Piše: Jusuf Trbić

Na Balkanu su uvijek, kako je svijeta i vijeka, vladala siromašna vremena. Ali, to je ostalo u knjigama istorije, daleko iza nas, van sjećanja. Danas još ima ljudi koji pamte vrijeme prije i poslije Drugog svjetskog rata, kad je siromaštvo bilo opšti stil života. Nije se moglo drugačije. Bilo je, dakako, i tada onih koji su imali više od drugih, ali većina je jedva sastavljala kraj s krajem. Bijeljina je bila zabačena turska provincija, koja je vijekovima živjela sporo i teško, sve dok nije počelo pristizati novo evropsko doba, užurbano, nervozno, okrenuto radu, poslovanju, trgovini, napretku. Na kraju turskog i početku austrougarskog perioda Bijeljina se mijenjala brže nego ikad u svojoj istoriji. Vrijeme Kraljevine Jugoslavije ponovo je donijelo nešto sporiji ritam života, da bi Drugi svjetski rat sve ponovo okrenuo na glavu i  izgradio najduži period mira, stabilnosti i prosperiteta u svekolikoj balkanskoj istoriji.

Doba mirnog života

     Ali, i tada je sve bilo drugačije nego danas. Vladao je takav red, da je šaka policajaca čuvala cijelu opštinu, i to tako efikasno, da niko nije mogao ukrasti ni bicikl ili kokoš iz tuđe avlije, a da ne bude ekspresno priveden pravdi. Putovali smo tad na more, na “naše more”, kako smo govorili, bez imalo straha da će nas iko poprijeko pogledati zato što smo ovo ili ono. Mladi su išli auto-stopom ili vozom, i mogli su leći na bilo čiju livadu, a da ih niko ne zapita kako se zovu i iz kojeg su plemena. Nezamislivo je bilo da ti neko zamjeri što si Srbin, Bošnjak ili bilo šta drugo, to se nije ni pitalo, a ispoljavanje nacionalizma je bilo gore od najgoreg zločina. To se nije smjelo, i gotovo.

A na more se išlo uglavnom porodično. Danima se prija polaska pakovalo sve što treba : nešto odjeće i obuće, a najviše hrane, da se nađe : paradajz i paprika, konzerve, paštete, suho meso, i obavezne pljoske rakije, za akšamluka. Na moru se razapne šator, ili nađe kakva skromna soba, pa odmah na sunce, da se ne dangubi. Opekotine od jakog sunca malo koga su mimoišle, i to se svaki put ponavljalo. Ali, nikome nije smetalo. Jer, kad se vratiš kući,  i pronosaš po čaršiji svoju preplanulost, masa ti zavidi. Bio na moru, jebote!

Crveni jugoslovenski pasoš je bio najcjenjeniji na svijetu, s njim se moglo svuda, a bilo gdje da dođete i kažete da ste Jugosloven, odmah vas tapšu po ramenima. Ja sam bio jednom u Tunisu, prije ovoga posljednjeg rata, pa smo, po planu, jedno jutro išli u Saharu da jašemo na kamilama, da bismo vidjeli kako sunce, u osvit zore, izlazi iz pijeska. Goniči kamila – kao sa filma : usukani, izbrazdani vjetrom i pijeskom, čudnog izgleda i nošnje. Pitaju odakle smo.  Kad sam rekao da sam iz Jugoslavije, zavikali su : “Tito, Tito”, i odmah ponudili svu pažnju. I cijenu jahanja sami spustili na polovinu.

Kako god to danas izgledalo mladima, bilo je to vrijeme sigurnosti, opšte zaposlenosti i dobrog standarda, u odnosu na okolne zemlje. Za nekadašnje industrijske sile –Čehoslovačku ili Mađarsku, na primjer, mi smo bili Amerika, i više od toga, o Rumuniji ili Bugarskoj da se i ne govori, a mogli smo se nositi sa svakim Nijemcem ili Italijanom po primanjima,  slobodi kretanja ili sigurnosti svakodnevnog života. Da, Jugoslavija je dobijala strane kredite, ali je bila deset puta manje zadužena nego bilo koja mala država koja je od nje nastala.  A imali smo Bijeljinu punu velikih fabrika, isto je bilo svuda u državi, gradile su se pruge i ceste, ruševine su, nakon rata, vrlo brzo dignute iz pepela, pola Evrope nam je zavidjelo na onome što imamo. Ali, ono što se posebno pamti, to je odnos među ljudima.  Nacionalna netrpeljivost  je bila označena kao najveće zlo, i to se strogo  kažnjavalo. Bijeljina je oduvijek bila grad sa mnogo različitih etničkih skupina i ljudi sa svih strana svijeta, među kojima su vladali red i međusobno poštovanje, kakvo se nikad više ovdje neće postići.

