Zajednička izjava o nasilnom ekstremizmu, koju su u petak prije džume potpisali politički predstavnici Bošnjaka muslimana, partijski lideri i predstavnici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini pojačani intelektualcima je svake hvale vrijedan čin, da ne kažem dugo potreban potez.

Piše : Vildana Selimbegović 

I tu naprosto nema nikakvih ali, riječ je o gesti koja konačno pokazuje da su Bošnjaci muslimani svjesni užasa terora koji se pod krinkom islama pokušava podvaliti svijetu, da im je jasno da – htjeli to ili ne – upravo muslimani, zbog svoje odanosti islamu, imaju i obavezu da prvi stanu na front odbrane vjere od ekstremista, ali i cijelog čovječanstva od pošasti ovog terora i da su prepoznali da u zemlji poput naše upravo Bošnjaci muslimani, kao najmnogoljudnija populacija, imaju i najveću odgovornost za suživot kojem, ma kako Bosna i Hercegovina bila na margini svjetskih interesa, upravo ova vrsta terorista prijeti svom onom svojom razornom i ubitačnom silom.

Rado bih pokušala razriješiti neke (o)pozicione dileme: duboko poštujem odluku lidera SDP-a BiH da se ne odazove ovom skupu. Nermin Nikšić je posve jasno elaborirao svoj stav – SDP je građanska partija, okuplja i Bošnjake i Srbe i Hrvate i Ostale i zbog svog programa, svojih ideoloških vrijednosti koje pojam građanina ne identificiraju s njegovom etničkom i vjerskom pripadnošću odbio je prisustvovati. S Demokratskom frontom nije tako jednostavno: iako je Dženan Đonlagić, šef Kluba ove stranke u Parlamentu Federacije, stavio svoj potpis na Izjavu, Emir Suljagić, (još uvijek) zamjenik ministra odbrane BiH, zamjerio je javno ovom skupu background SDA i kazao kako bi istinsku borbu protiv terorizma ova stranka učinkovitije demonstrirala boreći se za veće budžete državnih institucija, naročito onih kojima je sigurnost građana u opisu posla.

No, nije ovdje riječ o tome – DF naprosto mora odlučiti gdje pripada, a što se toga tiče, SDA je posve jasna – ona je stranka muslimanskog kulturno-povijesnog kruga i najdalje kuda je htjela ići bilo je primicanje centru. Što zapravo znači i da je, barem po meni, više nego potrebno bilo onoliko značajno prisustvo kadrova ove partije na skupu, odnosno da je i poželjno i potrebno bilo i supokroviteljstvo i saučestvovanje bošnjačkog člana Predsjedništva i lidera ove stranke Bakira Izetbegovića u sazivanju skupa i vjerovatno kreiranju same Izjave.

Nikakvih dilema nemam: prava adresa i, da tako kažem, vrhovno pokroviteljstvo i jeste reisul-ulema Islamske zajednice BiH Husein ef. Kavazović. Htio to ko priznati ili ne, reis Kavazović je i prije ovog skupa, da ne kažem od trenutka kada je došao na čelo Rijaseta, nebrojeno puta pokazao ne samo da je svjestan tereta koji kao vjerski lider muslimana nosi već i svojim reagiranjima – što je jako važno – svojim djelima, dakle, demonstrirao da vjernici koje on predstavlja i islam koji baštine muslimani ovih krajeva nije ni isključiv ni radikalan ni nasilan, već je višestoljetnom tradicijom okrenut visokomoralnim, duhovnim i civilizacijskim vrijednostima.

Kad je već tako – reći će nevjerne tome – što će uopće Zajednička izjava? Upravo je Izetbegović pokušao odgovoriti na ovo pitanje: Nismo na vrijeme prepoznali opasnost, objasnio je novinarima. Iste noći, face to face sa Senadom Hadžifejzovićem, bio je i nešto precizniji, locirajući to vrijeme na napad na policijsku stanicu u Bugojnu. Sjećamo se, ima tome malo više od pet godina.

Lideru SDA ne treba zamjeriti, kao i svaki političar, ima potrebu uljepšati stvarnost. No, taj problem koji najodgovorniji za Bošnjake muslimane – znači, Islamska zajednica, lideri partija koje ih okupljaju, intelektualci i oni koji ih obrazuju – nisu na vrijeme prepoznali, vuče korijene iz rata, kada su borci za takozvani čisti islam dolazili u BiH, a eskalirao je u godinama kada je – jedan od prisutnih potpisnika Zajedničke izjave – bio na čelu Rijaseta.

