Piše: Jusuf Trbić

Mi koji dugo pamtimo, vidimo razliku. Drastičnu. Nekad je država stajala na nogama, pa se tačno znalo gdje je ko i gdje je šta, od vrha do dna. Svuda je vladao jedan isti red, vrhunske etičke vrijednosti bile su znanje, rad, poštenje, trud, to se učilo u školi, to se poštovalo svuda, i država je funkcionisala, i u Titovo vrijeme, i prije toga. Dakako, nisu svi bili zadovoljni, ali pravila su se znala. Pa izvoli.

Danas je teško objasniti mladima da u to vrijeme nikome (makar bio i teže retardiran) nije padalo na pamet da veliča lopovluk, krađu, zločin, primitivizam, neznanje, glupost, ili da, ne daj Bože, falsifikuje diplomu, pa čak ni da ukrade tuđu pjesmu (što je upropastilo karijeru Mikija Jevremovića, na primjer), a da je bezbjednost bila na takvom nivou, da si mogao leći na bilo koju livadu, bilo gdje, a da te ne smije niko ni poprijeko pogledati. Krađe ili pljačke, pogotovo nešto veće, bile su, u moje vrijeme, pravo čudo, jer je bezbjednosni sistem bio takav, da se lopov nigdje nije mogao sakriti.

Veliki pisac Svetislav Basara u jednoj svojoj kolumni piše kako je policija nekad radila. Pa tako policiajac ili šef policije sazna da je pokradena kuća na Senjaku. Iz “pouzdanih izvora” sazna i da je to uradio, recimo, Mile, “od ranije poznat organima gonjenja.” I, šta se desi? Da li policajac organizuje specijalnu akciju, podigne jedinicu, održi konferenciju za štampu, napiše prijavu ili nešto slično?

“ Ma jok, more!”, kaže Basara. “ Daleko od toga. Pa, šta je radio? Uzeo bi telefon, pozvao Mila, i bez buke i besa izgovorio sledeći tekst : Slušaj, Mile, dođi sutra u jedanaest sati u Majke Jevrosime, ponesi ćebe, četkicu za zube, dugačke gaće, paklo cigareta i dvesta grama slanine.” I Mile bi već u deset i petnaest bio ispred zatvora u Majke Jevrosime. Požurio, da ne zakasni.

A zašto je Mile to učinio? Zašto nije ignorisao poziv, pozvao se na svoja ljudska prava, nazvao moćne prijatelje, alarmirao važne ljude iz svoje stranke i tome slično? Odgovor je jasan. Mile se bojao države, a policija je predstavljala državu koja nije štitila lopove i u kojoj se znalo kome je gdje mjesto.

Pričam o tome sa bivšim policajcem Halilom, koji svaki dan dolazi u moj kafić.

“ Nisam ja njega ni zvao”, kaže Halil. “Ja nađem usput nekog njegovog komšiju, ili čovjeka iz istog sela ili mahale, pa mu kažem : Idi do njega i reci mu, poručio ti Halil, da sutra u deset dođeš u policijsku stanicu, zato u zato. I nema toga ko nije došao. A kad se desi kakva krađa ili incident, mogli smo unaprijed znati ko je u pitanju. Ukraden, recimo, bicikl. Komandir nas postroji i kaže : Nek se niko ne vraća dok ga ne nađete I, šta ćeš, moraš naći.  Jednom je ukraden auto, to je bila prava senzacija, u ono vrijeme. Svi smo skočili, niko nije spavao dok ga nismo našli u Sremskoj Mitrovici, šesnaest nas opkolilo lopova, nije imao šanse. Zato je relativno malo policajaca održavalo skoro savršen red. Policija je bila poštovana, jer je država bila poštovana. A sad ne smiju da privedu lopova. Neki dan ispred Opštinskog suda, gledam,  policajac zaustavlja luksuzni auto. Onaj unutra otvori prozor i izdere se :  Marš, j… ti majku, sklanjaj se ! Pa polako zatvori prozor i ode. Policajac gleda za njim. U meni provrilo. Da je u moje vrijeme neko to učinio, bilo bi mu to jednom, i nikad više, taman da je predsjednik države. Bog ga ne bi spasio. Eto, takva nam je danas država.”

Oni koji žive u Evropi ili su bili tamo znaju dobro šta je policija u evropskim državama. Niko ne smije ni da pisne, građani su zaštićeni, a svaki prekršaj se strogo kažnjava, i to tim više što je dotični bogatiji ili politički moćniji. Naši ljudi su tamo najmirniji i najsavjesniji građani, i najdisciplinovaniji vozači. Ali, čim pređu granicu, i dođu na “svoju” teritoriju, odmah izbace kesu sa smećem kroz prozor auta, pa nagaze na gas. Koliko puta sam gledao auta sa stranim registracijama kako voze bjesomučno, prelaze punu liniju, pretiču kolone, a kad plate kaznu zbog toga, žale se kako, eto, policija njih zaustavlja namjerno, čim vidi strane tablice. Zašto je to tako? Pa, zato što tamo ima države i ta država stoji na nogama, pa se zna red. Nagrađuje vrijedne, dobre i pametne, kažnjava one druge, bez pardona. I to svi znaju i po tome se ravnaju.

A zašto nije tako i kod nas?

Naša država jedva životari, s nogu je okrenuta na glavu, naši političari kradu i bogate se naočigled naroda, svuda vladaju nered, korupcija, prevara i nepoštenje, nema nikakvog sistema niti odgovornosti, u školama predaju profesori s falsifikovanim diplomama ili oni koji su diplomirali u Pizdićima Donjim za tri mjeseca, oni koji su opljačkali narod najcjenjeniji su građani, uticajni ljudi mogu i ukrasti i ubiti, čak i javno, a da ni za šta ne odgovaraju, naši lideri od plate od tri hiljade maraka kupuju vile od tri miliona I niko ih ne pita otkud im, zapošljavaju serbez djecu i familiju, lažu i varaju, i pri tome se smiju u lice građanima. A građani? Oni šute i tegle, biju ih i lopovluk i pobješnjelo nebo, i poplave i oluje, i nezaposlenost i bijeda, i glad i besperspektivnost, beznađe je sve veće, a država i sistem sve slabiji. A oni šute i trpe. Možda smo zato i zaslužili sve to.

Ima li izlaza? Uvijek ima izlaza, ali se čini da je on samo jedan : porušiti do temelja ovaj sistem i podići sasvim novi. Kao kad se ruševna kuća više ne može popravljati, pa je valja graditi iznova. Dakle, udružiti sve probosanske stranke i postaviti pred međunarodnu zajednicu odlučan zahtjev. Novi sistem, novo teritorijalno uređenje, novi ustav, možemo ga prepisati i od njih, ne moramo ništa izmišljati. Ukloniti etničku podjelu, uvesti građanski sistem, kakav svi drugi imaju, odvojiti religiju od države, postaviti strog sistem odgovornosti, reformisati sudstvo i policiju, uzeti političkim partijama javna preduzeća, uvesti multietničke izborne liste, pooštriti zakone. Ako treba, dovesti i međunarodne upravitelje za svaku oblast života i dati im neograničena ovlaštenja.  Da li je to previše? Pa, to imaju svi u Evropi,  preuzmimo to i biće sasvim dovoljno.

Inače, ovako se neće moći još dugo.