Evropska unija najavljuje paket poteza, uz slanje jasne poruke srbijanskom i hrvatskom vrhu da se podalje maknu od Bosne i Hercegovine.
Piše: Zekerijah Smajić
Na pitanje šta će biti s Bosnom i Hercegovinom nakon još jednih “razočaravajućih izbora”, niko ozbiljan danas ne zna odgovor. Neće ga znati vjerovatno ni u narednim mjesecima, jer su sve karte otvorene. I svi su scenariji mogući.
Logična suzdržanost i očekivana nevjerica vladaju i u aulama briselskih birokratskih dvorova. Od nedjelje u ponoć do ovoga časa, na svaki pomen izbornih rezultata u Bosni i Hercegovini najčešća reakcija je odmahivanje rukom i lakonsko eskiviranje od onih koji bi mogli i morali znati više o tome šta će biti s ovom lomljivom zemljom nakon 7. oktobra. Nakon dana iluzorno najavljivanih “velikih političkih promjena”.
Umjesto koliko-toliko suvislog odgovora, službenim Briselom dominira opravdana zabrinutost zbog nastavljanja procesa nacionalne homogenizacije, etničkog konfrontiranja i nespremnosti vladajućih stranaka na suštinsku promjenu postojećeg izbornog zakonodavstva koje očigledno pogoduje svakovrsnom manipuliranju.
U Briselu se nezvanično ne krije razočaranost ponovnom pobjedom SNSD-a i njegovog lidera Milorada Dodika, dok se prva pobjednička izjava Željka Komšića ocjenjuje dobrodošlim državničkim odnosom prema građanima BiH i biračkom tijelu bez obzira na političku opciju. Ne krije se ni zabrinutost zbog moguće eskalacije Čovićevog “osvetničkog” djelovanja po receptu “milo za drago”, te se u tu svrhu već najavljuje kolektiranje paketa potencijalnih poteza iz sjedišta Evropske unije, uključujući i slanje jasne poruke srbijanskom i hrvatskom državnopolitičkom vrhu da se podalje izmaknu od Bosne i Hercegovine ukoliko joj istinski žele ono kako o njoj govore. Te ukoliko žele dobre odnose s Briselom, uključujući i fondove Evropske unije.
Ono što je već danas potpuno izvjesno jeste da je aplikacija Bosne i Hercegovine iz februara 2016. godine za članstvo u Uniji od prošklog vikenda ponovo gurnuta u briselske ladice, a pozitivno mišljenje Evropske komisije (avis) i proces euroatlantskih integracija su vrlo upitni. Sve će, kažu, zavisiti od razvoja događaja nakon objave konačnih rezultata opštih izbora i od odnosa nove vlasti prema državi.
U zajedničkoj postizbornoj izjavi potpredsjednice Evropske komisije zadužene za međunarodne odnose Federice Mogherini i povjerenika za proširenje i politiku susjedstva Johannesa Hahna podsjeća se da se, već samim podnošenjem zahtjeva za članstvo, Bosna i Hercegovina strateški odlučila za integraciju u Evropsku uniju što primarno podrazumijeva poštovanje i promoviranje svih, pa i izbornih, zajedničkih vrijednosti. U izjavi se, također, nedvosmisleno podsjeća da bi četvorogodišnji mandat nove vlasti mogao biti prilika da svi politički lideri u zemlji pokažu svojim građanima i Evropskoj uniji “obnovljeno opredjeljenje i odlučnost da provedu sve, i započete i nezapočete, reforme koje su potrebne za napredak Bosne i Hercegovine na putu ka Evropskoj uniji”.
Bolje pakt nego rat!
I predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker je ovih dana pozivao na pakt svih političkih snaga u Bosni i Hercegovini. On je prošle sedmice prethodno upozorio da su rizici od izbijanja rata na Balkanu ponovo povećani “ako Evropska unija ikada dopusti da se ugase nade u pristupanje zemalja ove regije Uniji”.
“Ako zemljama zapadnog Balkana uskratimo perspektivu članstva, mogli bismo doživjeti ono što smo već imali 1990-ih, i to nesumnjivo prije, nego kasnije”, rekao je predsjednik Evropske komisije prošlog petka u Beču. Do nastanka ovog teksta na ovu Junckerovu izjavu, od svih lidera iz regije direktno je reagirao jedino srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, smatrajući da je Juncker malo pretjerao. Ali se složio da je “ipak sve moguće”.
Vrlo su oprezni i briselski studijski centri, rijetki diplomati koji žele govoriti, dopisnici prestižnih svjetskih medija i nezavisni stručnjaci. Najnoviju zabrinutost predsjednika Evropske komisije zog navodne mogućnosti novog rata na Balkanu većina od njih doživljava “nužnom političkom intervencijom u kontekstu geopolitičkih zbivanja”, ali i kao njegovo osobno političko sazrijevanje. Jer, prije nepunih pet godina, kada je došao na čelo najvišeg organa kolektivne izvršne vlasti u Briselu, Juncker je, sjećate li se, ukinuo poziciju evropskog povjerenika za proširenje i objavio blokadu prijema novih članica za svoga petogodišnjeg mandata. Bez obzira što je takav potez bio realističan, poruka je politički bila nepromišljena, jer je ohrabrivala euroskepticizam i nacionalizam u zemljama regije, a unutar same Unije je išla na ruku daljem jačanju desničarskih ideologija čija će stvarna relevantnost također biti provjerena uskoro.
