Piše: Jusuf Trbić

Jedan dobronamjerni čitalac mojih tekstova na ovome mjestu uputio mi je kritiku. Kaže, treba pisati o svim zločinima, o srpskim, ali i muslimanskim, korektno, da bi se dobila kompletna slika onoga što se dešavalo. Zahvalan sam mu na primjedbi, s kojom se potpuno slažem. Slušao sam to i ranije, pa moram opet pojasniti. Najprije o onome što ja radim.

Došao sam  u Bijeljinu ( mada sam mogao ostati u Njemačkoj, dobio sam tamo neograničenu vizuBošnjaci,  i vratio je Nijemcima), jer sam želio da učinim nešto, da zabilježim bar dio od onoga što se događalo, da se ne zaboravi, da ostane istina za buduća pokoljenja, da dam makar mali doprinos pravdi. Govorio sam i pisao o onome o čemu se malo ko usuđivao govoriti, a niko ništa o tome nije pisao, sem novinara Avaza, Oslobođenja i nekih drugih medija, koji su to radili povremeno, u novinarskim tesktovima.  Knjige sam samo ja pisao. Činio sam to svojom voljom, uglavnom o svom trošku, i na svoju odgovornost, živeći u Bijeljini, ne bježeći ni od koga i ni od čega, ni od ljudi, ni od kritika. Plaćao sam ponekad visoku cijenu za to, posla nisam imao deset godina, istrpio sam i verbalne i fizičke napade, od Srba, kao i od Bošnjaka, i sve moguće vrste pritisaka, ali nisam prestao, niti želim više ikad igdje da bježim. Šta god da bude.  Bilježio sam ono što se događalo u mom zavičaju, proširujući to ponekad analizom uzroka agresije i rata, i posljedica svega toga. Dakako, pišem i o političkim događajima i kretanjima u mom zavičaju i mojoj domovini, a pišem i ono što spada u književnost. Neko će to jednom, valjda, procijeniti i smjestiti na pravo mjesto.  Da li je sve to dovoljno dobro, da li je moglo biti drugačije i bolje, je li moje mišljenje u svemu ispravno i kako valja – to ne mogu ja ocijeniti. Ali, mogu sa sigurnošću reći  : ono što sam radio sigurno je doprinijelo zbližavanju ljudi i vraćanju povjerenja u mom gradu. Kad sam tek došao, atmosfera u Bijeljini je bila kao u ratu, danas je sasvim drugačije. Uporno iznošenje istine umnogome je doprinijelo normalizaciji međusobnih odnosa, što se najbolje moglo vidjeti nakon mog već čuvenog TV duela sa vojvodom Mirkom Blagojevićem. Obični ljudi danas normalno komuniciraju, problem je ono što radi vlast, pogotovo entitetska, ali i vlast na svim drugim nivoima u državi BiH. Ja imam mnoštvo prijatelja i poznanika Srba, i čini mi se da i oni poštuju to što radim, makar i da se ne slažu uvijek s tim, ili imaju sasvim drugačije mišljenje. Vjerujem da je u tome odlučujuća moja iskrenost : ja govorim i pišem ono što mislim, i u tome nemam pardona, a pri tome ne bježim ni od kakvog sučeljavanja mišljenja, ni od kakve kritike, pa ni od mnogo gorih reakcija. Jednostavno, tu sam, ne radim to sjedeći u Sarajevu ili Tuzli, već u mom gradu, i stojim na raspolaganju svakome ko se ne slaže sa mnom.

Kažu : pišeš samo o bošnjačkim žrtvama. Mada ni to nije tačno, moram pitati one koji mi upućuju takvu zamjerku : pošto ja, kad je rat u pitanju, pišem o mom zavičaju, o Bijeljini i njenoj okolini, o kakvim to drugim žrtvama mogu pisati? Bijeljina je školski primjer velikosrpske agresije, koja se temeljila na etničkom čišćenju i zločinu, i moj grad i čitav ovaj kraj bili su u potpunom posjedu Karadžićevih sljedbenika mnogo prije početka rata, i sve što se tu dešavalo, od prvog do poslljednjeg dana, pa, ako hoćete, do danas, to je neprekinuti i strašni niz zločina i diskriminacije nad bošnjačkim civilima. I sve to tako traje, od formiranja SAO “Semberija i Majevica” 1991. godine, pa do ovih današnjih morbidnih proslava nekakvog “oslobođenja” Bijeljine. Ono što ne prestaje da me vrijeđa nije samo ponašanje vlasti, koja svim snagama nastavlja Karadžićevo djelo, već nezainteresovanost i ćutanje običnih ljudi, koji nikako da se istrgnu iz ralja jedne zločinačke retrogradne ideologije. Nadam se da će i to jednom imati svoj kraj i da ćemo se svi suočiti s onim što smo činili.

