Piše: Jusuf Trbić

Počelo je. Demonstracije, pendreci, paljevine, razbijanje, haos. Tuzla, Sarajevo, Mostar, Bihać, Zenica, čekaju se ostali. Svi smo znali da jednom mora pući, da se ova galopirajuća bijeda, ovaj pljačkaški uragan vlasti, ovaj nemoral, ovaj sunovrat svih vrijednosti, ova besperspektivnost, da sve to neće moći predugo, i da će nekontrolisani nemiri biti spontani odgovor ojađenog naroda. Znala je i vlast, ali, umjesto da počne s reformama i funkcionisanjem sistema, ona je samo ubrzala ono što je i do sad radila : krenula je još brže da puni vlastite džepove, da obezbjeđuje sebe i svoju užu i širu familiju, i da se zadužuje bez mjere, ne bi li nastavila isplaćivati plate sebi i administraciji, svim tim mnogobrojnim budžetskim korisnicima, uključujući i penzije, jer to su njeni sigurni glasači. Ostali – neka se snađu kako znaju.

Od kako nas je ova demokratija zavila u crno, sve je krenulo nizbrdo. Dejtonski sporazum, koji je zaustavio rat, jeste neka vrsta ludačke košulje u koju su nas strpali, jer je on ozakonio etničku podjelu i nagradio zločin, ali mi nismo uspjeli učiniti ništa što bi olakšalo naš položaj. Naprotiv. Dejton je postao opravdanje za sve, i za one koji, kao, ruše državu, i za oni koji je, kao, brane. Za sve njih je negiranje građana i uzdizanje kolektiviteta, etnija, bilo Božji dar, koji će ih održati na vlasti zauvijek. Mafija na vlasti stvorila je mafijašku državu, u kojoj vladaju jači, i u kojoj nema ni reda, ni morala, ni pravila, ni sistema. Navodna ugroženost naroda i strah od drugih postali su njihova zastava, a pojedinac, pogotovo ako misli svojom glavom, najveća opasnost. Zbog toga su ove demonstracije i izazvale toliku paniku vlasti, jer su se sad pojavile hiljade ljudi koji odbijaju da ih bespogovorno slijede.

images

      Dakako, huliganizam i paljevine nisu način na koji se dolazi do pravde, ali demonstrante treba razumjeti. Kako drugačije da skrenu pažnju na očaj i bijedu u koju su dovedeni? Među njima je mnogo mladih ljudi, koji su odrasli u društvu u kojem se nepravda toleriše, a štetočine nagrađuju. Ne moramo ići dalje od Bijeljine da bismo to dokazali. Ovdje ratni zločinci ne samo što mirno šetaju ulicama, već se smatraju najboljim građanima. Predsjednik ovog entiteta avionom Vlade RS-a, koji je vlasništvo svih građana, pa i Bošnjaka i Hrvata koji ovdje žive, trijumfalno dovozi ratne zločince iz Haga, on svakoga dana vrijeđa i negira sopstvene građane, među njima i Srbe koji pripadaju drugim političkim opcijama. I svi to mirno gledaju. Jer, očito je da se zločin isplati. Isplati se i pljačka. U Bijeljini su, prije rata, u Titovo doba, radile velike firme, sa hiljadama zaposlenih, selo je cvjetalo, dobro smo živjeli i niko nije bio gladan. A onda je sve pokradeno. Maheri su za male pare uzeli ono što je hiljade radnika podizalo i gradilo, odvajajući od svojih plata. Uprkos zakonskoj zabrani, srušeni su Distributivni centar i sjedište “Pobjede”, da bi na tom mjestu bili nelegalno izgrađeni soliteri. I, nikom ništa. Srušen je “Stolar”, pa izgrađen mega-market. Nestali su “Zenit”, “Kurjak” i GIK Rad”, a neki dan su istjerani preostali radnici iz “Panafleksa”. Za one koji ne znaju – to je nekadašnja “Mladost”, fabrika savitljivih cijevi i vratila, koja je godinama bila uzor u Evropi. Uništene su fabrike u Janji, seljaci su bačeni na koljena, šaka ljudi se obogatila, svi ostali su sve bliže ivici egzistencije. I niko nije kriv. Ubijati se, dakle, može nekažnjeno, rušiti se može nekažnjeno, i država se može pljačkati nekažnjeno, diplome se mogu kupovati, parama se sve može kupiti – i sudska presuda, i radno mjesto, i poslanički mandat, nemoral je zavladao svuda, zločinci su postali heroji, kriminalci su postali uzori, a pošten svijet bačen na koljena, bez ikakve perspektive, bez nade u budućnost.

preuzmi (1)

      Takvu su nam državu napravili, a sad se čude kad nekome dođe do grla, pa na policijski teror odgovori paljenjem zgrade vlade. Ali, ne treba udarati po državnim zgradama, jer to pripada svima nama, treba njih motkama po leđima! I njihove vile i palate, njihove devizne račune, njihovu nadmenost i privilegije. I treba otvoriti oči. Do sad su huškali narode jedne na druge, uvijek su oni drugi bili krivi za sve. Sad vlast u Sarajevu i Tuzli ne može kriviti Srbe, niti može banjalučka vlast reći da su krivi Bošnjaci. Sad treba da pogledaju sebi u oči. Hoće li opet biti kažnjeni oni što su razbijali prozore, a niko neće pozvati na odgovornost one što su opljačkali državu i sve nas zavili u crno. Bojim se da smo bliži ovome drugom. Premijer tuzlanskog kantona je, pod pritiskom demonstranata, dao ostavku, i izjavio da su sve organizovali neki neformalni krugovi, koji hoće da napakoste ovoj vlasti. O odgovornosti te vlasti – ni riječi. Slušam Zlatka Lagumdžiju : mi ćemo, kaže, stati uz narod i podržati reforme. Pa, šta ste radili do sad, ovih dvadeset godina? Lagumdžija proziva sve političare, sve ministre, sve osim sebe. Pa mislim : naši lideri kao da žive na Marsu, toliko su odvojeni od naroda i države, njih ne dotiču ni bijeda ni nepravda, njima trebaju samo stada koja će ih slijediti i pare MMF-a. Kud ćeš više?

Krajnje je vrijeme da se zapitamo šta rade naša tužilaštva i pravosuđe, kad ni nakon tolike pljačke države niko nije odgovarao, ni jedan jedini Sanader u Bosni nije nađen, niko nije kriv ni za šta. Krajnje je vrijeme da poručimo političarima da su oni u službi naroda i da država, entiteti i kantoni nisu njihova babovina, da mi plaćamo njih, a ne oni nas. I da od sada narod motri na njih.

Neka paze šta rade.

Komentari