Piše: Atif Kujundžić

Svaki čovjek ima trenutke u kojima se našao sam sa sobom. Svaki čovjek najbolje poznaje sam sebe ma kako da je samoljubiv. Svaki čovjek, neizbježno, u nekom trenutku mora sam sebi reći istinu, ma koliko bila neugodna po njegovu ličnu osjetljivost i odnjegovanu sliku o samome sebi.

Manje više, svaki čovjek doživi da mu neko drugi kaže što o njemu misli i tako mu uzme mjeru. Postoji određen soj ljudi koji u takvim stvarima uživaju, jer imaju takvu ličnost. Oni koji vole reći, pouzdano su po karakteru sadisti /jer, to što su rekli mogli su i prešutjeti/. Oni koji vole da im se kaže, zasigurno su mazohisti /i nisu to morali čuti da nisu inzistirali/.

I sadisti i mazohisti su to radi sebe i osobnih megalomanskih predstava koje psihički opterećeni žele potvrditi dok javnost svjedoči.

Postoje oni koji sve kažu sami sebi, pa makar sami sa sobom žive u miru jer su sebi uzeli mjeru i odredili mjesto. Postoje ljudi koji gledaju, vide i procjenjuju, kojima je dosta i njihove muke i koji se ne odlučuju ni suditi ni docirati, poštuju tuđe pravo na pogrešku i uspjeh.

Postoje ljudi koji razumiju ljude i život kao kalvariju u kojoj neizbježno sudjeluju kakva god da jest. Katastrofalna. Uglavnom. Ali rade svim silama da poprave stvari i život učine boljim, lakšim, podnošljivijim. /Takvim čovjekom vidim i smatram bijeljinskog gradonačelnika Miću Mićića, npr./

Postoje ljudi koji ničemu, pa ni sebi ne vide kraj. Tako ni za sebe, ni za druge,  nemaju mjeru. Za njih je život vječno blato, kaljuga i đeriz iz kojega ne umiju izaći. Gatljaju dodajući mu i svoj miomiris govna. I svoje govno, vrlo velikodušno. Morbidno uživaju u svojoj pojavnosti. Šizofreno čak. /Takvim mi se uvijek činio Vasilije Kačavenda./

Postoje ljudi koji gledaju svoga i općeg posla na najbolji način, alim ne da ju mira jadni i neuspješni. /Tako sam uvijek gledao Lazara Manojlovića./

Postoje ljudi koji se nakon učinjenih pogrešaka izvinu, pa se povuku sa svojim sramom i naukom jer od života i drugih ljudi uče. Oni zriju i vremenom postaju značajniji. Jer je zapažanje svojih slabosti blisko ljudskoj samoći i tako plemenitom sazrijevanju i oduhovljenju. U sebi se nastoje samima sebi iskupiti. U njima kvasa i stasa dobrota kao Božji dar. To su ljudi u kojima ima Boga. To su ljudi koji nam daju pravo na nadu, a nadi daju konkretan ljudski smisao života sa drugim ljudima u ljudskim odnosima. Uvijek nas dobrotom iznenađuju.

Talentirani Ljudi s Vjerom u Srcu istrajno rade na strani dobra kao Jedinoj Božjoj Strani. Nasreću, brojn znamo i možemo imenovati bez strepnje da ćemo pogriješiti, samo u strahu da ćemo neopravdano neke izostaviti, nećemo se baviti tim poslom.

Poslije kontakt emisije Puls bijeljinske Televizije od 03. jula, 2014. godine sa voditeljicom Suzanom Rađen Todorić i gostom Draganom Čavićem, čini se kako bismo sve ljude koje znamo mogli lijepo i precizno razvrstati prema naprijed nekoliko iznesenih postavki/kategorija, a da puno ne pogriješimo. Stvar je učinio bistrom i razvidnom upravo hrabri i razboriti Dragan Čavić koji se u govoru zaustavlja samo na mjestima koja mu se čine izlišnim u datom trenutku jer ne mogu imati jasno značenje i opravdanje, ne nose dobre razloge.

Taj inteligentni i okretni čovjek zna što treba znati. Uostalom, već je bio predsjednikom entiteta Republika Srpska, provjerio nebroj rješenja, a uspio ostati čistih ruku. Govorio je sve vrijeme bez nedoumice, nikoga ne tereteći, nikoga ne optužujući, sipajući činjenice koje same od sebe postaju živi pijesak u koji tonu krivci zbog lošeg stanja i općeg očajanja u entitetu.

Tonu nadmeni vlastodršci, tajkuni, vlasnici tendera i voznih parkova, zarada od preko 7.000.000,00KM godišnje i nebrojeni lopovi u živi pijesak činjenica, svojih loših rabota, nepošteno stečenih bogatstava – a pred izmučenim narodom se širi prostor normalizacije i boljega života.

Ne mogu da se ne upitam koliko još takvih ljudi možemo naći u Bosni i Hercegovini koji bi na taj način, tako otvoreno i čestito mogli sa toliko poznavanja stvari barem samo govoriti, pa da se obradujemo. Pa da ih ljudi u ostavljenom vremenu nazovu u emisiju i da im zahvale, čestitaju. Da ih podrže. Da im požele dobru sreću i uspjeh.

A da svi koji to gledaju imaju jasan putokaz.

S neugodnim osjećanjem da to ne umijem domisliti i da ću početi nepotrebno griješiti, a vremena i tako mučna i ružni tragovi, pogani ljudi bez razborite riječi, bez zazora štekću pred mogućnošću da će neko reći da je lažac, tajkun, lopov, etc. Na sve strane ha mileno ha hebeno.

S POŠTOVANJEM I DOBRIM ŽELJAMA ČESTITAMO DRAGANU ČAVIĆU.

 

* * *

        Srpnja, anno Domini 2014.                                                                                                                                                                                                       ak

Komentari