Piše: Jusuf Džafić

Nakon kratkog osvrta na Evlijina izvješća o prisustvu Bošnjaka i bosanskog jezika na južnoslavenskim prostorima, kao i prisustva drugih naroda i njihovih jezika u tim krajevima, nije teško zaključiti da su muslimanski Bošnjaci bili apsolutna većina u Bosni, kako u gradskim sredinama, tako i u onim seoskim, te relativna ili apsolutna većina u gradovima turske Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Preziciznije rečeno, u Bosni su povlašten sloj (beraja) činili muslimanski Bošnjaci, a nepovlašten sloj (raja) muslimanski i hrišćanski Bošnjaci, te doseljeni Vlasi i Srbi. U ostatku Bosanskog ejaleta (Dalmacija, Lika, Krbava, Udbina, Slavonija, Stara Hercegovina), Crnoj Gori, Vojvodini, zapadnoj Srbiji, dijelu Kosova, te Unđurovini (turska Ugarska i Slovačka), muslimanski Bošnjaci su činili relativnu većinu beraje (u nekim krajevima apsolutnu), dok su raju činili poturi, Vlasi i starosjedilački hriščani.

 

Evlija o ikavici bosanskog jezika

 

Opće je poznato da je Evlija bilježio uzorke jezika i dijalekata skoro svih krajeva kroz koje je prolazio. Tako, putujući Bosanskim ejaletom i okolnim krajevima gdje su živjeli Bošnjaci, u periodu 1660-1665. godine, Evlija je zabilježio uzorke bosanskog jezika XVII stoljeća. Tačnije, zabilježio je njegovu ikavski govor, tada dominatan među Bošnjacima. Budući da ikavica danas u Bosni izumire (nalazimo je samo u govoru nekih hercegovačkih, krajiških i srednjebosanskih sela), značaj Evlijinih svjedočanstava za proučavanje historije bosanskog jezika, poglavito historije ikavice bosanskog jezika, kao i historiju migracija bošnjačkog stanovništva, postaje još veći. (Vidi o ikavici bos. jezika: Alen Kalajdžija, Refleksi jata u bosanskom alhamijado pjesništu: ikavsku poetski manir, Institut za jezik, Sarajevo, 2013)

Takođe je poznato da je govor onovremenih muslimanskih stanovnika nekih mađarskih, slavonskih, srbijanskih i crnogorskih gradova bila ikavica, o čemu imamo svjedočenja i kod Evlije. Stoga, ako uzmemo u obzir da srpski jezik srbijanskih krajeva karakteriše isključivo ekavica, da je govor Crnogoraca ekstremna ijekavica, a da je mali broj Hrvata, pretežno ikavaca, prihvatio islam, nameće se zaključak da su građani tih gradova pretežno bili Bošnjaci i da su govorili ikavskim bosanskim jezikom. (Vidi o malom broju prelazaka na islam međ Hrvatima: Fehim Nametak, Bošnjaci u Hrvatskoj u vrijeme osmanske vlasti, Behar, br. 71-72)

Sljedeći navodi iz Evlijine Sejahtname treba da potkrijepe tvrdnju o ikavici tih stanovnika, odnosno tvrdnju o njihovom bošnjaštvu:

1 – Evlija spominje da su stanovnici Beograda i raja i beraja (povlašćeni sloj) Srbi (Putopis, 91).  Zatim piše da im je jezik sličan bošnjačkom (Putopis, 92). Onda donosi spisak dvadesetak navodnih srpskih riječi i izraza Beograđana. Pritom je među tih dvadesetak riječi, spomenuo četiri koje su karakteristika bosanskog jezika i koje se uopće ne upotrebljavaju u srpskom jeziku ni danas, kako među Srbima Srbije, tako i među Srbima Hrvatske, Crne Gore i Bosne. To su dvije ikavske riječi: čovik (srp. čovjek i čovek) i svića (srp. svijeća i sveća), te riječi kruh (srp. hljeb i sl.) i janje (srp. jagnje). (Putopis, 92)

Očito da ikavski govor Beograda pobija Evlijin navod da su svi Beograđani, i raja i beraja Srbi. Najvjerovatnije da je beogradska raja bila srpska, dok je većinska beraja, odnosno muslimansko stanovništvo bilo pretežno ikavsko bošnjačko, te djelimično ikavsko hrvatsko, pošto je, za razliku od Bošnjaka, mali broj Hrvata prešao na islam.

2- Evlija piše o bosansko-turskom rječniku Makbuli Arif, pisca Muhameda Hevai Uskufija, te citira njegov odlomak. Ovaj rječnik važi ne samo za najstariji bosanski rječnik, već i za najstariji rječnik na nekom od južnoslavenskih jezika uopće. Rječnik je napisan 1631. godine na bosanskoj ikavici. U citiranom odlomku zamjećuju se četiri osobeno ikavske riječi: živiti, sime, korin, biži (ijekavski živjeti, sjeme, korijen, bježi):

“Učenjaci i pjesnici šeher Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku u  stihovima po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi iz koga su ovdje prenena dva metruma.

Na metar fa'ilatun:

 

Bog tanrı, jedno bir-dir, hem jedini vahdeti,

Duša can-dır, čovik adam dirliği-dir živiti,

Hem ferişte anđel oldu, göklere de nebesi,

Raj cenet, rajniki oldu demek ceneti,

Moma kız-dır, prah toz-dur, trag iz-dir, put, yol

Visoko-dir yüksek olan, niže alçak olan ve hem niziti.