Zrelost poznih godina
Nešto više od pola godine uoči novih evropskih izbora, Juncker je iz Beča poslao poruku upozorenja u dva smjera. Onima koji upravljaju sudbinama građana u zemljama regiona uključujući i one u BiH koji su upravo isposlovali mandate za naredne četiri godine. Te onima koji bi na evropskim izborima krajem maja naredne godine mogli doći na čelne pozicije u Evropskoj uniji, a pred kojima je uz sve ostalo i velika geopolitička enigma ovog regiona. Mali su izgledi da bi se Juncker osobno i u narednih pet godina želio nositi s izazovima koji stoje pred Unijom u bliskoj budućnosti. U velikoj mjeri se o tome moraju pitati i njegova krštenica i datum rođenja. No, bez obzira na to, Juncker ostaje ozbiljna politička i državnička figura u svom Luksemburgu i unutar Evropske unije, a njegova zrelost u poznim godinama kada je riječ o zapadnom Balkanu, dobro je došla.
Što se tiče brzopoteznog Vučićevog odgovora Junckeru, mogao bih se ovoga puta s njim složiti da se dnevnopolitičke tenzije u regionu često vani prenaglašavaju uprkos evidentnoj konstelaciji blokovske nepodnošljivosti i medijske nadmoći u manipulaciji masama. Upravo zbog toga se ne mogu odbaciti ni one procjene po kojima je na Balkanu sve moguće – od izbijanja novog bratoubilačkog rata do obnove procesa ekonomskog ujedinjenja – ovisno o volji svjetskih moćnika i uloge same Evropske unije u tome. Ako EU zvaničnici budu spavali zimskim snom iz 1990-tih i u godini-dvije koje su pred nama, opasni scenariji bi bogli biti mogući upravo zbog vremena u kojem danas živimo. Neograničene mogućnosti manipulacije masama putem mainstream medija, interneta i kreiranih istina, uštimano matriciranje izbornih rezultata i političkih saveza, te rastuća apatičnost građanstva – idealne su poluge nedemokratskog vladanja.
Loša vijest je i činjenica da predsjednik Evropske komisije nije usamljen u prognoziranju i najgorih scenarija na Balkanu. O mogućim ratnim sukobima na ovom području Evrope u zadnje dvije-tri godine u više navrata su govorili i njemačka kancelarka Angela Merkel, bivši visoki predstavnici u BiH Miroslav Lajčak i Paddy Ashdown, te nekoliko uglednih evropskih parlamentraraca uključujuči i one iz Hrvatske koji su na sopstvenoj koži osjetili ratnohuškaške politike i ratna stradanja tokom 90-tih. Junckerova izjava je ipak najdjelotvornija jer se može tumačiti i kao glas najviše izvršne vlasti u Briselu. I glas koji dolazi u predizborno vrijeme u Evropskoj uniji.
Balkan Sevdah Reunion?
Još od prvog EU-Balkan samita održanog u Zagrebu u novembru 2000. godine, stabilnost Balkana, regionalna saradnja i stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora su glavne tačke evropske politike prema zapadnom Balkanu. Jean-Claude Juncker se, na odlasku iz prijestolnice Evrope, ponovo ovih dana zauzima za formalizaciju EU prijedloga o uspostavi jedinstvenog ekonomskog prostora na Balkanu, “u kojem bi se sve zemlje ovog regiona mogle razvijati, jednim dijelom, na isti način kao kada jednoga dana budu članice Unije”.
Mišljenja sam i ovoga puta da je sve moguće ako se želi. Pogotovo u politici. Nikoga u institucijama EU-a i među članicama Unije, naravno, ne poznajem ko i pomišlja na bilo kakvu formalnopolitičku reintegraciju bivše Jugoslavije. Nastranu moja osobna jugonostalgija, to realno nije moguće. Niti je potrebno. Svijet se danas integrira na drugačijim osnovama od onih na kojima je 45 godina egzistirala bivša zajednička država. Ali da je ekonomska, kulturološka, sportska, omladinska i druga interesna (ne politička) integracija moguća, u to nema nikakve sumnje. To potvrđuje i svakodnevna paksa. Zar, na primjer, Dino Merlin, Giboni, Haris Džinović, Halid Bešlić, Severina i drugi ne pune koncertne dvorane u Beogradu? Zar se srbijanski filmski stvaraoci ne utrkuju za dolazak na Sarajevo Film Festival? Zar omladina iz cijele regije i šire, ne hrli svake godine na novosadski Exit festival? Ili, zar je nemoguća realizacija autoputa Beograd – Sarajevo ili ponovno uvezivanje željezničkih pruga od Ljubljane, prego Zagreba i Beograda do krajnjeg juga. Isto vrijedi i za elektroenergetske sisteme, najprestižnije univerzitete, naučnoistraživačke centre u druge trustove znanja.
Osobno sam uvjeren da je kulturološko-ekonomska integracija ne samo moguća, već i potpuno izvjesna. Ako to ne budu u stanju realizirati sadašnje generacije političara, doći će mlađi koji su školovani po svijetu i svoja globalistička iskustva i vizije će primijeniti u zemljama u kojima su njihovi korijeni. Koliko ćemo dugo čekati na nekakav oblik Yugosfere neće ovisiti od takozvane međunarodne zajednice u koju se danas naguravaju i “šiš i goliš”, već će isključivo ovisiti od Evropske unije koja, i ovakva kakva je, ima kapacitet da zapadni Balkan formatira kao uzornu, prosperitetnu i stabilnu regiju. Ili da ga svojom neodlučnošću, međunarodnopolitičkom mlitavošču i unutarnjim podjelama, ponovo gurne u zonu sumraka.
(Izvor: Al Jazeera)
