Piše: Jusuf Trbić

 

Matematika je moćna nauka.

Kad je nedavno Mile Dodik samouvjereno razotkrio plan da se u BiH, u naredne tri-četiri godine,  useli 500 hiljada Arapa, u organizaciji Kuvajta, i kad ga je podržao i drugar Fahrudin Radončić, nije bilo vremena da se vladar polovine Bosne upušta u detalje. Tako nismo saznali koliko će Kuvajćana ostati u Kuvajtu, ako ih ovdje dođe 500 hiljada, i što će ti bogati ljudi, navikli na visok standard, raditi u jadnoj Bosni. Kuvajt, inače, ima oko 4 miliona stanovnika, uglavnom imućnih, pa je možda namjeravao poslati neke druge Arape? Dodik je jedno sigurno znao : radi se o sirotinji, koja će, po svemu sudeći, pasti na grbaču naše ionako posrnule i osiromašene države. A još ako dovedu žene, a svako ima dvije do tri, pa kamaru djece, pa bliže srodnike, željne turizma, pa familiju svojih žena, plus komšije i prijatelji – eto nama belaja.

Ali,  sticanje državljanstva regulisano je posebnim zakonom, a postupak se odvija preko Vijeća ministara, to jest Dodikovog ministra Sredoja Novića ( nije valjda i on uključen u to doseljavanje?), a pitaju se i dva entitetska ministra unutrašnjih poslova. Od kojih je jedan opet Dodikov! Kako god se pogleda, bez Dodika ni jedan Arapin ne može ni priviriti u BiH, a ako ih zbilja dolazi toliko…pa, mora da je Mile uzeo dobru proviziju.

Onda su ljudi koji se razumiju u matematiku sjeli, pa računali. Prema službenim podacima, zahtjeve za sticanje državljanstva BiH u prošloj je godini podnijelo 12 osoba porijeklom iz arapskih država, a u prvih deset mjeseci ove godine – samo 11. Ako se svi ti zahtjevi pozitivno riješe, i ako se takva dinamika nastavi i ubuduće, plan o useljavanju 500 hiljada Arapa ostvariće se za 4.176 godina.

Da li Dodik namjerava do tada ostati na vlasti? Kako je krenuo, ne bi ni to bilo čudno. Jer, uvijek ostaje ona mogućnost : i poslije Dodika – Dodik.

Naravno, i površan čitalac novina lako će zaključiti da ova priča o najezdi Arapa treba da uvjeri strance kako, eto, Mile Ronhil, u opravdanoj odsutnosti Miloševića i Tuđmana, brani kršćansku Evropu od razularenih muslimana. Zbog toga i opšte mišljenje, usađeno velikosrpskom propagandom u moždane vijuge sljebenika Karadžićeve ideje, da ubijanje tih pokvarenih i krvoločnih muslimana i nije grijeh. Takvu propagandu brani i Srpska crkva. U avgustu 2011. godine u beogradskoj crkvi Svetog Save, najvećoj na Balkanu, promovisana je knjiga o Milanu Lukiću, zvanom «Zvijer», sadističkom ubici iz Višegrada, poznatom po najbestijalnijim zločinima koji se mogu zamisliti. Među njima je i spaljivanje živih ljudi, 119 civila, uglavnom starih ljudi, žena i djece, u dvije kuće u Višegradu. Lukić se proslavio i klanjem na višegradskoj ćupriji, nabijanjem na bajonet tek rođenih beba i otmicom i ubijanjem Bošnjaka, državljana Srbije, u Štrpcima. Taj Lukić je u Hagu dobio doživotnu robiju, a u Srbiji je osuđen na dvadeset godina. Pa ipak, ni to nije bilo dovoljno da se Crkva, koja se zaklinje u pravdu i ljubav prema ljudima, makar malo zastidi. A političarima i većini novinara stid je ionako nepoznat pojam. Za sve njih, ubijanje muslimana nije grijeh. Naprotiv. Tako je bilo nekad, tako je bilo juče, tako će, valjda, biti i sutra. Velikosrpski patriotizam se ne umara.

Kad sam pomenuo Višegrad, moram se sjetiti i srbijanskog generala Ojdanića, koji je zbog zločina na Kosovu osuđen u Hagu. Kad je pušten prijevremeno, dočekan je kao heroj. Taj isti Ojdanić je bio glavnokomandujući snagama JNA u istočnoj Bosni, koje su  već na početku rata protjerale iz Višegrada sve Bošnjake. Sve, sem onih koje su pobili. I, nakon svega, Ojdanić je heroj, a ubijeni i živi spaljeni Bošnjaci nisu vrijedni ni pomena. Zločin se slavi. Gradi se crkva iznad mezarja u Potočarima, gradi se crkva na mjestu gdje je uhapšen Draža Mihajlović, u planu je podizanje ogromnog krsta iznad Sarajeva, na mjestu odakle su ispaljivane granate na grad. O masovnim zločinima u Bijeljini, Brčkom, Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Foči, Višegradu, Prijedoru…niko neće da govori, jer ubijanje Bošnjaka ne zaslužuje pažnju. Mojim gradom i danas šetaju ubice, a bijeljinsko Okružno tužilaštvo i njegov glavni tužilac Novak Kovačević neće da znaju za to.

A Višegrad je i sad tamo gdje je uvijek bio. Samo nema u njemu Višegrađana. Ali ima Emir Nemanja Kusturica, koji o trošku poreskih obveznika RS-a gradi privatni grad navodno posvećen Ivi Andriću. Veliki pisac je, ni kriv ni dužan, dobio građevinsku papazjaniju, spomenik kiču, kao zamjenu starog za novo, nacionalistički osmišljen u čast i slavu nove srpske para-državne tvorevine s ove strane Drine. Andrić, čiji se bogati literarni svijet ne može zamisliti bez bosanske specifične mješavine naroda i religija, bez džamije, crkve i sinagoge, čiji svijet počiva na temeljima muslimanske kulture i načina života, dobio je repliku srpske crkve s Kosova i spomenik Njegošu. Iako je izgrađen na uzurpiranoj bošnjačkoj zemlji ( o čemu će se još očitovati sudovi), Bošnjaka i muslimana tu nema ni od korova. Kusturica najavljuje, ipak, spomenik Mehmed-paši Sokoloviću, a u kamenu će pisati da taj spomenik podiže njegov brat Makarije. Šta god nekad mislio Mehmed-paša, Kusturica kaže da je on bio i ostao Srbin, koji je, vjerovatno, cijelog života sanjao o stvaranju Republike Srpske. Pa  zato i dobija spomenik.

Da, nastavlja se i darovanje para Kusturici za njegov privatni mali raj. Uz budžet RS-a, i brojna javna preduzeća i firme dala su propisane sume. Među njima i Rudnik i Termoelektrana Ugljevik, i to, ni manje, ni više, već 500.000 maraka. Bez obzira na to što ova, nekad izuzetno profitabilna firma, danas bilježi gubitke, pa je samo za prvih deset mjeseci ove godine njen gubitak dostigao 12 miliona maraka. Ali, ako su u pitanju dva vesela jarana, pardon burazera, Kusturica i Dodik, ništa nije mnogo. Makar radnici  ove i drugih firmi ostali i bez hljeba. Može se, ova država kao da nema dna, pa uzima od nje kako se kome prohtije.

Samo se ne zna dokle će.

Komentari