Kad je u pitanju rat protiv BiH, valjda ne moram nikome objašnjavati da je sve planirano, pripremano i realizovano u Beogradu, da je odatle krenuo rat za državu svih Srba, da su se tome oduševljeno odazvali mnogi bosanski Srbi, da je sve to pogurao Tuđmanov režim, po dogovoru dvojice firera, pa su istim stopama krenuli mnogi bosanski Hrvati, a da se rat za uništenje Bošnjaka i podjelu Bosne pokušao prikriti borbom protiv muslimanske opasnosti, koja prijeti Evropi. Ima li još ikoga ko nasjeda na laž da je rat izbio zbog izglasavanja nezavisnosti BiH, kad su sve pripreme za krvavi pohod bile završene davno prije toga, uključujući i formiranje srpskih autonomnih oblasti i okupaciju 70 posto BiH od strane JNA? Pisao sam već na ovom mjestu : rat i etničko čišćenje su bili jedina mogućnost stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske, zbog brojnosti Bošnjaka ( kao i Albanaca na Kosovu), i bez njihove eliminacije i “čišćenja” etničkog prostora za Srbe i Hrvate, ništa se ne bi moglo učiniti. Zbog toga je to, pogotovo u početku ( u Bijeljini, na primjer) bio isključivo zločinački pohod na civile, koje je trebalo ukloniti. Da je BiH pristala da uđe mirno u sastav krnje Jugoslavije, to bi bio njen kraj i kraj postojanja bošnjačkog naroda, jer bi etničko čišćenje postalo unutrašnja stvar Srbije, a tada bi to bilo teško spriječiti.

Treba li ponavljati i to kako su neke velike sile, prije svih Engleska, Francuska i Rusija, podržale plan o komadanju BiH i uništenju muslimana, pa je u UN izglasan embargo na oružje, koji je pogađao isključivo Bošnjake?

Sve se to zna, kao što se zna i da su dvije nezavisne komisije UN došle do istovjetnih rezultata analize zločina izvršenih u Bosni. Od svih zločina, nezavisno od uzroka rata i načina njegovog vođenja, 80 posto su počinili Srbi, 15 posto Hrvati, a 5 posto Bošnjaci. I to treba da se zna. Zato primjedbe o tome kako treba jednako tretirati zločine svih, znače samo jedno : izjednačavanje krivice, što je novi velikosrpski plan. Ako su svi jednako krivi, ako su svi jednako činili zločine, niko nije kriv. Pa možemo to napraviti ponovo. To bi bilo : od drveća se ne vidi šuma. Od jednog bošnjačkog zločina, ne vidi se šuma zločina nad Bošnjacima. Primjer su, nesumnjivo, džamije. Karadžićevi Srbi su porušili sve muslimanske vjerske objekte, sve do jednog, a isto to su učinili i Tuđmanovi Hrvati, dok su  crkve  ostale nedirnute i u Sarajevu, i u Tuzli, i u Bihaću, i u Zenici. Pa čak i u Srebrenici. Sve muslimanske svetinje rušene su planski i sistematski, kao dio državne politike.  Dešavalo se da Bošnjaci oštete ili sruše crkvu, ali tu nikakvog sistema nije bilo, bili su to ludački akti pojedinaca, koji zaslužuju svaku kaznu.  Ali,  to dvoje, jednostavno, ne može se porediti.

Hoću na kraju da kažem : meni se gade svi koji su svoju hrabrost dokazivali na nemoćnima, ma ko oni bili. I Vojkan Đurković, i Goran Jelisić Adolf, i Dario Kordić, ali i svaki Bošnjak koji je ubijao i mučio nevine ljude. Divim se onima koji su pomagali drugima, onda kad je bilo najteže, i o tome sam mnogo puta pisao i govorio. Smatram da je velika sramota što nije postavljeno spomen-obilježje ubijenima na sarajevskim Kazanima, kao što nije ni ubijenim civilima u Bijeljini, zamjeram bošnjačkim strankama što nisu insistirale da se procesuiraju svi Bošnjaci koji su počinili zločine, da bi onda imali pravo tražiti to i od drugih. Pisao sam i na ovom mjestu da bošnjačku politiku smatram najvećim krivcem za sadašnje stanje u BiH, pogotovo za situaciju u kojoj se nalazi njihov narod. Ali, ja ne mogu ići da istražujem zločine u drugim dijelovima BiH, o tome treba da pišu oni koji su odatle, i to znaju.

Sad bi moj cijenjeni čitalac mogao uputiti primjedbu bijeljinskim vlastima, Okružnom tužilaštvu ili boračkoj organizaciji : zašto ne traže da se zvanično ispitaju svi zločini u Bijeljini, pogotovo oni na početku rata, da se konačno utvrdi istina o tome? Ili bar da pokrenu otvorenu diskusiju o ratu i zločinima, da iznese svako argumente koje ima. Ako sam ja, pojedinac koji sve radi za svoj račun i nema nikoga za leđima, dužan da pošteno pišem o svemu, oni su na to više obavezni nego ja.

Ako hoćemo da budemo ljudi, moramo se jednom pogledati u oči. Ja sam odavno spreman na to. Ostali, očigledno, nisu.

Komentari