Piše: Jusuf Trbić

Prošli tekst na ovom mjestu ( Nebeska opomena) pisao sam kad su poplave tek počele, i još niko nije očekivao onakvu strahotu. A onda je nestalo struje, oblaci su aterirali na zemlju, a nebeski lavor izvrnuo se na nas. Cijela Evropa je znala da nam se spremaju nezapamćene kiše, koje će sigurno donijeti katastrofu, meteorolozi su listom upozoravali na to, ali naši nadležni nisu marili. Kao, biće to, i proći. A kad nam se nebo sručilo na glavu, naši lideri su se zavukli u mišije rupe, iz kojih su tek sad izvirili, sad kad se ne zna koji je grad, koji je predio dublji, to jest više pod vodom. Čini se da je najdublji bio Doboj, kroz koji je protekla podivljala rijeka Bosna, sveteći mu se za neke ranije grijehe, ali ni ostali nisu prošli mnogo bolje. Bijeljina je bila pod vodom, centar grada je ličio na jezero, a Gradski park na veliki bazen, bujice su tekle na sve strane, a najgore je opet prošla sirotinja. Kuće u Tombak mahali bile su više od metra pod vodom, a neke od njih, napravljene u udubljenjima, bile su u vodi do plafona. Slično su prošla i neka semberska sela, a Janja je opet platila ceh. Ogromni su bili napori lokalne vlasti, to se mora priznati, i čini se da je vodena stihija konačno zaustavljena. Ostale su rane, ostala je bijeda, ljudi su ostali bez igdje ičega, i na sve strane se čuje : mi nemamo više ni gdje, ni od čega živjeti. I, kao i u svim sličnim situacijama, ljudi pokazuju solidarnost, pomoć stiže s raznih strana, nedovoljna, dakako, ali dragocijena, jer je mnogo naroda koji nema šta jesti, ni čime se pokriti. Pomoć je važna i zbog toga što briše razlike među ljudima i pokazuje da je sloga ipak jača od mržnje i razdora, i da zajednički život itekako ima smisla. Bijeljinskom gradonačelniku odmah su se javili čelnici Tuzle i Zenice i ponudili pomoć, a za njima i mnogi drugi. Tako su valjda i najzagriženiji srpski nacionalisti mogli vidjeti da niko Srbe ne mrzi, i da je nesreća poravnala sve podjele, ne samo u Bosni, već u cijelom regionu.

download

A čim su došli sebi, ljudi su počeli pitati : zašto ništa nije urađeno da se nasipi pojačaju, da se sela i gradovi zaštite od poplava, zar velika poplava iz decembra 2010. godine nije bila dovoljna opomena? Onda smo se prisjetili kako je etnitetska vlast obećavala da će sve to uraditi, pa čak digla i kredit od ( čini mi se)  50 miliona eura. Prije toga je prodajom Telekoma zaradila milijardu i šest stotina miliona eura, pa je logično bilo očekivati da će se tim parama finansirati  ovaj veliki poduhvat, toliko važan za sve nas. Ali, vraga! Pare su straćene a da ni jedan metar nasipa nije urađen, da nisu urađene čak ni studije i planovi, da niko ni prstom nije mrdnuo. A pare su otišle, svi znamo gdje i kako.

I kad su novinari upitali predsjednika RS-a Milorada Dodika, pred zgradom Gradske uprave u Bijeljini, zašto ništa nije urađeno, njegova reakcija je bila nevjerovatna. Ja sam vidio svakakve istupe siledžije iz Laktaša, ali ovo je i za njega bilo previše. Izgubljen i smeten, umjesto da kaže bar nešto suvislo, makar jednu jedinu rečenicu, on se, kao, nadurio, pa napao novinarku što ga prekida, izvrijeđao je, odgurnuo mikrofon, pošao da i nju odgurne ( ili udari), bubnuo kako BN Televizija forsira samo jednu političku opciju, a na pitanje zašto je prvo išao u Beograd, pa tek sad došao u Semberiju, Dodik je nabusito dreknuo kako mu neće, valjda, novinari krojiti program posjeta. Skandalozno, jadno i bijedno, sramotno čak i za običnog građanina! Zar su za takvog čovjeka  toliki ljudi glasali? Nevjerovatno.

download (2)

Vrlo slično postupila je i predsjednica Vlade RS Željka Cvijanović, koja je požurila da se, odmah nakon šefa, pojavi u Bijeljini. Nije  našla za shodno čak ni da ode u Gradsku upravu, kratak sastanak s bijeljinskim gradonačelnikom organizovan je u Elektrodistribuciji(!), jer tu firmu vode kadrovi SNSD-a, a pred novinarioma je izgovorila nekoliko potpuno nepovezanih i blesavih rečenica. Ni od nje, ni od Dodika, ni riječi o vlastitoj odgovornosti, ni riječi o tome zašto nisu građeni nasipi i ko je kriv za to, ništa o tome gdje su pare i šta dalje, ni zašto nije proglašena vanredna situacija,  četiri dana nakon početka poplava. Samo optužbe na račun lokalnih vlasti, iako svako dijete zna da su rijeke i odbrana od poplava isključiva entitetska nadležnost. Bijedno, da bjednije ne može biti.

Čini se da ni u drugom dijelu države nije bogzna kako bolje, pa se moramo zapitati gdje mi to, u stvari, živimo. Nacionalisti su napadali Titov režim, ali tada se ovako nešto ne bi moglo desiti. Pamtimo tu masovnu organizovanost civilne zaštite, opštenarodne odbrane, vojske, svih preduzeća i organizacija, pamtimo tu uvezanost ljudi i struktura, pamtimo taj sistem koji je djelovao u svim situacijama i bio jedinstven na cijelom jugoslovenskom prostoru. Ovo što sad imamo, to je potpuni haos, kolaps kompletnog društvenog sistema, koji nije u stanju ništa da učini, čak ni kad ima ogromne pare. A onda se sve svede na pozive dobrovoljcima da pomognu! Pa ako ljudi ostave svoje poplavljene kuće i odu da brane nasip, dobro je, pohvalićemo ih i iskritikovati one koji sjede po kafićima, a ako ne dođu, šta da se radi. Opet niko nije kriv, opet se ne zna gdje su pare za zaštitu od poplava, opet niko nema pojma šta ćemo i kako ćemo raditi ubuduće, da se ovo više ne ponovi, opet će nam buzdovani držati predavanja i vući nas za nos kao posljednje budale. I moliti svijet da nam pošalje para, pa će se i oni još malo ofajditi.

Poplave su bile užasne, stradanja su ogromna, a mi smo svi potonuli bespovratno. I čini se da još dugo nećemo izroniti. Ali, još ne dižemo glave iznad vode, još nam nije dosta ovog jada, ovih ludaka što nas vode, ovog sistema koji nas guši. I ne bunimo se. Pognutih glava i savijene kičme, mi i dalje blejimo i trupkamo za našim čobanima.

Naš mali svijet se raspada, i možda će sve ovo zaista propasti? Pa, možda su Cigani  u pravu. Možda i nije šteta.

Komentari