REKONSTRUKCIJA JEDNOG ZLOČINA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE

Piše: Atif Kujundžić

Život je bol. Bolno je rođenje. Prvi udisaj zraka da bi se usvjio svijet na koji se došlo. Potom, nižu se samo gubici. Jedan za drugim na sve moguće načine i svaki od njih je bolan da bi se nešto dobilo kao potvrda smisla. Trenuci radosti su tek poticaj da se izdrži. Čas kasnije izgledaju nestvarno.

Čovjek se zavarava koječim. Ali konstanta mu je gubitak, ma o čemu da je riječ. Pod jedan, vrijeme koje mu je dato prolazi bespovratno. Pod dva, postignuća koja mu priznaje društvo već su ostvarena i samo priznanje je šarena laža. Tu se čovjek gubi.

Taj put od gnijezda do zvijezda, jeste vrijeme provedeno u majčinom stomaku od trenutka začeća do rođenja i prvoga plača. Zato ime majka ima tako visok, veliki i bolan smisao. Samo majčina utroba može obezbijediti to blagosloveno stanje potpune sreće bića koje je krenulo u život. U artikulaciju životnog smisla uglavnom, tragičnog predznaka. Možemo li i p/r/omisliti koliko je tragičan životni smisao onih koji produciraju slične nesreće? Šta li oni misle dok gledaju svoju djecu? Misle li uopće zločinački umovi čije mehanizme ne možemo dokučiti?

Bol psihička, fizička ili kombinirana, neugodno je, mučno i teško osjećanje, ponekad do nepodnošljivosti i graničnog osjećanja rastajanja sa životom i razumom. Riječ je o tome da bol neko nekome zadaje namjerno ili bezobzirno da bi postigao to neugodno osjećanje za drugu osobu, namjerno čineći upravo ono što izaziva i nanosi bol. Rat /velikosrpska agresija/ smišljena i vođena protiv Republike Bosne i Hercegovine i Republke Hrvatske, a kasnije, poslije Krađorđeva samo protiv Republike Bosne i Hercegovine zajedno sa Hrvatima, imala je za cilj upravo razaranje /cijeli svijet je gledao kako gori sarajevska vijećnica/, cijeli svijet je gledao kako srpski snajperisti ubijaju ljude koji pretrčavaju ulicu, artiljerijskim projektilima kasape ljude u redu za hljeb ili na pijaci Markale. Cijeli svijet je gledao kako Eminin djed Zijo /koji je nakon progona iz Vogošće gdje je živio, pa došao živjeti sa sinovljevom obitelji u Jukićevoj ulici 39. u Sarajevu/ spušta u grobnu jamu jednu po jednu –  vreće sa četvoro članova svoje najbliže obitelji koje je ubila samo jedna agresorska granata u skloništu, u Jukićevoj 39.

Snimak koji je o događaju producirala CNNa, prikazan je Karadžiću tokom čitanja Optužnice na Sudu u Haagu. Dobri osamdesetogodišnji starina, Zijo Kujundžić, umirovljeni vatrogasac PRETISa, pred kamerama je spustio je u grob suprugu Hasiju, kćerku Devletu i dvoje unučadi, od kojih je jedno Eminin brat Rizvan /i po liku čisti melek – anđeo/. Od prisutnih u skloništu, s ranama od gelera na koljenu i trbuhu preživjela je samo četvorogodišnja Emina, Murisova kćerka, Zijina unuka. Da majka Enisa u to vrijeme medicinski radnik na klinici u Koševu – nije zajedno sa svekrom Zijom oko 16,00 sati izašla iz skloništa da ode u stan čuti vijesti kada je granata pala, bila bi ubijena sa drugima/inače zaposlena kao medicinski radnik u Domu zdravlja u Vrazovoj/. Zijin sin, a Eminin otac Muris, poginuo je na ratištu šest mjeseci kasnije, u februaru 1993. godine.

Sasvim je izvjesno, da su danima vojnici Republike Srpske pratili to mjesto i znali da je riječ o skloništu, jer su na svaki znak opasnosti od artiljerijskog napada tu ulazili svi stanari zgrade u Jukićevoj. Sada je samo trebalo podesiti nišanske sprave i dobro naciljati mjesto gdje se sklanjaju žene i djeca, a onda opaliti kad su već ušli. Ubijanje je bilo sistematsko i uporno svim mogućim sredstvima. Svaki put, snajperskom optikom i nišanskim spravama tačno su ciljali i postizali što žele, ovaj put su ubili dvoje djece i i dvije žene. Ko zna kakva im je bila norma kad su samo u Sarajevu koje su opsjedali 3,5 godine, ubili /1.600/ djece. Iz te opake činjenice može se iščitati karakter rata koji su Srbi vodili, njegova opako i psihološki promišljena sadržina.

Emina Kujundžić iznenađujuće zrelo organizira /130/ strana teksta svoje knjige Svjedočenje. Emina je na najteži način naučila živjeti bez izlišne kuknjave i žalopojki. To što joj se dogodilo samo su neporecive i konačne činjenice u njezinom mladom i nezadrživom životu. Ustvari, život tako i pobjeđuje smrt. Uvijek i bespogovorno. Emina sagledava usud i poziciju svih drugih, o majci Enisi piše tek na kraju. O sebi skoro pa i ne govori, izuzev u trenucima svjedočenja o drugima što dokazuje da je nazočila događaju. Kao i u nebroj drugih primjera, niko nije procesuiran zbog ovoga zločina.

