Piše: Jusuf Trbić

Prije neko veče vidio sam u medijima nevjerovatnu sliku : predsjednik Finske došao na promociju knjige, pa, pošto nije bilo slobodnih mjesta, sjeo je na stepenice, zajedno s nekolicinom drugih. Za normalan svijet to je bilo simpatično podsjećanje na činjenicu da su i političari isti kao i svi drugi građani i da je davno prošlo vrijeme vlasti koja dolazi direktno od Boga. Istina, teško je takvu scenu zamisliti u drugim dijelovima svijeta, ali sjever Evrope je već dugo primjer demokratije i pameti, a dobre primjere treba slijediti kad god se to može.  A ako to ne žele ili ne moraju raditi moćni čelnici Amerike, Kine, Sjeverne Koreje ili arapskih zemalja, mogli bi političari u siromašnim, zavisnim i jadnim državama kakve su balkanske. Tim prije što su u Evropi, takoreći komšije Finaca i Šveđana. Ali, ko će naše političare natjerati da odu na promociju knjige?

Sve mi se čini : sretne su države čiji političari idu na koncerte klasične muzike, džeza, bluza ili autentične world music, na ozbiljne pozorišne predstave, na filmske festivale, izložbe modernog slikarstva  ili na promocije vrijednih knjiga, jer to su sigurno sređene, ozbiljne, kulturne države koje drže do demokratskih i moralnih vrijednosti i vode brigu o svakom svom građaninu. Uz Mocarta ili Baha ne može se pocikivati i pucati iz pištolja, uz Pikasa ne idu ni četnici, ni ustaše, uz Šekspira se ne pljuje  na komšiju, a nakon gledanja Bergmanovih filmova nije red zapišavati travnjake. Kulturni ljudi se ne ustručavaju da sjednu u tramvaj s običnim svijetom, oni ne kupuju diplome i titule, jer im ne trebaju, ne kradu i ne uzimaju mito i rukama i nogama, ne gaze po leševima da bi došli do položaja i moći, ne lažu i ne varaju otvoreno građane i ne ponašaju se kao njihovi gospodari. Oni rade u interesu građana, pa su zato ulice i javni prostori u njihovim zemljama tako uređeni i čisti, nema nestašica struje ili vode, poštuju se rad i red, a svi građani, od vrha do dna, isti su pred zakonom. To se zove : politika.

Riječ politika dolazi od grčke riječi polis ( grad-država) i u suštini znači brigu za državu i građane.  U Staroj Grčkoj politiku su vodili najobrazovaniji i najumniji, oni koji su sposobni da organizuju zajednički život kakav odgovara svim građanima. A one ljude koji se ne zalažu za zajedničke interes i opšte dobro, koji ne obavljaju svoje građanske dužnosti ( recimo – glasanje) i brinu se samo za sebe i svoje lično dobro, nazivali su idiotima. Takvi nisu mogli dobiti ni najbeznačajniju javnu funkciju. Šta li bi rekli da nas vide?

“Država počinje na ulici”, kaže u jednom tekstu Gojko Berić. “Ako država nije u stanju da organizira redovno uklanjanje smeća iz svojih gradova ili ako povratnicima ni nakon dvadeset godina ne dostavlja struju, šta od nje možete očekivati kad su u pitanju mnogo složenije obaveze?” Ali, i kultura počinje na ulici, u školi, u kući, i kad pogledamo sebe u ogledalu, vidjećemo prijeteća lica naših političara i njihovog turbo-folk mentaliteta. Kad govorimo o lošem stanju u državi puna su  nam usta političara, koji, dakako, jesu najodgovorniji za sve što nam se dešava. Ali, i takvi kakvi su,   zar bi  mogli išta učiniti bez nas? Njihova je hrana naš ropski mentalitet, naša poslušnost, naše pristajanje na sve, naše prihvatanje svake laži i svakog nemorala koji nam se ponudi. Takozvani obični čovjek, koji se uvijek prikazuje kao nedužna žrtva svojih političkih vođa, te je vođe birao, podizao i klicao im, odobravajući sve što su činili drugima, bez njegove podrške ne bi bilo ni ratova, ni zločina, ni korupcije, ni podjela i mržnje, bez njegove poniznosti i slijepog vjerovanja ne bi bilo lopova na vlasti, bez njegovog pristanka ne bi vladali bezakonje i diskriminacija, bez njegovog aplauza ne bi bilo ovog predugog trijumfa primitivizma, neznanja i seljakluka. Šta bi oni bili bez nas?

