Piše: Jusuf Trbić

….Ah meraka, u večeri rane…

 

Dugo su u noć odjekivali zvuci pjesme bosanske, te večeri, kad su se u kafani Miće Alajbegovića, kao i prošle godine, sastali stari Bijeljinci. Inicijator je, već četvrti put, bio Salih Osmanović, a goste su, kako ulaze, dočekivali zvuci njegovog starog orkestra “ Lira” – harmonika Ćamila Ikanovića i pjesma Lile Nukića.  Klavijature je svirao  Goran Vasiljević, bas gitara – Bato Hanušić, a za bubnjevima Salih Osmanović i, povremeno, Damjan Pajić Micin.

 

Sviraj još, prijatelju moj, staru pjesmu tu, sviraj mi o njoj….

 

  Došli su oni koji su se uželjeli pjesme i druženja, oni koji se nisu vidjeli, dugo, dugo, oni koji su poželjeli nekadašnju Bijeljinu, pa su otvorili i oči i srca i grla, da pjevaju skupa i raduju se sve do ranih jutarnjih sati. Posmatrao sam ta sjajna lica, te oči pune radosti, i nisam mogao da ih se nagledam. Pjevao nam je i mlađani Milan Stojčinović, zvijezda Granda i novi tinejdžerski idol, pjevao nam je kao prijatelj i drug, sretan da i on osjeti duh starih vremena za koja se mnogima činilo da su zauvijek prošla. Nova generacija dobrih bijeljinskih pjevača, kakvih je pod ovim nebom uvijek bilo.

 

…Moj dilbere, kud se šećeš….

 

    Lom je nastao kad je mikrofon uzela Selma Hamidović Burek, stara Bijeljinka, koja je za ovu priliku maksuz došla iz Sarajeva, da se pridruži zemljacima. Pjevala je kao nekad, sjajno, meraklijski, iz duše, pjevala je za nas, za sve ove godine koje je pojeo mrak, za sva srca koja još kucaju za svoj zavičaj. Pjevala je da oživi naša sjećanja i naše najljepše snove.

 

Da sam ptica, i da imam krila….

 

Na kraju sam i ja morao uzeti mikrofon, da najprije zahvalim svima koji su došli i da im poželim da Bijeljinu zauvijek sačuvaju u svojim srcima, a zatim i da malo zapjevam, jer se to u ovakvim prilikama jednostavno ne može izbjeći.

 

Tebi, majko, misli lete, preko polja i planina…

 

Igrali smo i pjevali te večeri, pili i mezetili, pričali i gledali poznata lica koja dugo nismo vidjeli. Razišli smo se u ranim jutarnjim satima, puni topline i mirisa zavičaja. Siguran sam da je svako od nas ponio u duši jednu malu ružu, koja će u njegovom srcu zamirisati svaki put kad se sjeti ovog druženja.

 

Kud ćete više ?

Komentari