Piše: Jusuf Trbić
Na našem dijelu Balkana uvijek je veselo. S jedne strane turbo folk, s druge političari. Ovamo rijaliti šou, tamo fudbalski navijači. Kafana je moja sudbina, kažu jedni, jok, kladionica je važnija, kažu drugi. Cirkus u skupštinskim tijelima, još veći u pravosuđu. Jedni štrajkuju, jer nemaju šta da jedu, drugi kupuju, i to narodnim parama, auta od po stotinu hiljada maraka. Jedni nemaju ni vode, ni struje, dugi kupuju vile u Beogradu, stanove u Beču i imanja u Sarajevu, kao da su klikeri. A kad se narod nasikera i počne da gunđa, političari navale da se svađaju, ne zna se ko više viče na koga, pravi vatromet, pljušte prijetnje i uvrede, vele : samo što se nije zapucalo, pa se svi zadeveraju i zabrinu, neće valjda! Ne prođe dan, a da Baja iz Laktaša ne najavi neki novi belaj, il referendum, il prenos kojekakvih nadležnosti, ili otcjepljenje od bosanske Džamahirije, ili ukida bosanski jezik, ili se ljubi za zločincima, i svaki put ostali požure da mu uzvrate koliko god mogu, sve prašti od verbalnih obračuna, nema narod kad ni da spava mirno.
U tom našem velikom, šarenom teatru predstave nikad ne prestaju, a toliko su interesantne, da im nikakav filmski triler nije ni do koljena. Nikad nam nije dosadno. I glumaca je sve više, jer se politika itekako isplati, samo je publike sve manje.
Odoše nam ljudi u inostranstvo.
…………………..
Najnoviji hit su državni zločinci. Ne znam kako bih drugačije nazvao haške optuženike i osuđenike, ali i one koji dopadoše u ruke domaćim sudovima, jer ih toliko vole, maze i paze i Srbija i Hrvatska, a pogotovo srpski entitet i sljedbenici Herceg-Bosne, da je prosto milina vidjeti to. Dobro, nije baš najnovije, jer to već dugo traje, ali je zbilja dirljiva ljubav koju državni i entitetski zvaničnici iskazuju onima koji su klali, ubijali, silovali, rušili, progonili i zatirali civile koji nisu imali odgovarajuća imena. Nakon svečanog dočeka i veličanja najgorih zlikovaca, pa davanja Karadžićevog imena studentskom domu i sličnih poduhvata, posljednjih dana je Vlada Srbije izazvala žestoke polemike u regionu, jer je zatražila od Haškog tribunala da im vrati generala Mladića, da ga oni liječe kod kuće, kao da Holandija nema ljekara. Uz to je najavljena briga i za sve ostale zločince koji su državljani Srbije, a leže u zatvorima zbog ratnih zločina. Što nije ništa novo, jer je Srbija od 2004. godine dala nekoliko miliona eura kao pomoć haškim osuđenicima. Među njima su i Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara ( doživotna kazna), Drago Nikolić ( 35 godina), Vujadin Popović ( doživotna)…ukupno njih 26. Zanimljivo je da Radovan Karadžić nije primao takvu pomoć, jer, kako je rečeno, nije državljanin Srbije. Što je, priznaćete, velika nepravda, jer je on radio isti posao kao i Mladić. A briga o čuvenom generalu zaista je besprimjerna : više puta do sad išla je u Hag specijalna ljekarska ekipa da se brine o njemu, a u njenom sastavu su bili čak i srbijanski ministar vojni i predsjednica državnog Parlamenta.
Hrvatska je bila još izdašnija, pa je kod nje ta vrsta pomoći već odavno premašila trideset miliona eura. Republika Srpska je, koliko se zna, za te namjene izdvojila oko million eura. Jedino Federacija BiH i država Bosna nisu pomagale optužene za ratne zločine, mada se oni ne mogu ni uporediti sa optuženim Karadžićevim Srbima i Bobanovim Hrvatima. Jer, na optuženičkoj klupi našao se kompletan vojni i politički vrh i jednih i drugih, sa presudama za najteže zločine, među kojima su i genocid, zločini protiv čovječnosti i udruženi zločinački poduhvat. A da su i jedni i drugi ratovali i ubijali u interesu Srbije i Hrvatske, u to nema nikakve sumnje. Poznato je da su Srbija i Hrvatska vodile rat protiv Bosne u svim njegovim aspektima, da su snabdijevale svoje vojne filijale oružjem, kompletnom logistikom i ljudstvom, da su svi planovi bili njihovi, a oficiri i jedne i druge vojske, koje su se borile protiv BiH, bili su pripadnici vojske Srbije, odnosno Hrvatske.
Recimo, zvanični dokumenti pokazuju da je pomenuti general Mladić, inače najveći svjetski terorista ( uz Karadžića) na kraju dvadesetog vijeka, bio, u toku cijelog rata, oficir Vojske Srbije, koja ga je i postavila za glavnokomandujućeg u srpskom entitetu. Kao komandant Glavnog štaba 30. Kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije unaprijeđen je u čin general-pukovnika 16. juna 1994. godine, da bi nešto kasnije, 28. juna iste godine, taj isti čin dobio i u Vojsci Republike Srpske. Ratko Mladić nikad nije prekidao staž u Vojsci Jugoslavije, to jest Srbije, od 1976. do 2002. godine, kad je dobio zvaničnu potvrdu da ima 47 godina i 5 mjeseci staža, na osnovu čega je dobio državnu penziju.
Zbog toga je razumljivo što se Srbija brine za zdravstveno stanje svog generala, mada se mora priznati da se, ni približno toliko, nije brinula za zdravlje njegovih žrtava. Čak se ne brine ni za sve ostale kriminalce i ubice koji leže u zatvorima, što je nedopustiva diskriminacija. Što su oni gori od Ratka Mladića ili Milana Lukića? Vispreni Tomislav Marković na portalu Al jazeere, ovako to komentariše :
“Država Srbija sve vreme pokazuje da su joj haški robijaši prirasli srcu, pa im zato finansira odbranu, troškove porodičnih poseta, telefonske račune, prikupljanje dokaza i sve što uznicima zatreba. Ta briga nije od juče, već seže do samih početaka rata. Srpska država je zločince snabdevala oružjem, municijom i provijantom; redovno im je isplaćivala plate, a kad bi otišli u mirovinu, i penzije; pružala im je medijsku podršku na sva zvona, a takozvani patriotski intelektualci su upregli sve svoje mentalne snage da podstaknu i opravdaju udruženi zločinački poduhvat. Najvažnija je dobra podela rada: kad svako radi svoj posao, lako se ostvare i najteži radni zadaci, poput genocida…
Kao što rekosmo, nema države na planeti Zemlji koja tako dobro brine o svojim građanima i sunarodnicima u belom svetu kao što to radi Srbija. Pod uslovom da narečeni građani i sunarodnici nose na duši bar nekoliko hiljada nevinih ljudi. Što automatski dovodi u neravnopravan položaj sve one koji nisu skloni masovnim pokoljima i genocidu.
I na kraju postavlja pitanje na koje bi neko morao odgovoriti:
“ Koliko čovek treba da pobije ljudi da bi zaslužio podršku države?”