 

Drugi metar mutefa'ilun:

 

Tohuma sime, ada de ime, baliğa riba, baliği satan,

Ana de ribar dedi borca dug, dahi velilik satan prorok,

Dahi hem dağa dediler gora, çam ağacina derler bora,

Ve sanobere dahi de jela, sikili gnjeten, orula, pleten.

 

Šilo dedi bize, dahi dikmeğe dedi sašiti, dahi poslovati dede išlemeğe,

tunja ayva-dir, duda murva, hem dedi lan keten.

Köke (de) korin, duboko derin, široko vasi, ve dugo uzun,

Vodno sulu, çamura kalu, çamura batan ana de blatan.

 

Kazin adi hem dahi ördegin biri patka-dir, biri guska-dir,

Eri ždral adi turmanin dahi čaplja-dir, baliği yutan,

Golub de hem guvercine, krilo kanat ve muhur pečat,

Gemi lađa-dir ve more deniz, utonut olan boğulup batan,

Neće bit junak ko biži te se obzire, srce meće

Olmaz yiğıt kaçan kişi, geriye bakan yureği atan.” (Putopis, 120-121)

3- Riječ vira (ijekavski vjera) u govoru Bošnjaka koji su predali Mlecima tvrđavu Klis 1648. godine i povukli se u Livno i dublje u Bosnu:

“Potom su i borci koji su bili u tvrđavi predali neprijatelju grad na viru vičući aman! Kako je neprijatelj ostao vjeran zadatoj rijeli i vjeri, posada se povukla i otišla u svoj zavičaj.”

Podgorice koju je Evlija donio u izvornom ikavskom obliku:

4 – Ikavsko ime grada Bila Stina. Danas je to selo Bijela Stijena kod Okučana između Novske Gradiške i Nove Gradiške u Slavoniji. (Putopis, 231, 232, 269)

5 – Ikavsko ime današnjeg grada Bijeljine koje je glasilo tada Bilina. (Putopis, 271, 405, 479)

6 – Riječ vira (ijekavski vjera) u govoru Podgorice koju je Evlija donio u izvornom ikavskom obliku:

“Mi smo željeli da iz ovog grada odemo na viru u mletački grad Kotor da bi ga razgledali, ali vojnici gradske posade na to nisu pristali, jer su s Kotoranima bili pokvarili poštivanje zadane vire.” (Putopis, 335)

(Vidi o karakteristikama govora podgoričkih muslimana, među kojima je i ikavica: Adnan Čirgić, Karakteristike govora podgoričkih  muslimana (na osnovu starih rukopisa), Almanah, 27-27/2004, str. 89-115)

7 – Ikavsko ime današnje srbijanske rijeke Đetinje – Ditina. Đetinja izvire podno planine Zlatibor, protiče kroz Užice i Požegu, pa zajedno sa Golijskom Moravicom formira Zapadnu Moravu. Pod uticajem crnogorskih i vlaških doseljenika, te iseljavanjem ikavskog bošnjačkog življa, prvo je promijenila ime u Djetina, a onda u današnje Đetinja. Evlija spominje Ditinu pri opisu kasabe Požegadžik, tj. Male Požege (danas Požega, Putopis, 377), kasabe Banja kod Čačka (danas Ovčar Banja, Putopia, 379) i šehera Užice (Putopis, 382, 383).

8 – Ikavsko ime današnje rijeke Ćehotine – Tihotina. Rijeka Ćehotina izvire pod planinom Stožer kod Bijelog Polja, teče kroz Pljevlje, te se kod Foče uljeva u Drinu. Promijenila je ime iz Tihotina u Tjehotina, a odatle u Ćehotina. Evlija ju je spomenuo izričito kao Tihotinu kad je opisivao i Pljevlje (Putopis, 394) i Foču (Putopis, 401).

  

Pogovor

 

Kao što smo u uvod ovoga rada Evlija Čelebija o Bošnjacima spomenuli, ovaj rad ima jedan cilj: predstavljanje Evlije Čelebije i njegovog odnosa sa Bošnjacima toga doba.

Stoga, u skladu sa zadanim ciljem obrađivali smo sljedeće tematske cjeline-poglavlja: Evlijina biografija, Proučavanje Evlije Čelebije i njegovog Putopisa u svijetu i kod nas, Pregled sadržaja Sejahatname, Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća, Značaj Evlijine Sejahtname za proučavanje biografija znamenitih Bošnjaka Osmanlija, Lista Bošnjaka jugoslovenskih prostora spomenutih u Sejahtnami,  Lista bošnjačkih porodica jugoslovenskog prostora spomenutih u Sejahtnami,  Evlija o bošnjačkom narodu i bosanskom jeziku, Evlija o ikavici bosanskog jezika.

Nadamo se da smo koliko-toliko obradili odnos Evlije Čelebije sa Bošnjacima, te podstakli na daljnja proučavanja Evlijine Sejahtname, pogotovo onih dijelova koji se odnose na Bošnjake, bez obzira radilo se tu o južnoslavenskim prostorima, Unđurovini ili našim uglednicima, koji su namjesnikovali i gradili zadužbine u Egiptu, Šamu, Arabiji, Iraku, Kavkazu, Anadoliji… Mislimo da je krajnje vrijeme da Evlija Čelebija i njegov putopis zauzmu zasluženo mjesto u bosanskoj i bošnjačkoj historiografiji.

Komentari