Piše: Jusuf Trbić

U svojoj dugoj istoriji Bijeljina je ubijena dva puta : jednom 1716. godine, kad su je Austrijanci razorili i protjerali cjelokupno stanovništvo, i drugi put u vremenu od 1992. do 1995. godine. Prva smrt uslijedila je nakon žestoke, junačke bitke, a sve se završilo tako što je Bijeljina, nakon novog rata 1739. godine, ponovo došla pod tursku upravu, pa su se preživjeli stanovnici  vratili i nastavili život na svom topraku. Druga smrt je režirana mnogo brižljivije, Bijeljinci su se raselili po svijetu, i, kako se čini, ono što je bilo, nikad se više neće vratiti.

Davne 1716. godine austrijski vojskovođa princ  Eugen Savojski započeo je još jedan, u nizu ratova dvije imperije. A njega su Bošnjaci dobro zapamtili : on je 1697. godine sa svojom vojskom prodro duboko u Bosnu i, između ostalog, spalio Sarajevo, i to tako brutalno, da je to do dana današnjeg ostalo u kolektivom pamćenju kao simbol ratnog užasa. (Prije njega je austrijska vojska, pod komandom prince Ludviga Badenskog, u oktobru 1688. godine zauzela Bijeljinu, ali se nije tu dugo zadržala, a vojska generala Pikolominija, razorila je Skoplje, 1689. godine). Te 1716. godine austrijska vojska  je u pohod na Bosnu krenula preko Save, u dva pravca, jedan prema Bajnjoj Luci, a drugi  preko Rače, u pravcu Zvornika, s ciljem da zauzme tada najvažnije utvrđenje, a istovremeno i administrativni i vojni centar istočne Bosne, i da odatle pokrene prodor u srednju Bosnu. Odbrana Banje Luke bila je dobro organizovana, i odbila je sve napade Austrijanaca, pod komandom generala Maksimilijana barona fon Petraša, pa je on krenuo prema Zvorniku. Savu su, polovinom septembra,  prešli kod Rače, koju su lako osvojili, a na putu do Zvornika stajala im je dobro utvrđena Bijeljina. Turske vojne snage bile su spremne za borbu sa austrijskim snagama, koje su bile nadmoćnije i u ljudstvu, a pogotovo u artiljeriji. Žestoke borbe vođene su dva dana na prilazima Bijeljini, iz pravca  Rače, a onda je Austrijancima stiglo pojačanje u artiljeriji. Grad je bombardovan dok se imalo šta uništavati, porušeni su i šančevi, i kule, sve kuće i sva utvrđenja, a onda su austrijski vojnici prodrli u grad i počele su krvave ulične borbe. Zauzimana je kuća po kuća, avlija po avlija, otpor je bio neviđen, pa su mnogo nadmoćniji napadači tek trećeg dana uspjeli da se približe centru naselja i njegovom zemljanom odbrambenom nasipu – šarampovu. Borbe su se tek tu rasplamsale, jer je nasip bio vrlo jak, dvadeset metara širok u donjem dijelu, i deset metara visok,  na vrhu su bile palisade od hrastovih debala, povezanih gredama, a oko nasipa bio je dubok šanac pun vode. Samo utvrđenje unutar šarampova imalo je više kamenih zgrada, koje su bile štićene topovima, a i džamija u centru utvrđenja, džamija sultana Sulejmana Veličanstvenog, bila je od tvrdog kamena. Turska uprava je uspjela da izvuče veći dio civilnog stanovništva, ostali su borci, koji su pružali očajnički otpor. Ostalo je zapisano da je austrijska artiljerija bukvalno “preorala” utvrđenje, oborila svaki kamen, ali otpor nije prestajao. Borbe za utvrđenje završene su tek nakon tri dana i dvije noći. Preživjelo je manje od jedne četvrtine branilaca, a stradali su i civili koji su ostali s njima. Sve je bilo razrušeno i zapaljeno, i Bijeljina je prestala da postoji.

Ove borbe ipak su koštale Austrijance, jer se za to vrijeme odbrana Zvornika tako pripremila, da su uspjeli odbiti njihove napade.  Bijeljina  je pretvorena u gomilu ruševina. A pedeset godina prije toga to je bio grad od oko tri hiljade stanovnika, lijep i pun zelenila, kako je zabilježio turski putopisac Evlija Čelebija. Mustafa Grabčanović navodi austrijski vojni izvještaj iz 1723. godine, napisan sedam godina kasnije, koji kaže da se na mjestu ranijeg razvijenog naselja Belline nalaze ruševine, ostaci jedne džamije i dvije spahijske kuće, kao i zapuštena groblja. Ovaj rat završen je Požarevačkim mirom 1718. godine, kojim je Bijeljina pripala Austro-Ugarskoj, koja je tu podigla nekoliko svojih utvrđenja. Zanimljivo je da džamija nije srušena, već je pretvorena u katoličku crkvu, za potrebe vojnika. Tek 1725. godine počelo se tu graditi, pa su naseljeni Srbi iz Srema i Slavonije, koji su u ovom dijelu Bosne živjeli prije bečkog rata. Naseljeno je ukupno 85 porodica, kojima je zadatak bio da čuvaju granicu. Izvještaj Beogradske mitropolije  iz 1735. godine kaže da je u Bijeljini u to doba bilo 70 kuća pravoslavnog stanovništva, kao i jedna mala crkva od šepera. Srbi su naseljeni još i u Brocu ( 72 kuće), u Dvorovima ( 21 kuća) i u Batkoviću ( 13 kuća).

Mirovnim sporazumom Austro-Ugarskoj je pripao pojas pored Save, u koji je spadao i veći dio Semberije, zajedno s Bijeljinom.

Novi rat je izbio 1737. godine, a Bijeljina je tada bila vojni centar iz kojeg su kretale operacije prema Srbiji. Austrijanci su ponovo krenuli na Zvornik, i opet bili odbijeni. Nakon velikog poraza kod Niša i Beograda, Austro-Ugarska se ponovo povukla u stare granice. Mirom u Beogradu 1739. godine granica između dva carstva ponovo je postavljena na  Savu i Dunav, a Bijeljina se, nakon 23 godine, vratila pod tursku upravu. Ubrzo su otišli njeni novi stanovnici, a stari, koji su preživjeli ratni pokolj iz 1716. godine, zajedno sa potomstvom, vratili su se u svoj grad.

Počela je obnova, koju je predvodio Sadik bimbaša, a najprije je obnovljena džamija. Centar naselja ostao je na starom mjestu, samo je podignut novi šarampov, znatno jači nego ranije, koji je tu stajao sve do nove austrijske okupacije, 1878. godine, kad je porušen. Bijeljina je ubrzo po povratku  njenih predratnih stanovnika, dobila rang kasabe i postala je sjedište kadiluka. A obilje plodne zemlje i ugodna klima i dalje su privlačili ljude, pa je, uprkos stalnim prijetnjama ratobornih austrougarskih susjeda, ovaj kraj polako, ali sigurno napredovao, i vrlo brzo je postao jedno od najznačajnijih centara bosanskih feudalaca – zemljoposjednika.

Tako je Bijeljina preživjela prvu svoju smrt. Hoće li preživjeti i ovu drugu – to ni danas niko ne zna.

Komentari