Piše: Saud Grabčanović

Nekadašnji izgled bošnjačkog grada Užica i srpski urbicid 1862g:

 

Pošto je  grad Užice 1862 potpuno spaljen a kasnije temeljito i razoren, danas       tamo nema nikakvih     tragova da su tu nekada živjeli i radili muslimani koji su predstavljali većinsko   stanovništvo u gradu. Prije 1862. u Užicu je živjelo 95% Muslimana. Svi turski objekti:  džamije-bilo ih je 35, među njima je bila najveća i najljepša  Alajbegova džamija zvana   i «Šehova» , hamami, bezistani, pokrivena čaršija , devet derviških tekija, turbeta, sve je   srušeno. Muslimanski haremi su uništeni, pa čak i jedan most preko Đetinje.  Najveći    i najstariji harem u Užicu se nalazio na mjestu gdje je danas glavni gradski trg . Spaljena je i uništena Musala, najljepše mjesto u gradu koja je tada bila i  gradski park. Užičku Musalu i njenu ljepotu  je u svom poznatom putopisu opisao veliki Turski putopisac Evlija Čelebija.On u svom djelu užičku Musalu opisuje kao dženetsku baštu. Bio je to zidom visine jednog metra ograđen prostor pored  rijeke Đetinje, u samom centru grada. U Musalu se ulazilo na četiri ulaza- kapije, koju su čuvali od vakufa postavljeni čuvari. Po noći je užička Musala bila zaključavana.Taj je park bio bogato ukrašen  raznovrsnim rastinjem, cvijećem i drvećem. U njemu je bilo : platana , lipa, čempresa, borova, lijandera , palmi u saksijama,  itd. Sam je prostor ljeti za lijepog vremena služio za zajedničko klanjanje te za zajedničke skupove građana, kao  i razgovore učenih ljudi.

Za sušnih godina ovdje su se održavale kišne dove.  Užičku Musalu srpski vandali  su sravnili sa zemljom. Nekad simbol grada Užica, lijepa užička tvrđava.  minirana je nakon   progona muslimana. Ono što se od nje danas može vidjeti jesu samo bijedni ostaci nekada   prekrasne  otomanske utvrde. Pakleni plan za istjerivanje muslimana- «Turaka» iz Srbije  bio je dio velikosrpske politike dinastije Obrenovića, koji su vladali u to vrijeme Srbijom. Taj je plan bio izložen u  «Načrtanijima»  Ilije Garašanina, oca velikosrpstva i četništva.  Bio je to projekat stvaranja etnički čiste srpske nacionalne države bez  muslimana. U tom «djelu» su tvorci genocida i urbicida dali detaljne upute kako treba uništiti muslimansku  kulturu. U Užicu je taj pakleni projekat proveden do kraja. Objekti muslimanske kulture ,  koji su vijekovima stvarani, preko noći su potpuno uništeni, nestali su sa lica zemlje. Od svih veleljepnih objekata iz osmanskog perioda ostala su u Užicu samo dva mosta preko Đetinje. To su bili :  »Kasapčića ćuprija»,  najveći i  najljepši užički most , koju su podigli  braća Hasan-beg i Mehmed-beg Kasapčić kao svoju zadužbinu,  i « Đulića ćuprija», koju   je kao svoju zadužbinu podigao čuveni užički  beg- Đulić .  Ove mostove su  1862 godine   srpski vandali pokušali porušiti, ali, s obzirom da su ti mostovi trebali državi , redovna srpska  vojska ih je zaštitila od rušitelja. Ovi mostovi su bili jedini objekti turskog Užica koji su preostali kao uspomena na nekadašnji lijepi šeher koji je zauvjek nestao sa lica zemlje .

Oba ova mosta su porušena 1944. godine. Minirali su ih i porušili Nijemci pri povlačenju iz  Srbije. Pročitao sam negdje da se ovih dana u Užicu provodi akcija za njihovu obnovu?

Moderni potomci divljih vandala nemaju svoje istorije pa se žele okititi tuđom.

 

Opis ovog egzodusa je tema  pisma Husein-efendije Užičanina, koji je doživio ovaj progon i odselio se u Anadoliju. Pismo je poslao hafizu Ibrahimu u  Bijeljinu, a to je dio romana Jusufa Trbića „Legenda o Bijeloj džamiji“. Ovaj literarni rad vrlo ubjedljivo prikazuje prilike u kojima su se tada našli muslimani u Srbiji.

 

Pismo Huseinefendije Užičanina iz Istambula upućeno hzf. Ibrahimu u Bijeljinu 1887  godine .

   “Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu .Evo se u neko doba i moja duša malo smiri,  te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamsiliti, a sad ga svojim prihvatam. Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet,    i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem.Pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo,da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati. Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo. Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost,dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše: Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“I odosmo.Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše. Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem.I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije.I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava.Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo.Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti.Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize?Jes, belćim je i to suđeno, da neko zna namah, a neko podocnije – ako doživi. Pa se nadam: možda se i dušama vašim jednom istina otvori, pa da se sami sa sobom susretnete, da sami sebi u oči pogledate, da znate ko ste i šta ste i šta vam valja činiti. A ako toga ne bude – ostaće vam samo da sami sebi katil-ferman ispišete i gajtanli smrt odaberete.Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrenete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati.A za koga će na ovome svijetu sabaha biti, a za koga neće – to mi sami određujemo, to mi sami moramo za sebe izboriti i zaslužiti, moj hafize.”

                                                                               ( Nastaviće se)

 

Komentari