Piše: Jusuf Trbić

Ipak nije sve tako loše, ima i dobrih vijesti iz  ove naše napaćene Bosne i našeg poharanog zavičaja. U četvrtak 10. avgusta počela je dugo očekivana regulacija korita rijeke Janje kroz centar Janje. Za ovaj mali grad na obali Drine to je, reklo bi se, vijest godine, a možda i mnogo više. Jer, decenijama i stotinama godina, koliko gradić Janja zna za sebe, rijeka koja teče kroz njegovo središte često je znala podivljati, napuniti se mutnom vodom do vrha korita i poplaviti čitavo naselje. Svake dvije-tri godine Janjarci su u sopstvenim avlijama gazili vodu do koljena, a ponekad i dublju, pa bi onda dugo sanirali štetu i sabirali šta im je sve uništeno.Čini se da je tome konačno došao kraj.

Gradska uprava, na čelu s gradonačelnikom Mićom Mićićem, i janjarski aktivisti, predvođeni poslanikom u Skupštini RS-a Samirom Baćevcem, dugo su radili na pripremi ovog projekta. Cijele dvije godine trajali su pregovori o ovom važnom poslu, i na kraju se u sve to uključila ambasada Turske koja je, preko turske razvojne agencije TIKA, obezbijedila oko 4,5 miliona maraka. A to je samo dio ovog velikog projekta, koji će koštati preko 16 miliona maraka. Gradska uprava Bijeljine obezbijedila je 300 hiljada maraka za izradu projekta regulacije korita Janje u ukupnoj dužini od oko 8 kilometara, i još oko 1,5 miliona maraka ( u saradnji s Vladom RS-a) za vrlo komplikovano rješavanje imovinsko-pravnih odnosa. Sarajevska firma “Džekos” već je počela radove na dijelu rijeke kroz centar naselja, u dužini od oko 900 metara. Ostala sredstva obezbijeđena su kreditima Svjetske banke. Kako je na svečanom početku radova istakao gradonačelnik Mićo Mićić, projekat će biti realizovan u četiri faze, a to podrazumijeva i početak radova na izgradnji drinskog nasipa. Time će cijelo urbano područje Janje biti zaštićeno od poplava, kao i sve njive i oranice na tom području, što će za sve stanovnike ovog područja biti od neprocjenjive koristi.

Prva dionica izgradnje nasipa na rijeci Janji trebalo bi da bude gotova u roku od 540 dana. Radiće se potporni zidovi, ali i parapetni zidovi visoki oko dva metra. Uz produbljivanje i uređenje korita, biće to garancija trajne zaštite naselja od harača koji je rijeka Janja redovno uzimala od Janjaraca. A kad bude gotov i grandiozni projekat nasipa na Drini, na kojem će biti i brza cesta za Zvornik – zaobilaznica oko Bijeljine i Janje, to će biti konačno ostvarenje viševjekovnog sna ljudi koji žive na obali brze i nepredvive rijeke.

 

Dobri ljudi u Janji

 

Kad već govorim o dobrim stvarima, ne mogu a da ne pomenem nedavni događaj koji me je uvjerio da dobrota i dalje živi u ljudima ovoga kraja, dobrota koja nikada neće nestati.

Zamislite ovakvu scenu: ulicom u janjarskom naselju Brzava, u pravcu ušća, ide čovjek na motociklu. Ide normalnom brzinom, s kacigom na glavi. Ljetni je avgustovski dan i malo je ljudi na ulici. Iznenada se nečiji pas, po starom pasjem običaju, zaleti na motor i vozača, lajući na sav glas. Istovremeno, iz uske pobočne ulice pojavljuje se automobil. Vozač motocikla, želeći da ne zakači psa, a da izbjegne eventualni nagli izlazak tog automobila na glavnu ulicu, malo ubrza, vrdne volan i prikoči. Na nesreću, na asfaltu je dosta šljunka. motor se poklizne, onda stane kao ukopan, a vozač preleti preko prednjeg točka, i, kao da je bačen iz aviona, padne svom silinom na glavu. I ostane ležati, kao mrtav. Narod izleti iz kuća, da pomogne, ljudi, žene, djeca, a iz auta iskoči mlađi čovjek, pritrči unesrećenom i lagano ga položi na bok. Zatraži odmah kakav jastuk, da mu stavi pod glavu, to odmah neko donese, a on se onda nagne nad povrijeđenog, polako mu priča, ohrabruje ga, pomaže mu. Istovremeno kaže ljudima da se ne okupljaju, da stanu malo dalje, i da niko ne dira čovjeka na zemlji, da ga ne pomjera, dok ne dođe Hitna pomoć. Bio je s njim sve do dolaska medicinara, pomogao im je da ga unesu u vozilo. I svi oko njega su nudili pomoć, šta god treba.

Povrijeđeni čovjek zove se Muharem Osmanović, Bijeljinac je, ima vikendicu pored Drine, prema ušću, u Gruhonjića Adi, i išao je tamo iz čaršije. Čovjek koji mu je pomogao zove se Sanel Pašagić, iz Bosanskog Novog, kao izbjeglica je otišao u Minhen i tamo ostao, a došao je u posjetu puncu i punici, poznatim Janjarcima Suadi i Sadiku Durgutoviću. Malo je prostora da pomenem imena i svih ostalih koji su se tu našli i ponudili pomoć, reći ću samo da  su se, kad god prolazimo, raspitivali kako je Muharemu i da li se oporavlja. Kao da je njihov najrođeniji.

Muharem se uspješno oporavlja. Slomio je četiri rebra, ali je mogao proći i mnogo, mnogo gore. Iz bolesničke postelje zamolio me je da napišem nešto o tome, jer ne zna kako da se na drugi način zahvali tim divnim ljudima. I dok često slušamo priče kako se dešava da se čovjek sruši na ulici nekog grada, a da  ga niko i ne pogleda, da prolaznici, praktično,  preskaču preko njega dok on umire na pločniku,  ova mala, topla priča iz Janje govori o našim ljudima koji imaju veliko srce za svakoga, srce koje može da zagrije cijeli svijet.

Hvala im zbog toga.

Komentari