjivalo jesu “državni i nacionalni interesi”, sintagma pod koju se može podvesti sve i svašta. Razumijem šta bi, imajući u vidu evropske standarde, trebali biti stvarni državni i nacionalni interesi susjedne Srbije, ali ne razumijem da u to spada i poricanje genocida u Srebrenici, pružanje utočišta cijeloj bulumenti ratnih zločinaca i uporno izbjegavanje da se zemlja suoči sa razmjerama zla koje je Miloševićeva većinska Srbija nanijela drugim narodima. Nije ni u Bosni i Hercegovini mnogo drugačije, ali ovdje je riječ o Srbiji. Mnogi kadrovi iz vremena Miloševićevog režima i danas su na svojim mjestima, gostuju na televiziji i daju intervjue listovima i magazinima, oprali su ruke od svega i prave se da ni sa čime nisu imali nikakve veze. Da li je to državni i nacionalni interes današnje Srbije?

Ne znam koliko sam puta u ovoj kolumni pomenuo genocid, nadam se manje od 35 puta. Ali, genocid u Srebrenici je činjenica ovjerena pečatima sudske pravde, bez obzira koliko ga puta pomenuli ili ne pomenuli. Negirati je, znači ponovo pucati u žrtve. Nobelovac Albert Camus, jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća, znao je reći da mu je njegova domovina Francuska draga, ali da mu je istina draža. Istina i pravda bile su za njega vrhovna životna načela. Camus piše: “Ja suviše volim svoju zemlju da bih bio nacionalista… Htio bih voljeti svoju zemlju tako da istovremeno volim i pravdu.

Ne želim za svoju zemlju bilo kakvu veličinu, onu od krvi i laži. Poštujući pravdu, hoću da ona živi…

Svaka vrsta ljubavi nije opravdanje. Čovjeku najteže pada da vidi izopačavanje onog što voli…”

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari