Piše: Jusuf Trbić
Vrijeme je da se konačno završi ovo dvodecenijsko posrtanje Bosne i da se i taj brod polako dovede do pravog kursa. Tako nekako izgleda ovo komešanje koje gledamo u posljednje vrijeme oko naše nedovršene i ranjene države, tako izgledaju ove nove karte koje su oživjele staru ideju o regionalnom ustrojstvu, izjave međunarodnih zvaničnika, reakcije sa raznih strana. Očekivani pad Dodika i društva na oktobarskim izborima samo pojačava ovaj šapat, tim prije što se i on i ostali branitelji Karadžićeve zločinačke politike drže, zapravo, zubima za vjetar. Jer, Dejton ne dozvoljava secesiju bilo kojeg dijela države, a oni se svakodnevno pozivaju upravo na Dejton. Kretanje ka Evropi zahtijeva jačanje države, ili, kako nam poručuju iz Brisela, jednu adresu u BiH, to jest centralnu vlast koja važi za cijelu zemlju, a Dodikovi Srbi ne prestaju praviti zidove među entitetima i narodima. Najnovije je – Dodikova najava da će njegov entitet donijeti sopstveni zakon o prebivalištu, kad to već ne može proći u Skupštini BiH. A to znači da će se pocijepati jedinstveni sistem ličnih dokumenata i dati mogućnost vlasti RS-a da, na ovaj ili onaj način, briše iz svoje evidencije nepodobne. To bi bio samo završni akord nacionalističke simfonije iz Banskih dvora, koja ni Bošnjake, ni Hrvate, ni ostale, ne priznaje za građane ovog entiteta, za njih ovdje postoje samo Srbi i srpski narod koji samo što se nije sjedinio s braćom s one strane Drine. Beogradu ta ideja nije mrska, pa srbijanski zvaničnici neprekidno ponavljaju da nema promjene Dejtona bez saglasnosti Srba. To jest njih. To je ponovio i Dačić. Dobro bi bilo kad bi to rekao i za svoju državu – da nema nikakvih promjena bez saglasnosti Bošnjaka, Mađara i ostalih. Tek toliko da shvati da danas u Evropi postoje samo građanske države i da nigdje nema konstitutivnih naroda, pa ih uskoro neće biti ni ovdje. Što znači da o sudbini svake države, pa i BiH, odlučuju njeni građani, kako je bilo i na referendumu prije 22 godine, na kojem je naša država izglasala nezavisnost. I da o tome ne može odlučivati ni jedna druga država, pa ni njegova. To vrijeme je prošlo.
Uzdaj se u se, i u Ruse – to je stara srpska parola, na koju sve karte baca sad i Dodik. Pa ovdašnji mediji javljaju ( i prećutno podržavaju) najavu Rusije da će braniti vojskom interese svojih građana na Krimu. Niko da se zapita : a može li obrnuto, da neka druga država pošalje vojsku u Rusiju, da brani interese svojih građana? Srbija je i pokrenula ratove na prostoru bivše Jugoslavije tvrdeći da brani pravo srpskog naroda da živi u jednoj državi, ali to pravo nije važilo ni za koga drugog. Pa su Srbi u Bosni imali pravo da se samoopredijele čak i na teritorijama na kojima ih je bilo 20 posto, ili manje, i da te teritorije pripoje Srbiji, ali onih 80 posto stanovnika ta prava nije moglo ni sanjati. I danas Srbija misli da ima pravo da diktira šta će se i kako raditi u Bosni. Šta bi bilo kad bi neko iz bosanskog troglavog Predsjedništva rekao da se ne mogu praviti regije u Srbiji bez saglasnosti Bošnjaka?
Srbija podržava Dodikovu ideju da se o svemu, pa i o otcjepljenju Republike Srpske, odlučuje na referendumu. Zaboravlja, pri tome, da se, po Dejtonu, odluke koje se tiču države mogu donositi referendumom, ali samo na državnom nivou. Predlažem referendum sa dva pitanja – hoćemo li dozvoliti otcjepljenje RS-a, ili ćemo ukinuti entitete. Pa da vidimo šta će građani odlučiti.
Ako je istorija učiteljica života, Srbi su loši učenici. Njihova zvanična istoriografija i politika neprekidno popravljaju sopstvenu prošlost, nudeći laži i mitove kao nove istorijske istine i odbijajući da se suoče s realnošću. Hana Arent je govorila : “Neposobnost da se suoče sa istinom o sopstvenoj prošlosti uništava i ljude i narode. Jer, to je nesposobnost da se vidi i nosi istina o sebi, onakva kakva jeste.” Količina laži koje slušamo od sloma Jugoslavije, pa do današnjih dana, naprosto je neizdrživa. Zvanična politika, mediji, inteklektualci, posebno istoričari, pa čak i običan svijet, do besvijesti ponavljaju laži u koje ni mala djeca ne bi mogla povjerovati. I pri tome se niko i ne zacrveni. Ali, ako ne žele da uče na sopstvenim greškama, mogu vidjeti tuđe. Zar je bilo malo država, režima i vođa koji su silom uzeli tuđe, pa na kraju propali? Šta je ostalo od tolikih silnih imperija, uključujući i onu Hitlerovu? Šta je ostalo od ogromne vojne i političke moći Miloševićevog režima – samo istina da su od Srba pobjegli svi, pa čak i “drugo oko u glavi”, Crna Gora, i da je Srbija ostala i bez Kosova, “najskuplje srpske reči”. Dobrica Ćosić i njegovi sljedbenici, uključujući i Ivicu Dačića, tvrde da je Republika Srpska jedina pobjeda Srba, nakon svega. A da li je? Kako to Srbija misli prebrisati rijeku Drinu i spojiti “dva dela istog naroda”, danas, kad to nije mogla 1992. godine?
Jedna stara legenda pripovijeda kako je prebogati lidijski kralj Krez, simbol bogatstva i moći, razmišljao da li da krene u osvajački rat. Pa se, po običajima antičkog svijeta, obratio čuvenom svetilištu u Delfima za savjet. Proročica Pitija, čija se riječ slušala kao glas bogova, rekla mu je : “ Prekoračiš li rijeku Halis, uništićeš veliku državu.”
Osokoljen, Krez je poveo trupe preko rijeke. I zaista je uništio veliku državu. Svoju.