U ovakvim društvima kakvo je naše, građanski otpor je dužnost, ali koliko je među nama onih koji liče na Davora Dragičevića ili mladog Draška Stanivukovića u Banjoj Luci? Kako je moguće da Rumuni, tek što su izašli iz mrklog mraka Čaušeskuove ere, izađu na ulice zbog korupcije u vlasti, a mi šutimo i saginjemo glave i kad nas jašu i mamuzaju gori od nas? Osvijestili su se i oni u Crnoj Gori, i na Kosovu, i sad u Makedoniji, ali naš kolektivni mazohizam ne samo da ne posustaje, nego je sve jači. Pokazalo se to i na ovim posljednjim izborima, kad opet polovina građana BiH nije htjela da se miješa u svoj sopstveni život, pa nisu glasali, kao da ne znaju da od toga zavisi sudbina države. Pokazalo je to i ponovno nejedinstvo takozvanih probosanskih stranaka, koje već godinama nisu u stanju da utvrde makar minimalnu zajedničku platformu za spas Bosne. Hoće li bar sad,  kad se toliko govori o Izbornom zakonu, uspjeti da se slože i upute zajednički apel Evropskoj uniji – da se taj zakon promijeni tako da se sprovedu odluke Evropskog suda u slučajevima Sejdić-Finci, Pilav i Zornić? Mogu li konačno utvrditi zajedničku crvenu liniju u odbrani i očuvanju BiH, ispod koje niko ne smije ići? Hoće li ih njihovi glasači podsjetiti na to?

Sumnjam.

Šta reći za Dodikove glasače u RS-u? Što kaže jedan moj prijatelj : on izađe na binu i jebe im mater, a oni mu aplaudiraju. I što teže žive, ljudi sve više glasaju za te za koje znaju da su krivi zbog njihovog teškog života. Pa ti shvati, ako možeš!

Pogledajte bosanske Hrvate. U RS-u, prema podacima Crkve, danas živi 15 hiljada, od predratnih 200 hiljada Hrvata, a i ptice na grani znaju da su iseljeni zbog politike HDZ-a. Oni koji su ostali u srpskom entitetu, potpuno su obespravljeni, većina ih i ne izlazi na glasanje, a u institucijama RS-a predstavljaju ih Dodikovi Hrvati, oni koje je izabrala njegova vlast. Jer, obje hrvatske liste dobile su manje od 2.000 glasova, pa će u Narodnoj skupštini RS-a, po sili zakona, sjediti četiri Hrvata koje su izabrali Srbi. Ali, to Čoviću ni najmanje ne smeta, kao što mu ne smeta ni to što su Srbi u FBiH, po nalogu iz Banje Luke, glasali za njega. A ne smeta ni tim istim Hrvatima da opet glasaju za Čovića, koji je dobio oko 150.000 glasova, što je jedna trećina od svih Hrvata koji žive u BiH.  Da se čovjek prekrsti s obje ruke istovremeno.

Uz to, dovoljno je samo pogledati dejtonski Ustav BiH, pa vidjeti da članove Predsjedništva ne biraju pripadnici etničkih zajednica, već građani, pa oni ne predstavljaju pojedine narode, već sve građane države. “ Institut predsjednika, bilo kolektivnog bilo inokosnog, ne poznaje etnički već građanski legitimitet”, kaže Nedim Ademović. “ Predsjednika, kao šefa države, uvijek bira većina građana i on predstavlja sve građane, a ne narod ili etničke zajednice. To je međunarodnopravni, demokratski i civilizacijski standard koji se mora prihvatiti.”

Pa opet smo sjedoci nevjerovatne histerije, koja uključuje, u velikoj mjeri, i političare susjedne Hrvatske, koja se ne libi da se na najgrublji način miješa u unutrašnje stvari druge države. A šta tek reći za ginisovski potez čelnika više opština i kantona s hrvatskom većinom koji su,mrtvi-hladni, proglasili Željka Komšića personom non grata u svojim malim parohijama? Kao da je to njihova lična svojina. Ludilo, kažem vam.

Staro je pravilo da narod bira one koji liče na njega, ali kod nas teče i obrnut proces : političari se trude da građane učine što sličnijim sebi, pa favorizuju poslušne, neobrazovane, neodgovorne, sebične, pohlepne, one koji svu sreću vide u pripadanju etničkom ili religijskom krdu i gušenju svake pameti, individualizma i kreativnosti. Pomažu im svim silama mediji, vjerske zajednice, intelektualci balkanskog tipa, komentatori svega i svačega na društvenim mrežama. I, moramo konstatovati, dobro im ide. Danas je kod nas teško naći kritičnu masu svjesnih građana koji se bune zbog opšteg dobra. Umjesto toga, svako se buni samo zbog sebe, pa kad mu vlast namiri što mu nedostaje, ne interesuju ga više ljudi oko njega, niti stanje u društvu i državi. Normalni građani ne bacaju smeće kroz prozor, ne pljuju na ulici, ne bacaju opuške, ne puštaju preglasnu muziku, ne gaze travu, jer time prljaju lice svog komšiluka, grada i države. Ako država počinje na ulici, hajde da se prestanemo pitati šta ta država čini za nas, upitajmo se, kao Džon Kenedi nekad, šta mi činimo za svoju državu i ljude oko nas.

Kad damo odgovor na to pitanje, znaćemo na čemu smo.

Komentari