Piše: Jusuf Trbić

      Bosanska Rača je bila važno trgovačko mjesto i u tursko, i u austrougarsko doba. Po prometu je to bila jedna od najvećih riječnih luka u ovom dijelu Evrope, pa se naselje, od svog osnivanja u 18. vijeku, do početka dvadesetog vijeka ubrzano razvijalo. Građene su kuće, magacini, upravne i administrativne zgrade, kafane i hanovi, a broj stanovnika stalno se povećavao. Grad je imao izuzetno dobro zaleđe – plodnu Semberiju, iz koje su se izvozile sve vrste poljoprivrednih proizvoda. A kad je izgrađena pruga i ugalj počeo pristizati iz Mezgraje i Ugljevika, Bosanska Rača je doživjela procvat. Žičara je radila bez prestanka, ali su mnogi već tad sanjali o izgradnji velikog mosta, koji bi povezao dvije Rače. Taj most je izgrađen 1934. godine i nosio je ime Most kraljice Marije. Bio je to izuzetan građevinski poduhvat za to vrijeme i pravi izlaz u svijet za cijelo područje sjeveroistočne Bosne.

U luku Rača dolazilo je mnogo trgovačkih i teretnih brodova, ali su često pristajali i putnički, pa i oni brodovi koje bismo danas zvali turističkim. Bili su to lijepi parobrodi, s ogromnim dimjacima iz kojih je kuljao gust dim i koji su dovozili putnike sa svih strana, na oduševljenje radoznalog naroda i radost kafandžija i trgovaca račanskih. Najpoznatiji hotel u Bosanskoj Rači zvao se Posavina, a vlasnik je bio Avram Solaković. Hotel je imao udobne sobe za goste, kuhinju, restoran i sve što je bilo potrebno za odmor i razonodu došljaka. Uz to, kako je zabilježio Slobodan Petrović, u gradu je bilo još šest kafana, a vlasnici su bili i domaći ljudi, ali i oni sa strane, koji su u prometnoj luci vidjeli mogućnost za dobru zaradu. Poznate trgovačke radnje držali su Jovo Makić, Zora Martić, Saja Kićanović, Huska Džafić, Lazo Lazarević Dunjo, bilo je dosta zanatlija, prevoznika, nosača, željezničkog i carinskog osoblja i svakojakog svijeta koji se, uz odgovarajuću naknadu,  nalazio na usluzi onima koji danonoćno dolaze u luku i odlaze dalje. Tu su bile dvije brijačnice, jedna opančarska radnja, pa kovač, aščinica, kao i ćurčijske i krojačke radnje, a poznate pekare držali su Milica Petrović, Drago Glišić i Jovo poznat po nadimku Pekar, i sam došljak u Raču. Često su domaćini iz Bijeljine dolazili u Bosansku Raču da kupe hljeba i mesa, a tada poznate mesare imali su Johan Miler zvani Švabo, Mađar Leto i Vencel Komeštik, koji je prije toga imao radnju u Bijeljini, pa se doselio u Raču zbog boljeg posla. Radila je i tadašnja taksi služba, a uz automobile, dugo su putnici prevoženi i fijakerima.  Zapamćena su imena kočijaša Žike Todorovića, Voje Stefanovića, Borka s nadimkom Stjenica, Zulejke Selimovića i ostalih. Oni su bili na raspolaganju razmaženom i, dakako, bogatijem dijelu građanstva, koje se nije izvoljelo voziti vozom, pa čak ni autom, ko sav ostali narod, već su htjeli gospodski putovati. Makar to i duže trajalo.  Česte mušterije račanskih fijakerista bili su mlađi trgovci, koji bi se, nakon uspješno obavljenog posla, opuštali u kafanama i salonima u Rači, pa su, u blaženom stanju, u sitne sate kretali fijakerom u Bijeljinu. A bilo je tu i onih koji su, zarad provoda i burnog noćnog života u Rači (kakvog tada nije bilo u Bijeljini) angažovali fijakere da ih dovezu do uvijek budnog lučkog grada i njegovih noćnih atrakcija, među kojima su bile i brojne animir-dame, pristigle sa svih strana.

Slobodan Petrović je zabilježio i da su posao prevoza zaprežnim kolima obavljale brojne kiridžije, koji su, sa svojim kolima i dobrim konjima, put od Rače do Bijeljine prevaljivali za manje od tri sata, sa kraćim odmorima u Ružinom hanu i u Dvorovima. Najpoznatiji je, po svojoj tačnosti i pouzdanosti, bio kiridžija Haso iz Bijeljine, koji je godinama radio za velike bijeljinske trgovce.

Pored brodova, u Raču su, iz pravca Zvornika, stizali i veliki splavovi, koji su prevozili drvenu građu i balvane. U Rači je sve to pretovarano u vagone, koji su kretali prema evropskim centrima. Najveći trgovac u ovoj branši bio je Jovo Makić, koji je u Rači imao i kafanu, a u Bijeljini nekoliko trgovačkih radnji.

U to vrijeme u gradu je bilo 80 stalno zaposlenih radnika, koji su radili na utovaru i istovaru, u riječnoj kapetaniji  i brodskoj agenciji, u administrativnoj službi i carini, u pošti, na žičari, u finansijskoj i žandarmerijskoj stanici, u drumskom saobraćaju i ostalim državnim ustanovama. Uz privatni posao, dućane, kafane, zanatlije i prevoznike, bio je to značaj broj ljudi koji su u ovom gradu zarađivali za život.

Na početku Drugog svjetskog rata most je teško oštećen, a žičara je potpuno uništena. Most je ubrzo nakon rata obnovljen, žičara nije. Ali, smrtni udarac Bosanskoj Rači zadala je pruga. Naime, 1948. godine proširena je uskotračna pruga od Bijeljine do mosta na Savi, a ta je pruga, iz nepoznatih razloga, mimoišla Bosansku Raču i ostavila je sa jednom  trakom pruge uskog kolosijeka. Luka je bila uništena u ratu, posla ni za koga više nije bilo,  i nekada živ i prosperitetan gradić na obali Save počeo je brzo da odumire. Jedna za drugom gasile su se državne službe, kafandžije i trgovci su otišli, za njima polako i ostali. Sav  transport je prebačen na prugu, pa je skela prestala s radom. Nije prošlo mnogo vremena, a preostali stanovnici su se takođe raselili, trbuhom za kruhom, i cijeli jedan život prekrio je zaborav.

Kad danas prođete putem, od Bijeljine prema Beogradu, ništa vas neće podsjetiti na Bosansku Raču, nekadašnju važnu luku  i lijep, bogat i živahan gradić uz rijeku. Stariji znaju da je voz za Šid išao godinama nakon toga, a onda se zaustavio. Stalo je vrijeme, nestali su životi. Nema više ni bijeljinske željezničke stanice, ni pruge, ni Rače, otišle su generacije na onu stranu vječnosti, i ništa više nije kao što je bilo.

Ostale su još samo nejasne uspomene, da blijede i tinjaju poput slabe vatre koja se gasi i dotrajava.

Dok i nas i naše sjećanje polako  obuzima tama iz koje nema izlaza.