(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

(Priča Jasne Arnautović)

        « Ne, ne želim da se sjećam. Bježim od sjećanja, plašim se svake uspomene, svakog traga uspomene. Ne pričam o tome, kad drugi govore ja se udaljim, da ne slušam. Samo ponekad, probudim se u sred mrkle noći, ispunjena užasom i oblivena suzama. Da li se sve to zaista dogodilo? Da li sam preživjela sve te noći teže od olova, da li sam progutala sav taj strah veći od neba? U djeliću sekunde počne da se ponovo odvija taj strašni film, gori od noćne more, i počne glavu da mi drobi mučna glavobolja. I kad zaustim da kažem nešto o tome, počnu suze da me guše. I čemu govoriti, kad se sav taj užas ne može ispričati.

Možemo govoriti koliko hoćemo, ali nije u stanju da nas shvati niko ko nešto slično nije doživio. Niko ko nije drhtao gledajući u prijeteću noć koja se spušta na kuće i ljude, niko ko nije bio bespomoćan kao mi, čekajući ubice da dođu i moleći Boga da mu se smiluju. I tako iz noći u noć, iz časa u čas. Svako je mogao da vam zalupa na vrata, u bilo koje doba, i da vas ponizi. O smrti nismo mnogo ni razmišljali. Svakoga dana slušali smo  o ubijanjanju ljudi koje smo znali, o ubijanju djece. Pa, šta je onda smrt značila? Gore je bilo poniženje, gora je bila ta drhtava bespomoćnost pred svakim ludakom koji je mogao stati pred vašom kapijom. Gušilo nas je vlastito srce, ta pomamna srna u grudima, dok smo kroz otvoren prozor osluškivali glasove noći.

Da, provela sam rat u Bijeljini, i neka mi oproste oni koji su doživjeli gore stvari nego ja, ali mi se čini da je teže biti bespomoćan i ponižen, nego biti pod kišom metaka i granata. Tamo ste se, i dok umirete, mogli osjećati kao čovjek. Ovdje, svaki dan koji preživite nosi muku veću od smrti. Živjela sam s majkom u našoj staroj kući, u ulici koja je voljom novih gospodara dobila naziv Mileševska. Broj devet. Bezbroj puta dolazili su nam u kuću, premjeravali, prijetili, vrijeđali. Dođe jednom Slavko Poljašević, došao je iz Tuzle, u pratnji mu zloglasni pomoćnik Vojkana Đurkovića koga su svi znali kao Paju boksera. Važio je za pravog sadistu. Mi kažemo da nećemo da idemo iz Bijeljine. Dolazio je Slavko mjesec dana, svakoga dana, a onda, kad se uvjerio da zaista ne želimo nikuda da idemo, doveo je Vojkana. Pokupe nas, ali je bila ogromna gužva, nisu svi mogli da stanu u autobuse, pa nas vrate. Sutradan dođe opet Slavko i postavi nam uslov : imamo mjesec dana da se iselimo, dok se on ne vrati s ratišta iz Goražda, a onda smo gotove. I još kaže da mu kuću moramo prepisati, moramo potpisati da je sve njegovo vlasništvo, inače će nas pobiti. Stiže nam uskoro iz Katastra uvjerenje da je naša kuća napuštena, što znači da je na raspolaganju izbjeglicama. Ja se spremim, pa najprije u SUP, ali načelnik neće da me primi. Odem opet sutradan, isto. Onda se zaputim u Katastar. Nađem tamo Dušanku, ona je bila rukovodilac, i pitam je kako je mogla dati takvo rješenje kad smo mi tu. Ako je kuća napuštena, to znači da svako može doći i pobiti nas. Mi, zapravo, i ne postojimo. Dušanka se iznenadi, zove daktilografkinju, a ova, opet, kroz suze, kaže da je morala dati takvo uvjerenje jer su dolazili gardisti i prijetili joj. Dušanka poništi rješenje i kaže mi da odem opet u policiju i prijavim to, za svaki slučaj. Ovoga puta primio me je zamjenik komandira, dao mi je broj telefona i rekao da zovem ako nas opet bude neko napadao.

Prošlo je, tako, neko vrijeme, mi smo svaku noć osluškivale korake pred kapijom i zvuk automobilskih motora. I onda, u ljeto 1994. godine, u najgore vrijeme, kad su svakoga dana kupili narod sa ulica, a ljudi nestajali kao da ih nikad nije ni bilo, upade u avliju Mitar Mitrović, sin Živanov, znali smo ga kao Vojkanovog čovjeka. Bio je prije toga s Mauzerom, pa je promijenio ekipu. Bilo je 11 sati prije podne. Vidjela sam ga kroz prozor dok je ulazio kroz kapiju, a kad sam izašla, ukočila sam se. On je tukao moju majku, krvnički joj udarajući glavom o zid. Majka je bila sva krvava. Pritrčala sam mu, van sebe, i počela braniti majku, a on se onda okrene meni. U tom trenutku prišla su još dvojica i počeli me udarati, nogama, kundacima, palicom, činilo mi se da je to trajalo satima. Sve mi je to sad kao usporeni film. Pamtim udarce  dok mi nije ponestalo svijesti, i sav taj bol, i krv, a onda  sve postaje mrak koji me i danas guši. Majka je došla sebi, i ispričala mi da je naišao nekakav luksuzni automobil, neki čovjek je izašao iz njega i pozvao one koji su me tukli. Oni su me bacili pod krušku, udarili još nekoliko puta kundakom u glavu, i otišli.

Probudila sam se u bolnici. Nisam znala koji je dan, bila sam sva polomljena, rekli su mi poslije ljekari da sam pravim čudom preživjela. Četiri puna dana nisam mogla ni prstom da mrdnem. Nakon nekoliko dana došao mi je u posjetu rođak koji je bio iz miješanog braka, vratio se s ratišta, u uniformi. Otišao je odmah do Mauzera da ga zamoli da me ne diraju. Čim je progovorio, Mauzer ga je udario šamarom i počeo ga tući, vičući da sve balije treba pobiti. Vratio se posramljen da mi kaže da za mene ne može ništa učiniti.

Dugo sam se liječila kod kuće, ali su posljedice ostale do današnjeg dana. Kosti su zarasle, a ja osjetim svaku promjenu vremena, ponekad se teško krećem i muče me olovne glavobolje. Ali su teže posljedice ostale unutra, u duši. Osjećam se kao živi mrtvac. Budim se noću, ustrašena, mrak me pritiska, soba je puna užasa, ustanem i hodam po avliji dok ne svane. Niti mogu otići odavde, niti mogu živjeti kao čovjek. A čemu mogu da se nadam kad isti ti ljudi hodaju i danas slobodno gradom, kao da se nikada ništa nije desilo, kao da smo sve  to sanjali, pa se probudili. I možemo opet dalje, pod uslovom da izbrišemo sjećanja i utišamo srce, da se ne čuje. Ali, baš to ne mogu. Zaboraviti ne mogu, jer sjećanje je moja sadašnjost i moja budućnost, i kuda god da krenem sjećanje me čeka.

Hoće li ikad moja noć i njihov dan, bar za trenutak, zamijeniti mjesta ?»

Komentari