Pričali su mi o tome stari majstori, među njima i moj otac. Dođe, recimo, mlad čovjek u radnju, pa veli : “Poslo me babo, taj i taj, da mi napraviš šporet.”  Ili štagod drugo. Majstor ga samo pita šta tačno hoće, pa ga pošalje kući. Nema plaćanja, nema ugovora, ništa, ima samo sigurna ljudska riječ. Vrlo brzo je posao završen, otac onoga mladića dođe da izmiri dug, i nikad se nije desilo da neko ne ispuni svoju obavezu. Obraz je bio važniji od svega.

Nije se moglo desiti ni to da dijete ili neko mlado čeljade ne pozdravi na ulici viđenijeg građanina. To je bio skandal koji se uvijek završavao teškim batinama. Red je morao da se zna.

 

Kako smo živjeli

   U staro vrijeme radili su granapi, tako su se zvali dućani s prehrambenom robom.  Malo ko je znao zašto baš granap, a to je bila skraćenica od naziva firme : Gradsko nabavno preduzeće. Elem, dođe dijete u granap, pa kaže trgovcu : “Poslala me majka, da mi daš frtalj kile kahve, po kile šećera, sitnog, i pet cigara. Na crtu.” Trgovac opljunči plajvaz, pa zapiše, spakuje robu, i dijete ode. A kad bude vakat, babo dođe da plati, sve po tabijatu i kako treba. Nema drugačije.

Nekad su mladi ljudi hrlili na radne akcije, da zarade žuljeve i pokažu se, i, ako ikako mogu, da zarade udarničku značku, da se imaju čime hvaliti. Sve se radilo džabe, za narod, za državu. Bavili su se mladi sportom u raznim klubovima, svirali, pjevali, igrali, radili, pomagali drugima, sve to amaterski. Mnogi pamte bijeljinsko Kulturno-umjetničko društvo “Semberija”, koje je imalo  stotine članova i hiljade nastupa. I svi pamte Mirsada Derviševića Đermana, koji je proveo godine igrajući u folklornom ansamblu.

Danas mladi ljudi imaju svakodnevni spektakl – gledaju u telefon ili kompjuterski ekran, i njihov je cio svijet. Nit šta čitaju, nit s kim pričaju. A nekad smo imali vašare, sa bezbrojnim šarenim frcoklama i penđevišima, a pohodio nas je ponekad i cirkus, sa akrobatama i klovnovima, ženama s bradom i muškarcima bez glave, sa životinjama koje govore i divljim motoristima u velikom buretu. Ta čuda neviđena tutnjala su u gradu danima, a onda odlazila dalje. Nekad smo se družili svuda : na ulici, u parku, na igralištu, u bioskopu, pogotovo kad su dolazili junaci naše mladosti : Herkules i Tarzan, kauboji i indijanci, musketari i gangsteri. Igrali smo i pantomime, takmičili se ko će, bez riječi, samo pokretima, objasniti svojoj ekipi kako glasi naslov nekog filma, pa ko više puta pogodi – pobjednik je. Zadali tako jednom  Redži, čaršijskom mangašu, da objasni naslov filma : “Moderato kantabile.” Taj se film tek pojavio u Italiji, pa je i Arsen Dedić spjevao istoimenu pjesmu. Redžo iskolačio oči : “Šta vam, je to?” Jedva mu objasne i uvjere ga da se zaista radi o filmu. A sve se smiju. On, naravno, odustane od objašnjavanja i prizna poraz. Red je onda da Redžo zada naslov filma. “ On izdeklamuje, i to sasvim ozbiljno : “Kadragine halake šći”. Sad ovi zinu. “Šta ti je to?” Turski film, neznalice jedne, najnoviji, nije valjda da to ne znate?”

U Gradskoj kafani se u to vrijeme igao bilijar. Jednom je Salih Buljubašić Pita, plahovit kakav je bio, u huji ugurao bilijarsku loptu u usta, i nije mogao da je izvadi. Morali su ga odvesti hirirgu.

A jednom je Ešef Arnautović Ćelo, dobio neobičnu opkladu. Naime, u to vrijeme tek su se pojavile flaše piva od nula trideset i tri, male, i odmah ušle u modu. A Ćelo je imao samo one velike, od pola litra, i sve ih je držao u buretu s vodom, pa kakvo god pivo zatražite, od kaže da ima. Probere onda odgovarajuću naljepnicu iz gomile u ladici,  pa je zalijepi na mokru flašu, i vi dobijete što ste tražili. Sudeći po etiketi. Elem, zavitlavaju ga jednom gosti : “ Kakva je to kafana kad nema pivo nula trideset tri?” Ćelo skoči : “Hoćeš se kladiti da ima?” Onaj, naravno, pristane, jer zna sto posto da takvog piva tu nema. Ćelo onda uzme onu polulitarsku flašu, malo odaspe, i pobjedonosno kaže “ Eto ti nula trideset tri.” I dobije opkladu.

 

                                                (nastaviće se)

Komentari