Ne znam, zaista, u kojem je svojstvu Mustafa Cerić bio na spisku pozvanih: možda kao akademik opće prakse, a možda kao predsjednik udruge građana pretencioznog naziva Svjetski bošnjački kongres (ne vjerujem da ga je iko zvao pamteći njegovu kandidaturu na izborima), no znam da je veoma važno da se potpisao i zato valja odati priznanje reisu Kavazoviću. Osobno taj Cerićev potpis doživljavam kao okajanje vlastitih grijeha upravo prema Bošnjacima muslimanima i uopće nemam dilema – Suljagić je u tom dijelu, kada Ceriću fakturiše odgovornost za – sjećamo se – nove muslimane, apsolutno upravu. No, baš zbog Zajedničke izjave i svih onih potpisa – uključujući i Cerićev – valja se prisjetiti godina njegove zloupotrebe Bošnjaka muslimana i njegovog progona onih koji su na to upozoravali. Ne mislim na sebe, naravno, već na prof. dr. Rešida Hafizovića, akademika koji nije bio na skupu. Ne znam je li pozvan, pitat ću ga, a u konačnici to i nije toliko važno koliko je ono o čemu je dr. Hafizović govorio i zbog čega je svih tih godina bio progonjen. A što je ustvari danas podtekst Zajedničke izjave i problem na koji je dr. Hafizović na vrijeme upozoravao.

Kada je 26. novembra 2006. dr. Hafizović, profesor islamske dogme na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, na stranicama Oslobođenja objavio tekst “Oni dolaze po našu djecu” i manirom angažiranog intelektualca upozorio na moguće posljedice djelovanja radikalnih selefija na ovom prostoru, tadašnji reis Cerić uzvratio je saopćenjem, prvim u nizu koji su dr. Hafizovića stavili na top-liste ekstremista željnih osvete. Policija u ovom gradu valjda je izbrojala koliko su mu samo puta prijetili smrću, a njegove kolege – časni intelektualci koji su i javno progovorili o neprimjerenosti Cerićeve reakcije – i sami su trpjeli posljedice. Dr. Hafizović nije krio motive svojih istupa, još tad se naime ova zemlja suočavala sa terorom nasilnih radikalista: uoči Badnje noći 2002. nadomak Jablanice, Muamer Topalović, navodni borac za čisti islam, poubijao je gotovo cijelu porodicu Anđelić, a te iste 2006, samo nekoliko mjeseci ranije, 23-godišnjak je usred Sarajeva, u ranim jutarnjim satima, zaklao majku, hvaleći se potom radnicima koji su ga krvavog vidjeli kako je “zaklao kurban”. Pominjem samo najdrastičnije slučajeve, svjesno preskačući napad radikala na posjetitelje izložbe fotografija u okviru Queer festivala ili pak one jurišnike koji su sebi davali za pravo da imame ovdašnjih džamija vrijeđaju poučavajući ih čistom islamu i palili zastave ambasada po Sarajevu. “Oni nisu agresori na naše birtije i naše bordele, oni su agresori na našu tradiciju”, kazao je jednom Mustafa ef. Spahić, koji je Cerićevo reisovanje godinama – upravo zbog privatizacije i Bošnjaka i muslimana i ovdašnje tradicije islama – i kritikovao. I nije jedini, u odbranu bosanskog islama od takvog reisovanja ustali su i prof. dr. Adnan Silajdžić, i akademik Esad Duraković, i prof. dr. Hilmo Neimarlija, i prof. dr. Fikret Karčić, i akademik Enes Karić, i prof. dr. Dževad Hodžić… Hvala Bogu pa su Bošnjaci muslimani i Islamska zajednica imali odvajkada intelektualce koji su i umjeli i htjeli i nisu se libili naglas definirati problem i upozoriti na moguće posljedice i po cijenu vlastitih pozicija.

I Zajednička izjava – barem je ja tako čitam – rezultat je potrebe da javno i jasno upravo Islamska zajednica, a potom i svi koji na ovaj ili onaj način okupljaju Bošnjake muslimane, utiču na njihove karijere, obrazovanja, svjetonazore, definira problem i obaveže se na angažman koji će u konačnici svijetla obraza čuvati i odgajati ono što i Evropa i svijet prepoznaju kao lijepo lice bosanskog islama, ono lice koje stoljećima čuva tradiciju na ovim prostorima i koje njeguje pravila suživota i komšijskog poštovanja. Istina je, nekako mi se čini da bi Zajednička izjava s potpisom dr. Hafizovića imala dodatnu težinu – da bi zapravo tim činom IZBiH pokazala da se kaje zbog progona svojih vrijednih alima – no moram biti iskrena pa reći da sam uvjerena u dobre namjere reisa ef. Kavazovića i uopće ne sumnjam da je mudro vagao i odabirao goste. Obavezujući ih i prisustvom i potpisom na buduće djelovanje. I pokazujući i na ovaj način svoj ljudski, muslimanski i reisovski angažman. Na koji zaista svi ljudi ove zemlje bez obzira na vjeru i naciju imaju razloga biti ponosni.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari