Piše: Ernest Bučinski

Fašizam nije pusta riječ, fašizam je djelovanje – i to jedno od najgrđih koje ljudski um može da smisli. Ideja koja se kada pusti korijen proširi kao zaraza. Ideologija koja mami i koja se dodvorava ljudima dok ih sebi ne primami i uvuče pod kožu. Dejstvo takve ideologije je halucinogeno. Ono pomračava svijest čovjeka stvarajući od njega stroj koji je u svakom momentu spreman da bude u službi velikoga vođe i totalitarnog režima.

Nema velike razlike između kičeraja i fašizma. I jedno i drugo blješte lažnim sjajem, nemaju nikakvu moralnu i estetsku vrijednost, kulturološko su blato i društvena tmina. Kada fašizam ne bi bio ideologija već muzički izričaj, pripadao bi hibridnom folk melosu, sličan onome koji zovemo turbo folk. Zavijajuće trube su ”soundtrack” koji se fantastično uklapa u živopis kada fašistički lider pred ogromnom masom ljudi drži govorancije pozivajući uniformisanu gomilu bezumnika u rat protivu neistomišljenika. Vrijednosti koje zagovaraju fašisoidne persone su, van svake sumnje, veoma sumnjivog kvaliteta. Temelje se na goropadnom nacionalizmu, kvazipatriotizmu, krvi, znoju, rodu i zemlji, mitologiji i mitomaniji, misticizmu, vražbinama, ukratko tricama i kučinama.

Fašisti vole da nose uniforme, okrenuti su k militarizmu. Bombe, pištolje, noževe i puške naprosto obožavaju. To im je nešto kao fetiš. Velike su mudonje kada u uniformi prilaze damama pozivajući ih na druženje. Puščana cijev im valjda produžava nedostatak cantimetara u gaćama, ili ko će ga znati već čega.

Fašistički lideri su zaljubljeni u svoja lica, brkove i frizure. Iako su im crte lica, estetski gledano, karikaturalne, to ih ne sprečava da budu veliki narcisi. Lijepo im je samo ono što je njima lijepo i o ukusima vole da raspravljaju. Umjetnost tumače po svojim kriterijima i ubjeđeni su da su rođene umjetničke duše: slikari, pjesnici, glumci… Musolini, italijanski fašistički vođa, bio je prirodni (anti)talenat za glumu. Govore je držao teatralno, bečio se i kezio; izvodio karafeke samo da bi skrenuo što veću pažnju na sebe. Ali pošto je bio prilično loš glumac na nastupima je najviše ličio na klovna. Htio je da izgleda kao Cezar, a nalikovao je na cezarovo dvorsko majmunče. Isti slučaj je i sa firerom Adolfom, samo što je ovaj bio malo žežći pacijent. Slikar u pokušaju, ljubitelj velikih građevina grčkoga i rimskoga stila, nije htio samo da promjeni svijest germanskog čovjeka, on je htio da promjeni sam arhitektonski izgled države i svijeta u kojoj su u budućnosti Arijevci trebali da žive. Gradio je kamena zdanja i ogromne trgove slične onima koje su se gradili u antičko doba, a sve u cilju da materijalizuje božansku moć svoga naroda, naroda koji je sačinjen od nadljudi. Nakon mukotrpnog ratovanja protiv cijeloga svijeta firerova država je pretvorena u prah i pepeo, a ”nadljudi” su shvatili da su obični ljudi od krvi i mesa.

files

Fašizam se ne isplati. Bezvrijedan je. Lažni sjaj fašizma čovjeka može da namami jedino u provaliju, jer u svojoj prirodi fašistička ideologija nosi dah nihilizma. Fašizam nudi ono što ne zna i ne može čovjeku da pruži. Obećava blagostanje, a sprovodi nemir; nudi raj dok stvara pakao na zemlji; veliča život, ubijajući ljude.

Fašizam je za mnoge nevidljiv. Nevidljiv, jer kada je prisutan on je u tolikoj mjeri infiltriran u društvene standarde da ga samo vješto oko i bistri um može prozrijeti. Fašizam je opasna rabota. On se može manifestovati kroz mnoge društvenopolitičke konstrukcije, organizacijske platforme i stranačke programe. Pojavljuje se u hiljadu oblika, boja, nijansi, stilova i tonova. Dostupan je svim uzrastima, polovima, profesijama, religijama. U korporativnim globalističkim društvima svakodnevno se pojavljuje u reklamama, po bilbordima, tv i radio programima, filmovima, serijama, internetu. Kao što postoje meki i tvrdi pornići, u današnjem društvu postoji meki i tvrdi fašizam zavisno od forme i vrste ciljne grupe kojoj je upućen. Homofobija, ksenofobija, antisemitizam, rasizam, nacionalizam, šovinizam, u svemu se zapravo krije klica fašizma.

Na primjer, kada u društvu ispričamo neki vic o Romu ili Kinezu koji se ”osjeća na neke čudne mirise”, tu se ne radi o bezopasnoj šali i doskočici već pravom pravcatom obliku fašizma. Tom pričom, koju nazivamo šalom, nesvjesno ističemo da postoje ”oni koji smrde” i ”oni koji mirišu”, to jest ljudi iz viših sfera, božanskih, i ljudi iz nižih sfera koje fašisti i ne smatraju ljudima.

Priroda fašizma je takva da se čak i u slučajevima kada je najočigledniji on čini nevidljivim. ”Latentni” fašizam permanentno se dešava u državi Bosni i Hercegovini. BiH je nezrela demokratska zemlja u kojoj je svakome dozvoljeno da širi svoje ideje, mada neke od njih imaju fašističke korijene. U BiH se afirmišu fašistički pokreti, četnički i ustaški, kojekave crne legije i divizije, i niko ne odgovara ni za jednu izgovorenu glupost. Pljuje se po tekovinama NOB i po pokretima koji su bili antifašistički, a sa druge strane u nebesa dižu bolesnici odgovorni za hiljade izgubljenih ljudskih života. Ono što je pogubno po građane BiH jeste da su političke partije s početka 90-ih svoje programe utemeljile upravo na doktrinama tih fašističkih pokreta, a isti su na vlasti već dvije decenije.

files (1)

I dok su se evropski narodi u proteklih 70 godina konstantno liječili od opake bolesti zvane fašizam, mireći se sa istinama i govoreći o njima što su glasnije mogli, u nas se desilo nešto sasvim suprotno. Fašizam je buknuo i zahvatio sve narode bivše Jugoslavije. Najgoropadniji demoni prošlosti su se probudili i iznova počinili zločine ravne onima iz Drugog svjetskog rata. Činilo se da su se sukobi iz devedesetih stopili sa onima od prije pedeset godina, kao da rat nikada nije ni prestajao. Shvatili smo da nam bivši sistem nije pružio mogućnost da kao narod doživimo katarzu koja nas je trebala izdignuti iz krvavoga blata istorije i pomiriti jedne s drugima.

Osvetiti se nismo imali kome, jer smo samima sebi povrede nanosili; brojeći i čineći žrtve žrtvama brojali svoje zajedničke žrtve, sami smo sebe povređivali i od sebe samih žrtve činili; a najvažniju stvar koju nismo znali jeste da nas niti jedna ideologija, naročito ne ona fašistička, nacionalistička ili šovinistička, nije mogla učiniti ni ljepšima ni boljima, i da gradeći gnjev i mržnju prema bližnjima  jedino možemo da preziremo i mrzimo same sebe. Fašizam se zaista ne isplati.

 

(www.e-novine.com)

 

 

Komentari