Piše: Saud Grabčanović

Opsada Beča  i poraz osmanske vojske

        Evropa je krajem 17. vijeka, uključujući tu i Osmansko carstvo, usprkos začecima stvaranja građanskih sloboda, i dalje  predstavljala zbirku oronulih feudalnih posjeda, branjenih vjerskim fanatizmom. Te su države tada počivale na ambicijama novih vladarskih dinastija, koje su, centralizujući državnu vlast, postale globalni igrači. Kako je primijetio povjesničar Andrew Wheatcroft :     „U svakoj od glavnih država Evrope vladala je nova porodica. U Francuskoj je dinastija Valois ustupila mjesto Burbonima, u Engleskoj Tjudori Stjuartima. U Španiji je habzburški vladar bio na samrti, bez direktnog nasljednika, dok je u Švedskoj na vlast došao njemački princ, nećak velikog Gustava Adolfa. Svaka promjena vladajuće dinastije značila je i novi menadžment, kako se to danas kaže, produkujući tako sistemski šok, koji je često dovodio do transformacije naroda i politike. Kao kontrast tome, „porodični biznis“ Osmanske dinastije i habzburgovaca nije trpio promjene u posljednjih 150 godina.“ Leopold I je nominalno vladao onim što se nazivalo „Sveto Rimsko carstvo“, za koje je Volter primijetio da nije bilo „ni sveto ni rimsko, ni carstvo“. Car je, zapravo, vladao suženom teritorijom, koja je obuhvatala današnju Austriju, Sloveniju, Češku, te od Osmanlija nepokorene dijelove zemalja ugarske krune, u koje je spadao i dio Hrvatske. S druge strane, Mehmed IV, strastveni lovac i ljubitelj haremskih zadovoljstava, upravljao je nepreglednim carstvom, izjedanim mitom, korupcijom i nepotizmom,  koje se prostiralo na tri kontinenta. Oba ova vladara imala su nešto zajedničko. Kao i Leopold, i  sultan Mehmed IV je bio  potomak «sultan-i-Rum», romejsko-bizantijskih careva, vladara po pravu osvajanja,  pa je, prema tome, i on je baštinio  nominalno pravo vladavine svijetom. Ipak, njihove međusobne razlike nisu bile zanemarive. Imperator Leopold nije imao ni približno jednaku moć i vlast da objavi rat i pošalje vojsku na bilo koje područje, što je imao sultan Mehmed IV, sin Ibrahima Ludog. U najlošijim prilikama, turski sultan je mogao pokrenuti vojsku od 100.000 ljudi, koji bi se odazvali bez ikakvog prigovora, dok bi se Leopold,  kad se steknu najbolji uslovi, morao zadovoljiti jedva petinom od tog broja. Kako je to opisao austrijski povjesničar Michael Hochedlinger , Habzburško carstvo je „ispod svoje barokne spoljašnosti…. podsjećalo na kolosa sa glinenim nogama, čija je sudbina uvijek visila o koncu“. Ovo je bilo tako i zbog sukoba s ugarskim protestantskom plemićima, čiji je predstavnik, Imre Thokoly, bio jedan od glavnih Kara Mustafinih inspiratora pohoda na Beč. Ogromna turska vojska od 200.000 ljudi, koja je nadirala ka Beču pod zapovjedništvom ambicioznog i manipulacijama sklonog Velikog vezira, izazvala je ogroman strah u Austriji. U panici je grad napustilo 60.000 stanovnika, uključujući i samog cara Leopolda. Pobjegli su iz grada glavom bez obzira. Nakon nepuna dva mjeseca opsade, Kara Mustafine trupe bivaju sa leđa  poražene od brojčano slabije neprijateljske vojske, koja je došla u pomoć opkoljenom gradu. Tim trupama su zapovijedali poljski kralj Jan Sobjeski sa velikim hetmanom Jablanovskim, i vojvoda Karlo von Lotringer. Turski poraz je uslijedio zbog izdaje kršćanskih vazalnih trupa  iz Vlaške i Moldavije, taktičkih grešaka Velikog vezira Kara Mustafe, te ramazana, koji ih je zetekao u toku opsade grada. Poznato je da su u ramazanu  ratne aktivnosti osmanske vojske uvijek bile svedene na minimum  zbog pravila posta, a u skladu sa Kuranom. Sam Beč je do tada mjesecima bio u potpunoj opsadi i blokadi, trebao je samo mali napad na grad da ga se zauzme ili prisili branioce na predaju. Ali, umjesto da krenu u završnu operaciju, Turci su odjednom stali. U isto vrijeme,u pomoć opsjednutom Beču na poziv pape stiže ogromna kršćanska  armija, sastavljena od trupa iz ostalih austrijskih provincija, koje se danas nalaze u Njemačkoj i Francuskoj, predvođena Karlom von Lotringerom, i velika armija tzv. Poljsko-litvanske unije, predvođena poljskim kraljem Janom Sobjeskim.Ta je armija prešla po noći 12.09.1683. godine preko velikog brda Kalenberg i napala turske opsadne trupe sa leđa. Brdo Kalenberg su trebale čuvati i braniti vazalne trupe iz Vlaške i Moldavije. Sultanovi vazali su ga izdali. Oni su se povukli sa brda, čime su otvorili put razbijačima opsade. Iznenađenje je bilo potpuno. Osmanski vojnici, opušteni i uvjereni u svoju pobjedu, bili su jednostavno poklani na spavanju. Došlo je do velike panike, sloma i povlačenja, bukvalno bježanije turske vojske. Sultan Mehmed IV, koji je boravio sa haremom u čadoru na bečkom Prateru, jedva je uspio spasiti živu glavu. Pobjegao je iz svog čadora obučen u ženske haljine. U današnjem parku u centru Beča, danas  poznatom kao «Türkenschanze», junački je izginula 12.09.1683.godine kompletna sultanova janjičarska garda. I to svi do poslednjeg , u odlučujućoj bitci , braneći odstupnicu sultanu i ostatku vojske! Jan Sobjeski se domogao ogromnog blaga koje je pripadalo sultanu i Velikom veziru, od 450.000 pjastera u zlatu, ne računajući dragocijenosti koje je sultan ostavio u svome šatoru pod Bečom. Nakon poraza se  ostatak turskih trupa povukao ka Beogradu. Tu je, po sultanovoj naredbi, veliki vezir Kara Mustafa zadavljen. Ipak, ni ova naredba Mehmeda IV o davljenju „najnesposobnijeg i najlakomislenijeg“ Velikog vezira nije spasila evropske provincije Osmanskog carstva od sveopšteg rasula, koje je uslijedilo nakon katastrofalnog poraza pod Bečom. Krah osmanske opsade Beča je bio samo uvod u šesnaestogodišnji Veliki bečki rat, koji je slijedio kao odgovor kršćanske Evrope na aspiracije osmanskog dvora.Taj se  rat završio totalnim porazom Osmanskog carstva, koje je nakon njega prestalo biti svjetska velesila.

                                                 ( Nastaviće se)

Komentari