Piše: Jusuf Trbić

 

Da li je krivica za ratne zločine isključivo individualna, ili ima i kolektivne, političke i moralne odgovornosti država i režima? To pitanje, o kojem se godinama raspravlja, ponovo je aktuelizovano ovih dana, nakon objavljivanja informacije o tome da Srbija i Hrvatska daju velike pare kao pomoć ljudima optuženim za ratne zločine. Srbija, koja godinama tvrdi da nije bila u ratu, dodijelila je od 2004. do danas skoro 1,7 miliona eura kao pomoć zločincima, od kojih je većina iz Republike Srpske. Među njima su i Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara (doživotna kazna), Drago Nikolić ( 35 godina), Vujadin Popović ( doživotna)… ukupno njih 26.  Od toga čak 18 ima i državljanstvo Srbije. Zanimljivo je da Radovan Karadžić ne prima pomoć države, a objašnjenje je – da on nije državljanin Srbije. Pare su date za privatne troškove i ljekarske račune, kao i za putne troškove njihovih porodica, ali ne i za troškove odbrane.

Ali, zato je Ratko Mladić mažen i pažen, pa mu je u zatvor u Hag više puta išla specijalna ljekarska ekipa iz Srbije, u kojoj su bili čak i ministar zdravstva i predsjednica srbijanskog parlamenta. Nezamislivo za bilo kog drugog pacijenta, ma kako on bio važan. Uz to, u sudnici je predočen i dokument koji pokazuje da je Ratko Mladić unaprijeđen u čin general-pukovnika 16. juna 1994. godine u Beogradu, kao komandant Glavnog štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, a tek kasnije, 28. juna iste godine, taj isti čin je dobio i u Vojsci Republike Srpske. Ratko Mladić nije nikad prekidao radni staž u Vojsci ugoslavije, od 1976. do 2002. godine, kad  mu je ovaj centar dao potvrdu da ima 47 godina i 5 mjeseci staža, na osnovu čega je upućen u penziju. Dakle, general vojske Srbije odgovoran je za zločine u drugoj državi, a njegova država pojma nema da je bio rat. I nije u tom ratu učestvovala.

Današnja vlast u Srbiji drastično je smanjila pomoć «svojim» zločincima, sa 173.000 na 51.460 eura godišnje, ali se zločinaca nije odrekla.

Hrvatska je, opet, dala mnogo više para – najmanje 28 miliona eura, uglavnom za odbranu generala Mladena Markača, Ivana Čermaka i Ante Gotovine. Republika Srpska je za «svoje» zločince dala 640.000 eura, a Federacija BiH nije dala ni marke za bilo kojeg bošnjačkog ili hrvatskog optuženika.

Dakle, režimi koji su poveli rat i organizovali zločine, i na ovaj način štite ljude koji su te njihove planove sprovodili. To je potpuno jasno kad se pogleda lista optuženih i osuđenih u Hagu. Na listi se našao kompletan srpski i hrvatski vojni i politički vrh, sa presudama za organizovani zločinački poduhvat, planove zločina, genocid i zločine protiv čovječnosti, čime je potvrđen međunarodni karakter sukoba, što se može reći i drugačije :  agresija Srbije i Hrvatske na BiH. Prvi put u istoriji međunarodnog prava silovanje žena ( Bošnjakinja) proglašeno je za ratni zločin, dakle za planski i organizova ni zločin koji ne zastarijeva. Bošnjaci optuženi u Hagu odgovarali su isključivo za nepreduzimanje mjera da budu sankcionisani počinioci ( pojedinačnih) zločina, i nema ni traga od onoga što je osnovna karakteristika velikosrpskog pohoda : planskog, sistematskog i detaljno organizovanog etničkog čišćenja i genocida, koji su bili temelj ostvarenja velikodržavnih planova režima Slobodana Miloševića. Uklanjanje nesrpskog stanovništva ubijanjem, progonima, silovanjima, koncentracionim logorima, sistematskim rušenjem vjerskih objekata – to je bila savršeno organizovana državna mašinerija u kojoj se tačno znalo ko šta radi.

Dakle, pitanje : da li postoji samo pojedinačna odgovornost, ili ima i kolektivne, potpuno je deplasirano. Jasno je da ne može niko čitavu državu strpati u zatvor zbog zločina njenog režima, ali Njemačka je, na kraju Drugog svjetskog rata kažnjena oduzimanjem četvrtine teritorije,  njenom podjelom na dva dijela i statusom protektorata pod upravom država-pobjednica. Srbiju je NATO bombardovao, kad više nije bilo drugog načina da se zločini zaustave, otišlo je Kosovo. Ali, čini se da u slučaju Srbije i Srba to nije dovoljno. Nijemci su se suočili sa razmjerama nacističkih zločina, Srbi ni danas neće ni riječ da kažu o sopstvenim grijesima. I dok u Srbiji ima glasova istine, ma kako slabi bili, u Republici Srpskoj, koju je Milošević dobio kao nagradu za zločin, niko o tome neće da govori.  Svaka izjava o sopstvenim zločinima smatra se izdajom, a laž, poricanje  ili makar okretanje glave i prećutkivanje zločina, vrhunski je dokaz srpskog rodoljublja. Histerično bježanje od istine preraslo je u svojevrsnu kulturu poricanja, kako to definiše Nerzuk Ćurak

«Kultura poricanja i dalje je vodeća paradigma srpske socijalne kohezije; na vertikali vrijednosti onaj koji laže ( na pr. Dobrica Ćosić) daleko je ispred one koja govori istinu  (na pr. Sonja Biserko)», kaže on. I dodaje : «Suditi vodećim političkim i vojnim naredbodavcima tek kao individuama, bez bilo kakvih relevantnih posljedica za režime i projekte koje su kreirali, organizovali i vodili, nepravedno je za žrtve ali i za same te ljude… Nažalost, odvajanje Plavšićke, Krajišnika, Mladića, Karadžića… od njihovih projekata, svođenje ovih ljudi samo na kriminalizovane zločince, dalo je vjetar u leđa proizvodnji historije u kojoj ne stanuje istina.»

Nerzuk Ćurak navodi i primjer srpkog intelektualca, profesora istorije Nenada Dimitrijevića, koji piše : « U bliskoj prošlosti počinjene su teške nepravde, koje se mogu identifikovati kao zločini što su ih počinili neki Srbi u ime svih Srba, protiv ljudi koji su izabrani za predmet napada na osnovu činjenice da nisu bili Srbi. Ovakvu praksu  nazivam kolektivnim zločinom…kolektivni zločin više je od zbira pojedinačnih zločinačkih postupaka. Zato je njegovo vrednovanje nesvodivo na prosudbu pojedinačnih akata konkretnih počinilaca, saučesnika i posmatrača.»

Profesor Dimitrijević se zalaže da se u prvi plan stavi kulturni kontekst zločina, te njegove moralne posljedice. Dakle, odgovornost režima i istina o svemu, da se ne bi trovale lažima i najcrnjim nacionalizmom buduće generacije. Na žalost, čini se da je već poprilično kasno, jer škola, crkva, disciplinovani sljedbenici zločina, projektovana moralna otupjelost, lažljivi mediji, puzajući intelektualci i opšta erozija svih vrijednosti, podobro su starom maglom napunili glave mladih, stvarajući privid da se, zapravo, od Kosovske bitke do danas ništa bitnije nije promijenilo.

Što je siguran znak da se ovdje od istorije nije ništa naučilo i da će neke lekcije morati da se ponove. Kad tad.

Komentari