Piše: Jusuf Trbić

Mnogi koji analiziraju stanje u Bosni na kraju dođu do jednog zaključka : njima, to jest nama,  samo Bog može pomoći.

Što je tačno. S jedne strane – jer sami ništa ne činimo da nam bude bolje, a s druge – toliko je religija ovladala čitavim društvom, da van njenog dometa, praktično, nije ostalo ništa. Pa ako se ni sad Bog ne umiješa, propali smo.

Ali, u  zapadnom svijetu kojem težimo religija je strogo odvojena od države, sekularizam je pravilo, a građanin-pojedinac centar svijeta. Kod nas je samo jedan kolektivizam ( komunistički) zamijenjen drugim ( nacionalističkim), pri čemu su vjerske zajednice postale nosioci političke religije i svojevrsnog religijskog nacionalizma. A pošto svaka religija od vjernika zahtijeva apsolutnu poslušnost i eliminisanje bilo kakvog oblika sumnje, dobili smo društvo podijeljeno na etnije, čiji je identitet sveden na samo jednu – religijsku komponentu, pa se niko ne buni ozbiljno ni zbog čega. Dobili smo i vjerski profilisanu vlast, u stilu one stare izreke : “Svaka vlast je od Boga”. Lideri vjerskih zajednica na ovom komadu Balkana kao da su  to bukvalno shvatili, pa su opštu revitalizaciju religije shvatili kao mogućnost da oni usmjeravaju sve najvažnije društvene tokove i upravljaju njima. I ništa se značajno ne može desiti bez aminovanja vjerskih lidera, o čemu možda najbolje svjedoči srpski patrijarh Irinej, koji svoje mišljenje o Kosovu ili Republici Srpskoj nameće kao odlučujući politički stav. O tome kako su se neki vjerski službenici ponašali u ratu – ne treba ni govoriti.

Taj savez političkog liderstva i vjerskih zajednica stvorio je specifičnu upravljačku strukturu u kojoj političarima religija služi kao sredstvo da dođu na vlast i održe se u sedlu, a vjerskim velikodostojnicima politika omogućava da izgrade moć kakvu nikad nisu imali. Taj savez se, tokom vremena, u priličnoj mjeri odvojio od naroda kojem bi trebalo da služe i jedni i drugi, i ograničio se na vladanje nad ljudima, pri čemu i jedni i drugi, u skladu s religijskim mišljenjem, ne dozvoljavaju nikakvu kritiku na svoj račun, ma kako bila opravdana.

Nedavno je u javnosti skoro nezapaženo prošao apel Jelene Trivić, članice PDP-a, doktora ekonomije i poslanika u Skupštini RS, upućen Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Banjoj Luci, ali i ostalim vjerskim zajednicama. Naime, kad je policija krenula da rastjeruje učesnike skupa “Pravda za Davida”, oni su pokušali da se sklone u crkvu u centru grada, ali su crkvena vrata ostala zatvorena, jer je, kako je rečeno, zaposlenima u ckrvi isteklo radno vrijeme. A čitav slučaj ubistva mladog Davida Dragičevića i sve što se oko njega dešavalo, nije izazvalo nikakvu pažnju crkvenih ljudi. Jelena Trivić se njima, kao vjernica, obratila  i pitala ih zašto ćute. “ Zašto ćutite više od 280 dana od tragične smrti Davida Dragičevića? Zašto ćutite i dok se tokom Božićnog posta, dana praštanja i traženja duhovnog i svakog drugog mira, proljeva krv na ulicama grada u kojem stolujete i vršite službu”?