To nije tekst ljepljiv od suza, žalopojki i sažaljevanja same sebe i svoje sudbine. To je tekst o snazi ljudskog razuma i dostojanstvu sa kojim se čovjek bori i ostavlja ljudski trag, nosi svoj život i širi pozitivnu humanističku energiju. Eminina majka Enisa i Emina se bore da Emina završi Osnovnu školu, Prvu gimnaziju, Medicinski fakultet u Sarajevu. Emina sada ima /26/ godina, radi kao liječnica u Domu zdravlja Ilijaš i asistent je na Ktedri Porodične/obiteljske  medicine Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Rizvanova fotografija na naslovnici knjige, sinonim je dječje nedužnosti stradalništva u minulom ratu. Rizvan je na toj fotografiji melek. Jeste, Vojska Republike Srpske ubijala je sve što je moglo biti sveto i pustošila zemlju kojom hodi. Etc.

Duboko se doima Eminna sposobnost da u jednom i doslovno ispovijednom tekstu vlada svojim osjećanjima i tragičnim događajem/doživljajem, da o svemu piše bez kukumavčenja i ispraznih žalopojki, da izredom – jasno vidi ljude iz svoga neposrednog okruženja onakve kakvi jesu, pouzdani i stameni, izdržljivi, nespremni da se predaju četničkom smradu u svemu, pa i nošenju svoje beskrajne tuge zbog događaja koji su povod pisanju knjige, a da se pri tome sebe i svoj usud prešuti, zadrži za sebe kao osobna stvar.

Svi su shvatili bešćutnost i nemilosrđe agresora, neumitnost nametnutih ne/prilika, bešćutne sile i potrebu da svako na svoj način bude jači od događaja koje agresor diktira. Emina je čekala zrelost da napiše svoju knjigu, zato i zbog stila kojim je knjiga ispisana, Emina Kujundžić postaje prvorazredan svjedok ratnih događaja koje je producirao agresor, događaja koje je nebrojeno put odrastajući ponovo promišljala i preživljavala. Emina Kujundžić postaje autor – književnica – par exellence.

Činjenica da još, ni do današnjeg dana, niko nije odgovarao za ovaj bezumni zločin, poražavajuća jest. Prošlo je /22/ godine, a svako artiljerijsko oruđe ima svoju knjigu ciljeva, knjigu dejstava i dejstvovanja u kojoj je zapisano svako dejstvovanje – ispaljenje iz minuta u minut, smjena posluge i tačno se zna ko je odabrao cilj, ko je izdao naređenje, a ko povukao okidač, da pobije civile i djecu u skloništu. Takvi se dokumenti čuvaju trajno zauvijek i sve se zna. Samo se naša uspavana Pravda na širokom šiljtetu izležava i čeka rješenje iz Stambola, od Sultana Erdogana koji vrlo rado surađuje sa Srbima. Uostalom, u Turskoj živi /9.000.000/ etničkih Srba i nešto zapuštenog bošnjačkog jada u Jedrenu. Ima ih i koji kao od šale potežu pitanje novoga rata.

Prethodno je zastrašujući dokaz o potpunoj nebrizi države Bosne i Hercegovine za Pravdu i svoje građane pred licem cijeloga svijeta. Za događaje koji su od međunarodno priznate zemlje napravili golu bijedu. Ova država služi samo za bogaćenje lopova i korupcionaško pogađanje sa agresorom u okviru kojega, poslije šestogodišnjeg suđenja, Radovan Karadžić, prvi predsednik Republike Srpske mirne i čiste savesti čeka oslobađajuču presudu za izazivanje i vođenje genocidnog rata i zločine koje je počinila Vojska Republike srpske 1990. – 1995. godine. Ako i nismo razumijevali, poslije svih svjedočenja i sumiranih rezultata rata u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. – možemo i sami zaključiti: osudili ga na doživotni zatvor ili ne, prvi predsednik Republike Srpske je MONSTRUM i čudovište u ljudskom liku, sa kojim se nti jedan filmski mudoklak ne može usporediti.

To, danas s potpunim pravom može ustvrditi svaki čovjek koji je imao ili ne gubitke u svojoj obitelji, jer je dobivši ovakvu državu izgubio sve. Rješavani su, tj. procesuirani samo oni primjeri zločina radi kojih je intervenirala Međunarodna zajednica. Odštetu za pretrpljene gubitke i da ne pominjemo! Zar su se naši ljudi u tolikoj mjeri upleli sa sopstvenim dušmanima, ušli u tako gadan i dubok deal sa svojim najcrnjim neprijateljima i zločincima da više i ne smiju spomenuti Tužiteljstvo, Sud, Pravdu, Pravo, Zločin i Kaznu?! Da im nije to ta multikultura i sva sadržana u tom značenju? Nije moguće! Ne želimo vjerovati!

Emina Kujundžić imala je samo /4/ godine kada su joj ubili obitelj, ali je svojom knjigom Svjedočenje iznimno pouzdana i zrela kao jedini preživjeli svjedok zločina/događaja, koje je svojom artiljerijom proizveo agresor – Vojska Republike Srpske, u to vrijeme podržavana efektivama Jugoslavenske Armije, Rusima, Grcima, Rumunima, paravojnim i vikend jedinicama iz Srbije. Danas na istoj matrici odbija ući u NATO a šuruje sa Rusima i putinom. Da zapišemo: to je velikosrpska matrica pukovnika kraljevske vojske Dragutina Dimitrijevića Apisa koji je stvorio prvo tajnu, a potom i javnu organizaciju CRNA RUKA – UJEDINJENJE ILI SMRT, apotom i MLADU BOSNU.

Komentari