Zašto se zaključavaju vrata Hrama u trenutku kada je u porti okupljena pastva koja traži samo istinu i pravdu na miran i dostojanstven način”, pitala je ona. „Imam osjećaj da se naša sveta Crkva otuđila od naroda. Da je okrenuta sama sebi, a Crkvu ne čini samo sveštenstvo. Crkvu čini narod! Zar pravoslavni hrišćanin kojem su ubili dijete nije zaslužio barem nekoliko reči utjehe? Zar ljudi koji se mjesecima okupljaju na Trgu, od kojih je većina pravoslavnih, nije zaslužila da zna da uz njih stoje i njihovi duhovni pastiri? Isti ti ljudi koji protestuju na Trgu su oni koji dolaze na bogosluženja, koji se pričešćuju, poste, mole, daju priloge od kojih Crkva živi”.

Trivić je isto pitanje postavila velikodstojnicima drugih vjera. „Zašto ćutite efendijo? Zar nema među građanima koji protestuju, ali i među policajcima, muslimana? Zar oni ne zaslužuju riječi utjehe od svojih pastira? Nisam čula da ste se Vi ili Vaše sveštenstvo ikako obratili u ovih 280 dana i pozvali na mir i toleranciju. I što je još važnije, na što brže rešavanje slučaja koji je ovoliko uznemirio javnost”.

Ista takva pitanja mogla bi se postaviti i u mnogo drugih slučajeva. Teolog Alen Kristić  upozorava : “Nijemost vjerskih zajednica pred socijalnom nepravdom u BiH je nesnosna. Niti jednog vjerskog službenika među radnicima koji štrajkuju glađu ili u rudarskoj jami s rudarima bez plaće. Niti jedne, makar verbalne geste vjerskih poglavara u korist socijalno slabih”. Umjesto toga, kaže Kristić, vjerske zajednice se bave same sobom i politikom koja im odgovara, anatemizirajući svaku riječ kritike na račun njihovog učenja ili praktičnog djelovanja. Njihova preokupacija je prisilna i zvaničnom politikom podržana religijska obnova kolektivističkog tipa i odbrana vlastitog ideološkog stava, u čemu imaju obilatu pomoć i podršku političkih elita i mase izgubljenih ljudi, koji su, u nedostatku ličnog integriteta, u vjeri dobili sigurnost plemena za kojim žude. U svemu tome stradala je autentična religioznost, s jedne strane, i ideja građanske, sekularne, moderne države, s druge.

A ako muslimanske vjerske lidere ne vidimo među običnim ljudima, na protestima obespravljenih, na štrajkovima pokradenih, na skupovima prevarenih, ako ih ne vidimo u masi mladih ljudi pred stranim ambasadama, ako ih nema među bolesnima koji nemaju para da se liječe ili među onima koji traže pravdu za Dženana Memića i mnoge druge koje je uništio ovaj naš novi, demokratski režim, vidimo ih na prijemima koje prave politički prvaci, čak i kad se radi o onima koji otvoreno rasturaju ovu državu. Vidimo ih kako uče dovu da muslimani u turskoj vojsci pobiju što više muslimana Kurda u Siriji, kako podržavaju zabranu knjiga koje im se ne sviđaju i mudrace koji osuđuju mješovite brakove smatrajući ih gorim od silovanja Bošnjakinja u ratu. Katoličke i pravoslavne sveštenike ne vidimo nikad na mjestima gdje se okupe siromašni, bijedni, izmanipulisani i ugnjeteni, ali ih vidimo na svakom dočeku ratnih zločinaca iz Haga, na mitinzima podrške nacionalistima, na proslavama godišnjice Herceg-Bosne ili 9. januara. I vidimo ih kako zajednički, na isti način podržavaju religijski nacionalizam, svako na svojoj strani, namećući vjeronauku u školama, da djeca ne bi na časovima kulture religija naučila bilo šta o drugima i drugačijima. Kao da nam, nakon svega, fali još samo to da se i djeca u školskim klupama  ili čak i u obdaništima definitivno odvoje jedni od drugih, pa da nam budućnost bude zagarantovana. I to mračna budućnost.

U takvoj situaciji, čini mi se, džaba je Bogu plakati. Jer, ni Bog neće pomoći narodu koji ne želi da pomogne sam sebi.

Komentari